autograf.hr

Što to muči vladajuće? Koje ih dužnosničke brige more? Koje im se slike pričinjaju u snu? Ako ste pomislili na Baniju i ljude u kontejnerima, koji se već treću zimu smrzavaju u tim konzervama od kuća, prinudnim smještajem posloženim poput lego kocaka na nekoj poljani zasutoj šljunkom pored ceste, usporedo s jarkom obraslim koprivom i […]

Kada je pet europskih država, davne 1985. godine, potpisalo na brodu ”Princeza Mari-Astrid”, na rijeci Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu, sporazum (od tada skraćeno nazvan ”Schengen”) o slobodnom kretanju unutar teritorija udruženih država Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske, Hrvatska je još uvijek bila u ”mraku”,

Otkako je 30. svibnja 1994. godine kuna službeno uvedena kao hrvatska valuta, ona je čitavo vrijeme svoje opstojnosti i posljedično implementiranja u hrvatsko društvo bila i ostala predmetom obožavanja hrvatskog naroda, ali s figom u džepu. Voljeli smo je, međutim nikada joj nismo u potpunosti vjerovali.

Za Brazil ću navijati zato jer, paradoksalno, volim i obožavam svoju zemlju, i želim njenim građanima, svima nama, uljuđeniji, prosperitetniji život, nikako pasivnost i nikako manipulaciju nacionalnim osjećajima, jalovom zbijanju redova i busanju u prsa, tamo gdje se radi o benignoj sportskoj igri koja ništa u svakodnevnom životu ne rješava i bitno mijenja…

U romanu Ranka Marinkovića ”Kiklop”, široj publici poznatijeg po istoimenoj odličnoj ekranizaciji romana Antona Vrdoljaka, glavni junak Melkior Tresić uoči Drugog svjetskog rata (glumi ga Frano Lasić), ponukan i prožet novonastalom anksioznošću, neurotičnim strahom od dolazećeg rata i vlastite egzistencije u njemu,

Oni stariji, još iz vremena ”mraka”, zasigurno se sjećaju neobičnih, gotovo konspirativnih letaka polijepljenih po zidovima opskurnih pothodnika Zagreba, Beograda i Ljubljane. Programski letak Vlade Marteka iz 1979. godine s velikim naslovom ”Čitajte Kamova” imao je namjeru privući pažnju ondašnje javnosti na lik i djelo zaboravljenog, marginaliziranog, što bi se narodski reklo ”skrajnutog” riječkog, hrvatskog […]

Uz jutarnju kavu, dan otpočinje zahuktavajući se s najnovijim vijestima s ratišta. Uvukao sam se u tu igru sa smrtnim ishodom za glavne aktere ove krvave vojne koja poput kompjuterske igrice polako hlapi, gubeći na vjerodostojnosti u mojim mislima, iscrpljujući me istovremeno, mene teledirigiranog promatrača, medijskog ”porotnika”, bez moći da o bilo čemu odlučujem,

Isprva je to za mene bio svojevrsni šok i potaknuo zrnce ljubomore u mom psihografskom realitetu uvijek spremnom za nekakav kritički stav i građanski neposluh, kada sam saznao iz medija da su vladajući (taj junački spjev – Sodoma i Gomora – hrvatskog gospodarskog ”čuda”) sve u namjeri da poboljšaju narušenu sliku sebe u javnosti, što […]

Zamislimo staricu od osamdeset i više godina, koja živi sama u trošnoj kamenoj kući u raseljenom zaseoku, negdje u hrvatskom primorju, udaljenom desetak kilometara od mora.

Uoči nogometne utakmice Austrija : Hrvatska, na hrvatskom radiju, pušten je u eter svojevrsni radio jingle koji mi je istog trena kada sam ga čuo ostao trajno zabilježen. Zadivljujuće paradoksalan i proturječan, predstavio je našu zemlju kao ”Zemlju Modrića”, a zemlju protivničke nogometne ekipe Austriju kao ”Zemlju Mozarta”.

Stari hrvatski pozdrav ”Za dom spremni!”, svima nam je dobro poznat, razvidan i u najdubljem mraku, u najgušćoj magluštini – prikladno funkcionira u raznim prigodama, na primjer, prije početka nekog sportskog ogleda, na poluvremenu, nakon utakmice, ispred i iza stadiona, u tramvaju, na Trgu bana Jelačića…

Evo jedne depresivne, svehrvatske ispovijedi, i jedan duboki naklon vlastitoj ustrajnosti u vlastitoj gluposti, u tridesetogodišnjem uzaludnom nadanju, da će konačno biti bolje, da će sve biti poštenije, da će sve evoluirati u neko uređenije društvo, u socijalnu sigurnost i pravdu, da će nam se standard približiti razvijenijim europskim zemljama, poput Njemačke, Švicarske ili barem […]

”Kitovi ubojice kao i većina morskih životinja, teško se promatraju i proučavaju. Većina zbivanja se događa pod vodom, i mi zapravo ne možemo vidjeti što se događa u dubini mora, već vidimo samo zamahe peraja na površini, ispuhivanje zraka ili izrone, skokove koji nemaju znanstveno objašnjenje.

Može li se još netko mentalno vratiti, bez mučnine u želucu ili oštrog probadanja u predjelu čeonog režnja glave, u ne tako davnu prošlost, u praskozorje korone, prije nepune dvije i pol godine, kada je već medijski potrošenog ministra zdravstva Milana Kujundžića zamijenio njegov neeksponirani zamjenik, smrknuti lik, čovjek izvan visoke politike, s aurom hladnog […]

Jedna od dražih mi bajki braće Grimm, uz ”Mačka u čizmama”, ”Cvilidretu” i ”Priču o čovjeku koji je odlučio upoznati strah”, jest ona poznata bajka o bremenskim gradskim sviračima. Svirači su, da se podsjetimo, ostarjeli magarac na izmaku snaga, stari olinjao pas kojega se gazda odlučio riješiti, također ishlapio stari mačak koji više ne lovi […]

Jedna od najgorih noćnih mora nekog državnog aparata jest u tome da njegov visokopozicionirani državni službenik ili dužnosnik, ničim izazvan, u sezoni ”kiselih krastavaca”, usred ljeta i uspješne turističke sezone, učini društveno neprihvatljiv, amoralan čin, vrijedan zgražanja i osude šire javnosti, da dovodeći sebe i svoju vjerodostojnost, svoj kredibilitet,

U uređenom društvu stvari su više-manje iste, na prvi pogled, kao i u nekom neuređenom društvu koje nudi formalno-pravno privid uređenosti. Društvo u kojemu živim voli si tepati da je izraslo na srednjoeuropskim stečevinama, a zapravo nema puno veza sa Srednjom Europom, kao ni sa Zapadnim Balkanom, jer ono je trenutačno zatvoreno u svojoj lažnoj […]

Najprije su joj potajice istresli nešto u piće, tako da je ubrzo omamljena teturala parkiralištem očajnički tražeći svoj Twingo. Onda su je pod okriljem mraka strpali u kombi i odvezli do najbliže divlje plaže. Mladi mjesec širio je blijede sjene ispod krošanja primorskih borova. Zatim su je razgolitili, i dok je bila u besvjesnom stanju, […]

I premda smo sve to već prošli i sve to znamo, uvijek nam je iznova, pomalo začudan i neobjašnjiv taj unisoni muk i sagibanje glava, poslušnost koja je uvijek na oprezu i koja je samoj sebi kontrola, cenzura i mjera. U svim životnim segmentima, u svim ljudskim izvorima i interesima ona se poput vinske uši […]

Život nas je u ovo nesigurno vrijeme takozvane tranzicije podučio da se ne opiremo povijesnim mijenama na koje ne možemo utjecati, koje nas lakoćom Tvorca mogu poništiti, zgnječiti kao bubu, zbrisati s lica zemlje, odvući u bezdan ili nehajno a istovremeno podmuklo, poput ”duge i teške bolesti”, diskvalificirati, izranjavati, ocrniti i neprimjetno ugasiti.