novinarstvo s potpisom
Upravo čitam knjigu “Čovjek bez lica”, drugi roman Milorada Popovića. Da se znamo, jednostavno bih vam rekao pročitajte je i vi, pa ćemo popričati. Ali ovako, preko novina, moram vam o “Čovjeku bez lica” napisati još ponešto, a pogotovo za one koji knjigu zbog bilo kojeg razloga neće moći, stići ili htjeti pročitati.
U glavi sam već lijepo posložio temu kolumne. Imao sam i naslov s Tomislavom Karamarkom i boljševizmom kojeg je, u trenutku nadahnuća, ubacio u saborsku arenu. Uglavnom, trebalo je to biti još jedno uzaludno trošenje i ponižavanje našeg lijepog hrvatskog jezika i njegova smisla.
Tog 26. siječnja 1936. Dmitrij Šostakovič se spremao na put iz Moskve u Arhangelsk, gdje je imao zakazan nastup. U pakiranju ga je prekinuo poziv da te večeri svakako dođe u Boljšoj teatar na izvedbu svoje opere Lady Macbeth Mcenskog okruga.
Doista nije bilo nikakve potrebe da Vojislav Šešelj prošlog četvrtka bude u haaškoj sudnici. Dostojno ga je zamijenio sudac Jean Claude Antonetti. Velika Srbija? Legitiman cilj na demokratskom tržištu političkih ideja. Regrutiranje, naoružavanje, ratno huškanje, poticanje na zločine i transportiranje koljača na mjesta zločina? Ma ništa, samo bodrenje vojske. Nije kriv.
Neki dan, na stadionu u Osijeku, dio navijača na tribinama jedva je dočekao početak utakmice da iskaže svoje nogometno domoljublje. Odnosno, “zadomoljublje”. Nije prošla ni minuta od prvog sučevog zvižduka, a ispod glasa televizijskog komentatora već se jasno, glasno i složno orilo dvozborno “Za dom – spremni!”
Svake godine na blagdan Uzašašća, četrdeseti dan nakon Uskrsa, mletački bi dužd isplovio na more, predvodeći ploveću procesiju svečano okićenih brodova i barki. Uz blagoslov svećenika, u more bi bacao prsten. Bio je to simboličan obred vjenčanja Presvijetle Mletačke Republike s morem iznad kojeg se Venecija uzdigla, o čijoj je dobrostivosti ovisila i preko čijih […]
Bio je to pravi trijumf hrvatske kulture. I to glazbene. Prije dva tjedna, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na inicijativu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu okupili su se mladi glazbenici iz… kako ono sada treba reći? A da. Iz Hrvatske i šire. Taj izraz u ovom slučaju obuhvaća studente visokoškolskih glazbenih ustanova iz Slovenije, Austrije […]
Alain Finkielkraut je čovjek kojem se vrijedi vraćati, slušati i čitati što govori, pogotovo kada se obraća izravno nama, Hrvatima, kao što je to veliki Francuz učinio u razgovoru kojim je prije tjedan dana počastio naše novine.
Nevjerojatna je sposobnost hrvatskih političara i javnosti da zamagle i zakompliciraju i najočitije stvari. Upravo to se događa sa slučajem sporne diplome gospodina Milijana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a i navodnog kandidata za ministra branitelja.
Prošle je zime u zagrebačkom kazalištu Kerempuh pripremljen ring za verbalni okršaj između Tihomira Dujmovića i Igora Mandića. Polazeći od pretpostavke da ni o čemu pod suncem ne misle isto, od dvojice velikih lajavaca očekivao se boks. Jedna od najčešće spominjanih riječi bila je Jugoslavija.
Urša Raukar na neke je stvari malo osjetljivija nego ostali svijet. Zato u posljednjih dvadeset godina često među prvima svoje nezadovoljstvo iznosi na ulici. Uz to, Urša Raukar je i žena nešto slabijih živaca. To mi je sama rekla kada sam je pitao zašto je onog dana, kada je Zlatko Hasanbegović imenovan novim hrvatskim ministrom […]
Na sve ovo što se događa kod nas i u svijetu danas gledam svisoka. Doslovno. Glava mi je u oblacima dok letim iz Zagreba za London, a odatle za New York. O čemu god da razmišljate i pišete, u jednoj običnoj ljusci visoko iznad beskrajne i puste pučine Atlatnika pespektiva se nužno mijenja. Ponajprije perspektiva […]
Nije lako mozgu oduprijeti se vulgarnosti, banalnosti, lažljivosti, tuposti i gluposti što ga svakodnevno gnječe, ovih dana češće i žešće nego inače: kako odozgo, gdje se na brdu izazivaju problemi koji se onda beskonačnim vijećanjima ne rješavaju, tako odozdo, gdje se ulicom valja nahuškana rulja svetom vodom poškropljenih huškača.
Krajem 19. stoljeća Pasquale Bertolino zaplovio je iz svog rodnog Termolija preko Jadranskog mora i nadomak hrvatske obale doživio brodolom. Trgovačka kompanija poslala je brod da svoje pomorce vrati u Italiju. Ali, Pasquale se nikada neće vratiti u Termoli. Ljubav je bila brža. Oženio se Hrvaticom i nastanio u Omišu gdje će 1940. godine čitav […]
Žao mi je kolega novinara koji ovih dana satima dežuraju na cesti čekajući dolaske i odlaske, ulaske i izlaske, početke i završetke sastanaka, vijećanja i dogovaranja na kojima stari i novi izabranici hrvatskih birača kroje vlast i uzimaju nam mjeru.
Otkako traju dogovori i pregovori između Mosta i Domoljubne koalicije oko sastavljanja nove Vlade, nitko nije spomenuo kulturu. Niti smo do sada čuli da se ijedna strana otima za Ministarstvo kulture, niti se licitira imenima stručnjaka koja će mandataru Tihomiru Oreškoviću biti predloženi za taj resor. Da je drugačije, bilo bi to ugodno iznenađenje.
Bila je 1989. godina. Komunistički istočni blok se raspadao. Nezadovoljstvo ljudi i napetost rasli su i u Istočnoj Njemačkoj. Zahtijevajući promjene, demonstranti su se u Leipzigu okupljali na Trgu Karla Marxa, nekadašnjeg i današnjeg Augustusplatza, između Opere i Gewandhausa, slavne koncertne dvorane koja je dom istoimenom orkestru.
Bila je 1989. godina. Komunistički istočni blok se raspadao. Nezadovoljstvo ljudi i napetost rasli su i u Istočnoj Njemačkoj. Zahtijevajući promjene, demonstranti su se u Leipzigu okupljali na Trgu Karla Marxa, nekadašnjeg i današnjeg Augustusplatza, između Opere i Gewandhausa, slavne koncertne dvorane koja je dom istoimenom orkestru.
Kad bolje promislim, tu sam bajku čuo i doživio prije nego sam čuo za Ivicu i Maricu, Snjeguljicu, Trnoružicu i ostale bajke. Idealna je to priča za malu djecu. Pričala se svake zime. Ma, nije to bila samo priča. Bilo je to čitavo kazalište. Mali kućni lutkarski teatar, kao stvoren da u njemu sudjeluju upravo […]
Kad bolje promislim, tu sam bajku čuo i doživio prije nego sam čuo za Ivicu i Maricu, Snjeguljicu, Trnoružicu i ostale bajke. Idealna je to priča za malu djecu. Pričala se svake zime. Ma, nije to bila samo priča. Bilo je to čitavo kazalište. Mali kućni lutkarski teatar, kao stvoren da u njemu sudjeluju upravo […]