autograf.hr

Dok slušam blijede, sporadične eksplozije petardi zaostalih iz prošlogodišnjeg dočeka Nove godine, u gluho doba noći, jer Božić je u tišini prohujao kroz tri duga dana zatvorenih tržnica, trgovinskih centara, ljekarni, knjižnica, mesnica, pekara, ribarnica, osjećam da smo kao društvo posustali.

Prošlotjedni globalni, regionalni glazbeni fenomen sa srpskom pjevačicom Aleksandrom Prijović u glavnoj ulozi, u dijelu hrvatske javnosti doživio se kao izdaja, kao intelektualno, svjetonazorsko, domoljubno iskliznuće naše mladeži koja se, da nesreća bude još veća, formirala u poratnom, državotvornom, turbo nacionalističkom okruženju.

Biti jednostavno izvan svega, anoniman u svakom pogledu, izvan te sramotne politike koja je preplavila cijelu državu, sustava vrijednosti koji poštuje lopove i diletante, a izruguje se poštenju i stručnosti… to je često, u stanjima vlastitih preispitivanja, kontemplacija ili vanjskim faktorima izazvanih afektacija, želja ili san mnogih od nas.

Davno prije, nekada, u bivšoj državi, u hercegovačkom Mostaru, postojala je tvornica aviona i helikoptera (izvjesna tvornica ”Soko”) koja je, između ostaloga, proizvodila i original dijelove za Boeing, Douglas, British Aerospace, Airbus, Dassault Aviation, De Havilland Canada, Sikorsky i mnoge druge.

Otkako je Sandru Benčić, po mišljenju mnogih, najagilniju, najpronicljiviju i najsrčaniju oporbenu zastupnicu u Hrvatskom saboru, njezina stranka Možemo! istakla kao kandidatkinju za premijerku, znatan broj domaćih političkih analitičara, brže-bolje je pohitao nadobudno naglasiti kako se premijera ili premijerku, za razliku od predsjednika Republike, ne bira na neposrednim izborima, već o toj dužnosti odlučuje većina […]

Zašto su hrvatski građani imuni na sve bezočnije, milenijske krađe, poput one nedavne prodaje plina za jedan cent po megavat satu ili najnovije blamaže ministra vanjskih poslova koji ”zaboravlja” milijunsku dobit upisati u imovinsku karticu?

Gledajući snimke s nadzornih kamera, na kojima vidno motivirane postrojbe Dinamovih najvjernijih navijača Bad Blue Boysa, noću marširaju ulicama Atene, naoružani štapovima, fantomkama i duksericama, asocijacija nas spontano odvlači u pradavna, pretkršćanska vremena, kada su prostorom Sredozemlja, Zapadne Azije i Sjeverne Europe, naoružane kopljima i mačevima, harale rimske centurije – osnovne postrojbe rimske vojske koje […]

Brine li naša domovina o pojedincu, o njegovom socijalnom miru i oplemenjuje li naše javne prostore za opće dobro? Odgovor je – NE. Je li naša najdraža i jedina domovina, kroz godine tranzicije, žuđena napretka i maštana izobilja, postala zemlja grabeži, sustavne represije, socijalne nesigurnosti i otimanja novca od svojih građana? Odgovor je na žalost […]

Je li znao ili ipak nije znao? Je li bio zauzet podupiranjem ukrajinske protuofenzive, poboljšanjem regionalne i globalne sigurnosti ili mu jednostavno nisu prenijeli upozoravajuće vijesti odaslane iz HEP-a?

Igrokaz se nastavlja. Već trideset godina na krilima nacionalizma krade se i rastura, a sve za blagostanje odabranih članova vladajućih i njihovih porodica. Zaključak je to koji svakoga u ovoj zemlji ostavlja ravnodušnim, i tu leži tajna uspjeha vladajućih elita, u zatupljenosti i ravnodušnosti njenih građana da ožive u svojim srcima tu notornu, općepoznatu i […]

Konačno, s olakšanjem, nakon dugih mjeseci apstinencije, zabijanja glave u pijesak, apatije pomiješane sa zatomljenim nezadovoljstvom vlastitom egzistencijom, smanjenom kupovnom moći, gomilom računa koje moramo plaćati i neizvjesnosti hoćemo li zadržati posao ili ćemo na burzu rada, neki svakako i u Irsku, nakon autodestruktivnog potiskivanja emocija… konačno, nakon svega, opet se ozarila cijela hrvatska javnost, […]

Zašto će na sljedećim parlamentarnim izborima iznova pobijediti HDZ? Oporba, ako zanemarimo da je ideološki heterogena, politički razjedinjena, zapravo duboko u sebi nije niti dovoljno ambiciozna, iracionalno entuzijastična, vizionarski nadahnuta da bi mogla i željela preuzeti vlast, već to samo deklarativno, možda i opravdano pragmatički, obznanjuje, zapravo ništa ozbiljnije ne poduzimajući da do preokreta dođe.

S izvjesnom dozom ljubomore promatram desetke tisuća ljudi, rijeke ljudi kako se prelijevaju ulicama Beograda, u gandijevskoj samouvjerenosti i staloženosti, s ciljem da sruše svoju autokratsku i nazadnu, ali ”legalno izabranu vlast”.

U isto vrijeme dok smo u medijima sve intenzivnije bombardirani, napose okupirani ratom u Ukrajini, Letom 3 i pokradenim glasovima na Euroviziji, poplavama u Obrovcu i Hrvatskoj Kostajnici… u laboratoriju vladajuće stranke, negdje na osami, duboko u noć, poput mladog znanstvenika Henryja Frankensteina iz istoimenog filma i njegovog vjernog pomoćnika grbavca Fritza, u napuštenom tornju […]

Kršćanstvo, unatoč izrazitoj, gotovo poslovičnoj poniznosti i poslušnosti koju zahtijeva od svojih sljedbenika, odašilje jednu nevjerojatno snažnu poruku, očitovanu kroz inicijaciju ljubavi — ljubavi prema Svevišnjem, i dobivanju te iste ljubavi natrag, od Svevišnjeg. Ljubav nadnaravnog Stvoritelja prema svojim vjernicima jedna je od glavnih originalnosti kršćanstva.

Nikada nisam Europsku uniju promatrao kroz prizmu vojnog saveza interesnih država, odnosno NATO-a, vođenog najsnažnijom vojnom članicom – SAD-om, već sam, implicite, vjerovao u ekonomsko – kulturno – politički savez jednakopravnih članica europskih država bez granica, vjerujući u kulturno povijesni prosperitet, čiji je demokratski potencijal ”stare Europe” neupitan i paradigmatski.

Kada sam 2000. godine naišao u novinama na kontroverznu umjetničku instalaciju talijanskog umjetnika Maurizia Cattelana, koji je u okviru izložbe ”Apokalipsa – ljepota i užas u suvremenoj umjetnosti” na Kraljevskoj akademiji u Londonu izložio na crvenom tepihu u naravnoj veličini voštanu figuru pape Ivana Pavla II., (koji je tada još bio živ), kojeg je udario meteor, opisana me instalacija […]

Rat se prelio svojom tjeskobom u naše svakodnevne živote. U jalovoj, žalosnoj i postiđenoj nemogućnosti da utječemo na njegovo okončanje, sučeljeni s fotografskim snimcima, prikazima izobličenih lica stradalnika, jezovitih krajolika bezumnog razaranja, bijeg katkada tražimo u nečem iracionalnom, metafizičkom, neprimjerenom zastrašujućem trenutku koji nam se svakodnevno servira kao neizbježno zlo.

Pitam jednog fiktivnog, imaginarnog sugovornika: Što misliš, što povezuje nasumce izabrane, na prvi pogled prividno nepovezane slučajeve, javnih i društvenih prioriteta, izgrađenih zdanja, pored kojih, svakodnevno prolazim, putujući na posao iz Pule u Pazin i nazad?

Strah se uvukao među sve nas, prvenstveno građane bez ”zaleđa” i političko egzistencijalne sigurnosti, građane bez svoje interesne stranke, što bi se reklo apolitične građane, premda je apolitičan biti nemoguće jer se politika bavi svima nama. Ali strah se uvukao i u one druge, lojalne vladajućima, ali nedovoljno zaštićene i protežirane od svojih političkih predvodnika […]