autograf.hr

Rodila sam se u Višegradu gdje je moj otac bio sveštenik. Miropomazana sam u manastiru Dobrun, gdje su kršteni moji mama, baba – svi moji preci s mamine strane. Moji roditelji su se družili s efendijom i njegovom hanumom. Pop i hodža, kako ih je narod zvao, bili su glavna atrakcija na Bikavcu brdu grada […]

Slučajnosti ne postoje. To su nekada samo mali znakovi koji puno znače. Jer ništa nije slučajno. Pa ni kada kupimo cvijet. Moj otac se upokojio u večeri zimske ravnodnevice. Kažu da je tada zemlja najbliža nebu. Pričestio se dva dana prije i ispustio dušu meni na rukama. Svi mi njegovi bili smo tu, pokraj njegovog […]

Od kada je Vanja proveo jedno vrijeme u invalidskim kolicima drugačije posmatram svijet oko sebe. Sjećam se kada smo, on u kolicima i ja koja ih pokrećem, ušli u prodavnicu na Lapadu u Dubrovniku gdje smo inače proveli dva i po mjeseca na Vanjinoj rehabilitaciji robotima. To je bio njegov prvi ulazak u neki društveni […]

Sigurna sam da ne postoji neko u srpskom narodu a da nije čuo nekoga iz srpskog naroda da pripovijeda kako je vidio popa da na Veliki petak jede meso i to ne bilo kakvo meso nego delikates omiljen među Srbima – pečenje. Ne detaljišu Srbi da li je pečenje svinjsko ili jagnjeće jer pečenje je […]

”Ovu tvrđavu su zidali svi: Rimljani, Turci, Jugosloveni, ali najviše Arapi”, rekao nam je dedo koji je kod sebe čuvao ključeve kapije prekrasne tvrđave Ostrožac, nadomak Bihaća. ”Odakle Arapi?” čudili smo se mi, a dedo bio neodoljivo uporan i začuđen da smo tolike neznalice.

U Beogradu postoji Ulica princeze Olivere. Nikada nisam bila u ulici koja je moga imena, niti sam znala da postoji. Princeza nisam, Olivera jesam. Ta ulica mi je jedno od beogradskih otkrića, ličnih i dragih. Na putu od našeg novog doma do posla na Kosančićevom vencu, kroz beogradske ulice družim se s Gandijem, Ivanom Ribarom, […]

Čudesni su putevi Gospodnji i čudesni su ljudi koji njima hode. Oni bogoliki, puni milosti i obzira za druge. Oni pomognu da se živi i da se preživi. Njima je posvećena ova kolumna, prva koju ne pišem u Sarajevu.

Kada smo sedamdesetih godina prošlog vijeka gledali ekranizovanu ”Ljubavnu priču” (Love Story) svi smo plakali. Mi u kući, komšije, mi djeca u školi, oni odrasli na poslu. Osjećali smo tugu s ekrana i patili. Pravili smo konstrukcije šta bi bilo kad bi bilo i pitali se da li se tužni kraj romantične drame mogao izbjeći. […]

Uoči praznika Svete Tekle, svetiteljke koju slave svi hrišćani, a koji se u Pravoslavnoj Crkvi proslavlja 7. oktobra, patrijarh Porfirije je glasno i jasno ustao protiv nasilja nad ženama. Mislim da nije slučajno da poruku, a prije bih rekla patrijarhovu istorijsku poslanicu protiv nasilja nad ženama čujemo uoči praznika Svete Tekle, ravnospostolne svetiteljke koju slavi […]

Tog ljeta Gospodnjeg 2018. godine na dubrovački aerodrom sletila je mati Makarija, igumanija manastira Sokolica na Kosovu i Metohiji. Mati Makariju sam upoznala 2005. godine u Osijeku na ekumenskom susretu pri Visokom evanđeoskom teološkom učilištu. Trinaest godina kasnije, čudesnim putevima Gospodnjim, naš je susret opet bio vezan za Hrvatsku. Možda to nije bilo slučajno jer […]

Tog ljeta 2000. godine intenzivno smo se družili sa čuvenom profesorkom Anikom Skovran koja je sa svojim timom restaurirala ikone iz riznice Stare crkve na Baščaršiji. Uživali smo slušajući anegdote žene zaljubljene u umjetnost. Vanja i ona su se razumjeli i sa stručne strane, a ja sam čekala priče o neobičnim situacijama u kojima je […]

U kući Cekovića, na Baščaršiji, u našem podstanarskom sobičku, Vanja i ja smo čistili srebrna kandila iz Saborne crkve. Vanja bi ih donio, a onda bismo zaronili u čaroliju davnih vremena. Pažljivo smo skidali predratnu čađ i patinu ispod koje se pojavilo, ugravirano u srebru, ime priložnika – G. M. J. – Gligorije Manojla Jeftanović.

”Vi, prekrasni ljudi”, pjeva Jura Stublić. Čini mi se da rokeri s nekoliko riječi uvijek ubodu u srž, a ovaj Jurin stih je light motiv za mnoge životne situacije gdje se nisam mogla oteti utisku koliko je dobrota zarazna. Prosto izmami još jednu pa još jednu i tako… Ljepota u dobroti spašava svijet.

Proslavili smo Pesah, Uskrs, Vaskrs i Bajram. Bliži se i Đurđevdan. Zbili se praznici jedan uz drugi kao da nam Bog pokušava nešto da kaže, da nas podsjeti da se i mi slavljenici zbijemo jedni uz druge kako bismo pokazali da ono što slavimo treba i da živimo. Najljepše želje i pozdravi stizali su sa […]

Te 2000. godine Vanja i ja smo upoznali oca Filipa, anglikanskog sveštenika koji je za bogoslužbene potrebe britanskog diplomatskog kora pokrivao region Balkana. Jednom godišnje je dolazio iz Beograda u Sarajevo da u molitvenom jedinstvu sa ovdašnjim britanskim diplomatama proslavi nekad Božić, a nekada Uskrs. Mitropolit Nikolaj je blagoslovio da se anglikanska liturgija služi u […]

Iako se u svakodnevici često začuje: ”Eh, da sam ja neko”, u antologijskim stihovima čuvene sarajevske grupe Indexi se ipak poentira nešto što bi svojim ispunjenjem zaista uljepšalo svijet: ”Da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole…” Veoma topao i predivan stih. Pjevamo to svi jer volimo Indexe.

Otac me je ispratio na autobus za Beograd. Imala sam dvadesetak godina i strah od odvajanja u vrtlogu rata. Autobus je krenuo, a ja sam, skupljena na sjedištu, sada izvan očevog vidokruga, plakala. Dvije žene, meni nepoznate, pokrenule su, pored tema iz geopolitike, ratne strategije i priče o popovima. Inspiracija im je bio moj otac […]

”Mama, dolazio je neki sveštenik na vrata… Mislim da se zove Sava…” ”Aaaaa, Vasilije, kako misliš da se zove Sava… ” ”Jeste Sava jer čim čujem Sava, odmah se sjetim kako si me štipala da prestanem recitovati u prodavnici: Sveti Sava Srbe voli… “

Crni humor nisam nikada voljela iako sam u odijevanju bila sklona, kako bi Vanjina nana Ankica rekla, elegantnim bojama: crna, siva, teget plava… Vanja me je, pak, uspio skrenuti s elegantnih na boje proljeća i ljeta: ”Olivera, u bojama proljeća izgledaš mlađe”. Kako je Ankica bila nana, a ne baka jer, po njenoj verbalnoj estetici, […]

Na jednoj konferenciji u Rimu, Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, čuvši da govorim jezikom njemu razumljivim konstatovao je da sam ”naša”, a ja sam mu odgovorila da nisam, ali da jeste ”njihova iz Hrvatske” moja svekrva. ”Zaista? Odakle je?” Na moje iz Knina slijedilo je Stjepanovo s osmijehom ”UPS!”