autograf.hr

Ponekad tako, autom oprezno zaobilazeći bicikliste po turopoljskim cestama, zavirujem im pod kacige, zagledam se u noseve i u sunčane naočale, pa u tim glavama i u lateks utegnutim tijelima, pokušavam prepoznati je li to – Ivo Goldstein (1958.). Jer je sasvim moguće da jest, on ovim drumovima biciklira, jednom me je, kaže, iz daljine […]

Posljednjeg tjedna listopada, skoro već dvadeset godina, putujem u Beograd. U početku sam, po vlastitom zadovoljstvu, osluškujući duhove predaka u kloparaju kotača, putovao željeznicom. Ali vlak do Beograda išao je nepodnošljivo sporo, a onda sve sporije i sporije, pa sam krenuo ići autom.

Dugo bih morao objašnjavati zašto sam pomislio da je loša ideja da piše knjigu za djecu. Pokušao sam ga odvratiti pogledom, izrazom lica, možda sam mu nešto u tom smislu i rekao, ali svakako sam se ponadao da od toga ništa neće biti. Ante, crni Ante, književnost za djecu je ozbiljna stvar, nije to šala!

Vrijeme se mjerilo pjesmama s ploča. Gramofon sabirao je u sebi smisao ure i kalendara. U doba moje majke gramofon je bio mono, proizvod Iskre Kranj, a vrijeme se mjerilo singlicama.

Liječe medicina i ono u što bolnik vjeruje. Baš tako, tim redoslijedom. Samo što nikad ne bi trebalo zaboravljati, a ljudi zaboravljaju, da valja poštovati redoslijed u liječenju. Najprije medicina, a tek onda molitva. Propusti li se jedno, drugo neće djelovati. A zašto neće, to kršćani znaju, jer im piše u Bibliji.

Greškom smo u Okrugljak čitav sat uranili na večeru. I umjesto da sjedimo za već postavljenim stolom, pijemo mineralnu, i prebiremo na mobitelu po fejsbucima i instagramima, krenusmo pješačiti uz Mlinove. Tako ćemo ići pa dokle stignemo. I onda ćemo nakon četrdesetak minuta krenuti natrag.

Damir Karakaš (1967.) bio je, jednom davno, novinar crne kronike. Potom je, godinama kasnije, kao već čuven prozni pisac, postao junak crne kronike. Pretukli su ga iz čista mira, u blizini stana. Nikad se nije saznalo tko je to učinio. Biva tako, policija ne otkriva počinitelje baš svih zločina.

Ovih dana Crnogorce su njihovi neprijatelji nazivali “izmišljenim narodom”. Biva, Tito i Titova klika, da bi napakostili Srbima, izmislili su Crnogorce. Otprilike tako, mislim sad ja, što su ih otkinuli od srpskoga debelog mesa. Stvar, međutim, nimalo nije šaljiva. Kad god se ovdje netko osjeti jakim, čim pomisli da ga je više, da ima više […]

Nešto mi brani i ne da da ljude vidim iz prevelike blizine. Tako i Seida Serdarevića obično u mislima gledam s pristojne distance, u dvije duže dokumentarne sekvence, i u desetak godina razmaka.

Kada bi pred komisiju došle dvije jednako obrazovane i stručne kandidatkinje za posao socijalne radnice, od kojih se jedna nekad bavila prostitucijom, a druga nije, komisija bi ispravno postupila ako bi na posao primila onu koja je radila kao prostitutka. Približno isto važi i ako se javi muški kandidat.

To je najbudalastija i najtoksičnija rečenica u hrvatskom jeziku. Najbudalastija je zato što se radi o pitanju koje će postaviti samo onaj tko pouzdano zna da upitani odlično zna tko je on. Da nije tako, pitanje bi ponižavalo onoga koji pita.

Zainullah Ibrahimi rodio se kao Paštun. Pripadnik velikog naroda, koji ukupno broji pedesetak milijuna pripadnika, razdijeljenog u četristotinjak plemena i rodova. Većina ih živi u Paštunistanu, regiji koja je prije koju stotinu godina mogla postati državom, ali nije, nego je nakon drugoga anglo-afganistanskog rata, vođenog između 1878. i 1880, podijeljena između Afganistana i Britanske Indije.

Na tri police kućne biblioteke, u dva su do tri reda knjige s potpisom. Većinom imaju i posvetu, ali nađe se i onih koje su samo s autografom, nabrzinu našaranim kemijskom olovkom. Pomiješane su tu knjige posvećene meni, poznatih, polupoznatih i savršeno anonimnih pisaca, s knjigama koje su posvećivane drugima, također poznatim i nepoznatim.

Da sam znao da će čim odem uredništvo Jutarnjeg lista angažirati Igora Mandića, otišao bih mnogo ranije. Naravno, ne bih to učinio zbog javnog interesa, niti iz nekih drugih, jednako plemenitih, za bližnje skrbnih razloga, nego bih čim prije otišao iz novina u kojima sam dvadeset godina pisao zato da bih mogao čitati ono što […]

Nikakvih privatnih razloga nemam za ovo što ću napisati. Dapače. Mogao bih i ovom prigodom zlurado uživati u roštilju na kojem se ovih kolovoških dana, u duhu svetoga Lovre, gradelaju i peku klijenti Milana Bandića. Nakladničko-knjižarska firma o kojoj je riječ izdavala je spise protiv mene, posredno su sudjelovali u ne baš bezopasnim hajkama što […]

Još jedno maltretiranje s Olujom. Neradni dan, državne zastave po rijetkim balkonima, nešto češće u pasivnijim krajevima, državni protokol u inače mrtvoj provinciji, uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice.

Što bi se dogodilo kada bi na jedan dan, recimo da taj dan bude nedjelja 25. srpnja 2021, svima koji na jugu žele prodati zemlju, očevinu, domovinu, bilo omogućeno da to i učine. Naravno po punoj cijeni. Na prostoru između Pelješca i Prevlake, da ostanemo pri teritoriju Dubrovačke Republike, ne bi nakon 25. srpnja 2021. […]

Kadetkinja Policijske akademije izbačena je naglavce iz škole, jer je inicirala snimanje i objavu na društvenim mrežama snimke na kojoj se vidi kako kadeti igraju užičko kolo. Ovaj događaj zanimljiv je po mnogo osnova. Ali prva je što je riječ o najbrže postignutom pogotku u povijesti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Neki dan mi preko fejsbuka Radio Banovine iskoči ovakvo pitanja: “Biste li razbili prozor tuđeg auta da spasite psa koji je zatvoren unutra po vrućini?” A ispod skoro tri tisuće komentara. Naravno, nisam ih čitao, ljudi predvidljivo pjene jedni na druge, traže način da se mrze, u tih nekoliko koje sam zraknuo jedna napada radio […]

Kad umre glumac, ostaju samo sjećanja. Koja s vremenom izblijede i nestanu… Sve to znao je Nenad Šegvić i zato je o svojim kazališnim ulogama, a bilo ih je više od 150, rijetko kad govorio. Nije čuvao ni plakate ni programe ni fotografije ni kritike iz svoje glumačke karijere. Naprosto, nije živio od uspomena! Zanimalo […]