autograf.hr

Zašto su hrvatski građani imuni na sve bezočnije, milenijske krađe, poput one nedavne prodaje plina za jedan cent po megavat satu ili najnovije blamaže ministra vanjskih poslova koji ”zaboravlja” milijunsku dobit upisati u imovinsku karticu?

Gledajući snimke s nadzornih kamera, na kojima vidno motivirane postrojbe Dinamovih najvjernijih navijača Bad Blue Boysa, noću marširaju ulicama Atene, naoružani štapovima, fantomkama i duksericama, asocijacija nas spontano odvlači u pradavna, pretkršćanska vremena, kada su prostorom Sredozemlja, Zapadne Azije i Sjeverne Europe, naoružane kopljima i mačevima, harale rimske centurije – osnovne postrojbe rimske vojske koje […]

Brine li naša domovina o pojedincu, o njegovom socijalnom miru i oplemenjuje li naše javne prostore za opće dobro? Odgovor je – NE. Je li naša najdraža i jedina domovina, kroz godine tranzicije, žuđena napretka i maštana izobilja, postala zemlja grabeži, sustavne represije, socijalne nesigurnosti i otimanja novca od svojih građana? Odgovor je na žalost […]

Je li znao ili ipak nije znao? Je li bio zauzet podupiranjem ukrajinske protuofenzive, poboljšanjem regionalne i globalne sigurnosti ili mu jednostavno nisu prenijeli upozoravajuće vijesti odaslane iz HEP-a?

Igrokaz se nastavlja. Već trideset godina na krilima nacionalizma krade se i rastura, a sve za blagostanje odabranih članova vladajućih i njihovih porodica. Zaključak je to koji svakoga u ovoj zemlji ostavlja ravnodušnim, i tu leži tajna uspjeha vladajućih elita, u zatupljenosti i ravnodušnosti njenih građana da ožive u svojim srcima tu notornu, općepoznatu i […]

Konačno, s olakšanjem, nakon dugih mjeseci apstinencije, zabijanja glave u pijesak, apatije pomiješane sa zatomljenim nezadovoljstvom vlastitom egzistencijom, smanjenom kupovnom moći, gomilom računa koje moramo plaćati i neizvjesnosti hoćemo li zadržati posao ili ćemo na burzu rada, neki svakako i u Irsku, nakon autodestruktivnog potiskivanja emocija… konačno, nakon svega, opet se ozarila cijela hrvatska javnost, […]

Zašto će na sljedećim parlamentarnim izborima iznova pobijediti HDZ? Oporba, ako zanemarimo da je ideološki heterogena, politički razjedinjena, zapravo duboko u sebi nije niti dovoljno ambiciozna, iracionalno entuzijastična, vizionarski nadahnuta da bi mogla i željela preuzeti vlast, već to samo deklarativno, možda i opravdano pragmatički, obznanjuje, zapravo ništa ozbiljnije ne poduzimajući da do preokreta dođe.

S izvjesnom dozom ljubomore promatram desetke tisuća ljudi, rijeke ljudi kako se prelijevaju ulicama Beograda, u gandijevskoj samouvjerenosti i staloženosti, s ciljem da sruše svoju autokratsku i nazadnu, ali ”legalno izabranu vlast”.

U isto vrijeme dok smo u medijima sve intenzivnije bombardirani, napose okupirani ratom u Ukrajini, Letom 3 i pokradenim glasovima na Euroviziji, poplavama u Obrovcu i Hrvatskoj Kostajnici… u laboratoriju vladajuće stranke, negdje na osami, duboko u noć, poput mladog znanstvenika Henryja Frankensteina iz istoimenog filma i njegovog vjernog pomoćnika grbavca Fritza, u napuštenom tornju […]

Kršćanstvo, unatoč izrazitoj, gotovo poslovičnoj poniznosti i poslušnosti koju zahtijeva od svojih sljedbenika, odašilje jednu nevjerojatno snažnu poruku, očitovanu kroz inicijaciju ljubavi — ljubavi prema Svevišnjem, i dobivanju te iste ljubavi natrag, od Svevišnjeg. Ljubav nadnaravnog Stvoritelja prema svojim vjernicima jedna je od glavnih originalnosti kršćanstva.

Nikada nisam Europsku uniju promatrao kroz prizmu vojnog saveza interesnih država, odnosno NATO-a, vođenog najsnažnijom vojnom članicom – SAD-om, već sam, implicite, vjerovao u ekonomsko – kulturno – politički savez jednakopravnih članica europskih država bez granica, vjerujući u kulturno povijesni prosperitet, čiji je demokratski potencijal ”stare Europe” neupitan i paradigmatski.

Kada sam 2000. godine naišao u novinama na kontroverznu umjetničku instalaciju talijanskog umjetnika Maurizia Cattelana, koji je u okviru izložbe ”Apokalipsa – ljepota i užas u suvremenoj umjetnosti” na Kraljevskoj akademiji u Londonu izložio na crvenom tepihu u naravnoj veličini voštanu figuru pape Ivana Pavla II., (koji je tada još bio živ), kojeg je udario meteor, opisana me instalacija […]

Rat se prelio svojom tjeskobom u naše svakodnevne živote. U jalovoj, žalosnoj i postiđenoj nemogućnosti da utječemo na njegovo okončanje, sučeljeni s fotografskim snimcima, prikazima izobličenih lica stradalnika, jezovitih krajolika bezumnog razaranja, bijeg katkada tražimo u nečem iracionalnom, metafizičkom, neprimjerenom zastrašujućem trenutku koji nam se svakodnevno servira kao neizbježno zlo.

Pitam jednog fiktivnog, imaginarnog sugovornika: Što misliš, što povezuje nasumce izabrane, na prvi pogled prividno nepovezane slučajeve, javnih i društvenih prioriteta, izgrađenih zdanja, pored kojih, svakodnevno prolazim, putujući na posao iz Pule u Pazin i nazad?

Strah se uvukao među sve nas, prvenstveno građane bez ”zaleđa” i političko egzistencijalne sigurnosti, građane bez svoje interesne stranke, što bi se reklo apolitične građane, premda je apolitičan biti nemoguće jer se politika bavi svima nama. Ali strah se uvukao i u one druge, lojalne vladajućima, ali nedovoljno zaštićene i protežirane od svojih političkih predvodnika […]

Što to muči vladajuće? Koje ih dužnosničke brige more? Koje im se slike pričinjaju u snu? Ako ste pomislili na Baniju i ljude u kontejnerima, koji se već treću zimu smrzavaju u tim konzervama od kuća, prinudnim smještajem posloženim poput lego kocaka na nekoj poljani zasutoj šljunkom pored ceste, usporedo s jarkom obraslim koprivom i […]

Kada je pet europskih država, davne 1985. godine, potpisalo na brodu ”Princeza Mari-Astrid”, na rijeci Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu, sporazum (od tada skraćeno nazvan ”Schengen”) o slobodnom kretanju unutar teritorija udruženih država Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske, Hrvatska je još uvijek bila u ”mraku”,

Otkako je 30. svibnja 1994. godine kuna službeno uvedena kao hrvatska valuta, ona je čitavo vrijeme svoje opstojnosti i posljedično implementiranja u hrvatsko društvo bila i ostala predmetom obožavanja hrvatskog naroda, ali s figom u džepu. Voljeli smo je, međutim nikada joj nismo u potpunosti vjerovali.

Za Brazil ću navijati zato jer, paradoksalno, volim i obožavam svoju zemlju, i želim njenim građanima, svima nama, uljuđeniji, prosperitetniji život, nikako pasivnost i nikako manipulaciju nacionalnim osjećajima, jalovom zbijanju redova i busanju u prsa, tamo gdje se radi o benignoj sportskoj igri koja ništa u svakodnevnom životu ne rješava i bitno mijenja…

U romanu Ranka Marinkovića ”Kiklop”, široj publici poznatijeg po istoimenoj odličnoj ekranizaciji romana Antona Vrdoljaka, glavni junak Melkior Tresić uoči Drugog svjetskog rata (glumi ga Frano Lasić), ponukan i prožet novonastalom anksioznošću, neurotičnim strahom od dolazećeg rata i vlastite egzistencije u njemu,