autograf.hr

Uzbudljivo je i uvijek poučno čačkati mečku. Kada je Novaku Đokoviću poništena australska viza, pa su mu oduzeli mobitel i zatvorili ga u onu jazbinu gdje godinama od vlastitih očiju skrivaju ljude bez papira, na svojoj sam službenoj fejsbuk stranici napisao relativno kratku objavu. U kojoj sam ustvrdio da je Đoković vjerojatno i najbolji individualni […]

Ovu je godinu, uz mnogo sreće, trebalo predisati. Sve je drugo bilo sporedno. Padale su naokolo vlade, ljudi su ginuli u prometnim nesrećama, negdje daleko u Aziji rušili su se avioni, Rusi su gomilali trupe na istočnim granicama Ukrajine, američki je predsjednik senilno posrtao po hodnicima Bijele kuće, dok mu je potpredsjednica sa starkama na […]

Vama koji ovo čitate u posljednjim satima jedne godine, ili već u sljedećoj godini, u nekim raskupusanim novinama koje ste našli na kavanskom stolu, ili ste se upravo spremali da ih zgužvate, da njima operete prozore, pa vas je privuklo nešto što piše oko moje slike, želim u 2022. samo to da vam božica Mnemozina […]

Prije više godina, ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, […]

Beta je bila socijalni slučaj iz jednog suterena u Kulovića ulici. Udovica alkoholičara koji ju je godinama zlostavljao, inače sina čuvenog prijeratnog urara, umro je nekoliko godina ranije od ciroze.

Među tolikim budalaštinama i opskurnostima, koje svakodnevno proizvedu hrvatski ministri, i koje zatim završe pod prstima i tipkovnicama domaćih novinara, vjerojatno je najbudalastija ova s jaglacima.

Po onom što znamo na osnovu one jedine njezine fotografije, šestogodišnja djevojčica Madina Husini bila je vrlo lijepa i šarmantna. Bila je ljepša nego što smo mi ovdašnji, jer je bila drukčija. Ljepota je uvijek drukčija od onoga što je obično. I kao takva, drukčija, ljepota pozitivno djeluje na zajednicu. Od Madinine nam je ljepote, […]

Krajputaška kuća negdje nakraj svijeta i nakraj Hrvatske. U njoj muž automehaničar, važna figura u svakoj nigdini, a žena ekonomistica. Ta prividna razlika u obrazovnom statusu prvi je paradoks. Ona je iz siromaške željezničarske obitelji, kakve su nicale uz prugu, a poslije život provodile u uzaludnim nastojanjima da se dokopaju velikog grada. Kad je tomu […]

Sreća se obično tiče živih, ali mrtav je Siniša Glavašević imao sreće s vlastitom uspomenom. Prestali su mu ime spominjati pri nabrajanjima vukovarskih martira. Zaobilaze ga kada bi mrtve Vukovarce koristili za utjerivanje patriotizma u kosti živih. Njegove književne tekstove ne deklamiraju na službenim recitalima. I ne ispostavljaju Sinišu Glavaševića za uzora suvremenim hrvatskim novinarima, […]

Ponekad tako, autom oprezno zaobilazeći bicikliste po turopoljskim cestama, zavirujem im pod kacige, zagledam se u noseve i u sunčane naočale, pa u tim glavama i u lateks utegnutim tijelima, pokušavam prepoznati je li to – Ivo Goldstein (1958.). Jer je sasvim moguće da jest, on ovim drumovima biciklira, jednom me je, kaže, iz daljine […]

Posljednjeg tjedna listopada, skoro već dvadeset godina, putujem u Beograd. U početku sam, po vlastitom zadovoljstvu, osluškujući duhove predaka u kloparaju kotača, putovao željeznicom. Ali vlak do Beograda išao je nepodnošljivo sporo, a onda sve sporije i sporije, pa sam krenuo ići autom.

Dugo bih morao objašnjavati zašto sam pomislio da je loša ideja da piše knjigu za djecu. Pokušao sam ga odvratiti pogledom, izrazom lica, možda sam mu nešto u tom smislu i rekao, ali svakako sam se ponadao da od toga ništa neće biti. Ante, crni Ante, književnost za djecu je ozbiljna stvar, nije to šala!

Vrijeme se mjerilo pjesmama s ploča. Gramofon sabirao je u sebi smisao ure i kalendara. U doba moje majke gramofon je bio mono, proizvod Iskre Kranj, a vrijeme se mjerilo singlicama.

Liječe medicina i ono u što bolnik vjeruje. Baš tako, tim redoslijedom. Samo što nikad ne bi trebalo zaboravljati, a ljudi zaboravljaju, da valja poštovati redoslijed u liječenju. Najprije medicina, a tek onda molitva. Propusti li se jedno, drugo neće djelovati. A zašto neće, to kršćani znaju, jer im piše u Bibliji.

Greškom smo u Okrugljak čitav sat uranili na večeru. I umjesto da sjedimo za već postavljenim stolom, pijemo mineralnu, i prebiremo na mobitelu po fejsbucima i instagramima, krenusmo pješačiti uz Mlinove. Tako ćemo ići pa dokle stignemo. I onda ćemo nakon četrdesetak minuta krenuti natrag.

Damir Karakaš (1967.) bio je, jednom davno, novinar crne kronike. Potom je, godinama kasnije, kao već čuven prozni pisac, postao junak crne kronike. Pretukli su ga iz čista mira, u blizini stana. Nikad se nije saznalo tko je to učinio. Biva tako, policija ne otkriva počinitelje baš svih zločina.

Ovih dana Crnogorce su njihovi neprijatelji nazivali “izmišljenim narodom”. Biva, Tito i Titova klika, da bi napakostili Srbima, izmislili su Crnogorce. Otprilike tako, mislim sad ja, što su ih otkinuli od srpskoga debelog mesa. Stvar, međutim, nimalo nije šaljiva. Kad god se ovdje netko osjeti jakim, čim pomisli da ga je više, da ima više […]

Nešto mi brani i ne da da ljude vidim iz prevelike blizine. Tako i Seida Serdarevića obično u mislima gledam s pristojne distance, u dvije duže dokumentarne sekvence, i u desetak godina razmaka.

Kada bi pred komisiju došle dvije jednako obrazovane i stručne kandidatkinje za posao socijalne radnice, od kojih se jedna nekad bavila prostitucijom, a druga nije, komisija bi ispravno postupila ako bi na posao primila onu koja je radila kao prostitutka. Približno isto važi i ako se javi muški kandidat.

To je najbudalastija i najtoksičnija rečenica u hrvatskom jeziku. Najbudalastija je zato što se radi o pitanju koje će postaviti samo onaj tko pouzdano zna da upitani odlično zna tko je on. Da nije tako, pitanje bi ponižavalo onoga koji pita.