autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Dan pobjede? Čije pobjede?

AUTOR: Ivo Josipović / 14.05.2015.

Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića, ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu.

Kažu, ta je simfonija potpuno promijenila položaj velikog kompozitora koji je ponovo postao ”in“. Triumfalni finale i danas se često izvodi kao simbol pobjede u Drugom svjetskom ratu. Međutim, skladatelj je rad na simfoniji započeo prije njemačkog napada na SSSR, a simfoniju je dovršio još 1941. A opsada Lenjingrada trajala je do 1944. I odnijela je gotovo milijun i po života. Simfonija, prvotno mišljena u slavu Lenjina, pretvorila se u Lenjingradsku simfoniju, dobila svoju novu priču i postala simbol.

Ne tako davno na jednoj od naših televizija, ne sjećam se više kojoj, prikazan je igrani film s radnjom smještenom u naše vrijeme, ali s drukčijom prošlošću. Radnja filma odvija se pod pretpostavkom da su u Drugom svjetskom ratu pobijedili fašisti i nacisti.

Imaginarno društvo iz filma, društvo-baštinik fašističkih i nacističkih vrijednosti, ne izgleda dobro. Iako možemo reći da mnoga današnja društva u Europi, pa i naše, nisu ni blizu ideala koje imamo, imaginarno postfašističko društvo u usporedbi s njima izgleda vrlo, vrlo loše. Represija, diskriminacija, rasizam i tiranija glavne su mu oznake. Iako se film referirao na Njemačku i nije govorio o Hrvatskoj, koja bi u tom filmu, da je i o njoj bila riječ, bila ustaška NDH, lako možemo zamisliti kako bi danas izgledala Hrvatska da su pred 70 godina pobijedili fašisti, a ne antifašisti

Društvo alternativne prošlosti nije onako nasilno kakve su zaista bile četrdesete godine prošlog stoljeća. Rat je stao, nema više represije kakva je bila ona u doba rata. Logori poput Dachaua, Auschwitza ili Jasenovca zatvorili su vrata, s bandera više ne vise nesretnici koji su imali hrabrosti suprotstaviti se zlu. Ali, imaginarno društvo iz filma, društvo-baštinik fašističkih i nacističkih vrijednosti, ne izgleda dobro.

Iako možemo reći da mnoga današnja društva u Europi, pa i naše, nisu ni blizu ideala koje imamo, imaginarno postfašističko društvo u usporedbi s njima izgleda vrlo, vrlo loše.

Represija, diskriminacija, rasizam i tiranija glavne su mu oznake. Iako se film referirao na Njemačku i nije govorio o Hrvatskoj, koja bi u tom filmu, da je i o njoj bila riječ, bila ustaška NDH, lako možemo zamisliti kako bi danas izgledala Hrvatska da su pred 70 godina pobijedili fašisti, a ne antifašisti.

Zapravo, nama je puno lakše zamisliti kako bi to izgledalo nego nekom Nijemcu, Britancu ili Francuzu. Zašto? Zato jer i danas, u državi koja je Ustavom definirana kao baštinica antifašizma, kao da slike iz rečenog filma žive u stvarnosti.

U filmu o suvremenoj NDH izjave europarlamentarke Tomašić o čišćenju Srba bile bi dio uobičajenog političkog govora, uostalom, nažalost, kao i danas. Kao što je normalna pojava da na komemoraciji u Jasenovcu nema poglavara države, ali da ophodi Bleiburg, da molitvu u Jasenovcu predvodi lokalni župnik, dok u Bleiburgu ordinira sam kardinal zagrebački. I to bi bilo u filmu.

U filmu o suvremenoj NDH izjave europarlamentarke Tomašić o čišćenju Srba bile bi dio uobičajnog političkog govora, uostalom, nažalost, kao i danas. Kao što je danas normalna pojava da na komemoraciji u Jasenovcu nema poglavara države, ali da ophodi Bleiburg, da molitvu u Jasenovcu predvodi lokalni župnik, dok u Bleiburgu ordinira sam kardinal zagrebački. I to bi bilo u filmu.

Jedino, možda se župnik ne bi bi usudio doći u Jasenovac.

Na utakmici reprezentacije u filmu bi, baš kao danas, zvijezda ”našeg“ tima uzvikivao ”Za dom“, a masa bi s tribina odgovarala ”Spremi!“ Naravno, vodeći bi političari s odobravanjem odslušali taj ritual. Ali, kada je (u filmu) neodgovorni nogometaš podigao šaku prema čelu i uzviknuo ”Smrt fašizmu“, a gomila mladih koje škola i dom nisu naučili o povijesti uzvratila ”Sloboda narodu“, sudac je (u filmu) prekinuo utakmicu, političari su se demonstrativno pokupili s tribina, a policija je odmah uhitila nogometaša i par izgrednika koji su sudjelovali u provokaciji.

Zato UEFA (s uhatim U) i nije kaznila ”našu“ reprezentaciju zbog rasizma i mržnje, već joj je, zbog efikasnosti države, dodijelila dva nagradna boda u prvoj grupi natjecanja Svjetskog prvenstva.

U filmu bi na Interliberu, baš kao i u stvarnosti, na štandu naših instituta za povijest bilo krcato knjiga o zločinima partizana. Jedino, u filmu bi se valjda našao neki neoprezni novinar koji bi se upitao je li možda i na strani pobjedničke, ustaške vojske bilo nekih nepodopština.

U filmu bi smijenili direktora nacionalne televizije koji bi na Dan pobjede nad antifašizmom dozvolio da u gotovo istom trajanju ide prilog o pokolju koji su ustaše, prema iskazima nepouzdanih svjedoka, počinile nad civilnim stanovništvom Korduna ili prilog o tome kako su neopartizani porušili stotine spomenika našim crnokošuljaškim junacima. A u stvarnosti…..?

U filmu bi smijenili direktora nacionalne televizije koji bi na Dan pobjede nad antifašizmom dozvolio da u gotovo istom trajanju ide prilog o pokolju koji su ustaše, prema iskazima nepouzdanih svjedoka, počinile nad civilnim stanovništvom Korduna ili prilog o tome kako su neopartizani porušili stotine spomenika našim crnokošuljaškim junacima. A u stvarnosti…..?

I konačno, najveći skandal u filmu. Predsjednik, očito zabunom izabran, otišao je u Izrael i u Knesetu rekako kako u Hrvatskoj partizanska zmija još gmiže. Koje li laži, koje li izdaje, koje sramote, grmili su sa stranica (filmskog) Večernjaka (filmski) Ivkošić i Despot, inače prokomunistički novinari koji svako malo u svojim tekstovima manje ili više glasno zagovaraju antifašizam i manjinska prava.

Nema u Hrvatskoj partizanofilije, to je izmišljotina…… Isto tvrde i propartizanski, ljevičarski portali Noćno.hr, Indirektno i drugi koje financira moćna prodemokratska opozicija radi svojih predizbornih kampanja.

Vratimo se stvarnosti. U Hrvatskoj je na djelu opasna revizija povijesti. Upravo zato sedamdeset godina pobjede svijeta nad fašizmom dočekajmo kao veliki dan svjetske i naše povijesti!

Dan pobjede nad fašizmom dan je pobjede dobra nad zlom, čovječnosti nad neljudskosti, slobode nad tiranijom i ropstvom. Danas bi stvarno trebalo biti svejedno kome je otac ili djed bio partizan, kome ustaša. To bi bilo tako kad bi dominatno prihvatili tezu kako je prošlo dovoljno vremena od Drugog svjetskog rata da možemo s pijetetom staviti cvijet na grob svake žrtve, da možemo osuditi svaki zločin.

Ali, i jasno i nedvojbeno reći da je bilo dobro biti na strani antifašizma i da je otići u partizane bio pravi put, otići u ustaše krivi. Moćne snage ovog društva to ne dopuštaju.

Zato i ”Requiem” Benjamina Brittena, napisan nakon rata, koji žali za žrtvama obaju strana, kod nas nema svoju rezonancu.

Hrvatski su antifašisti u Narodnooslobodilačkoj borbi, nasuprot kvislinškoj NDH i ustaštvu, osvjetlali obraz hrvatskog naroda koji je zajedno sa Srbima, Slovencima, Bošnjacima i ostalim narodima ustao protiv zla i pobijedio ga.

Trebamo biti ponosni na naše partizane i sve one koji su im pomagali, ponosni na domoljublje i slobodarstvo koje su pokazali.

U Hrvatskoj je na djelu opasna revizija povijesti. Upravo zato sedamdeset godina pobjede svijeta nad fašizmom dočekajmo kao veliki dan svjetske i naše povijesti! Dan pobjede nad fašizmom dan je pobjede dobra nad zlom, čovječnosti nad neljudskosti, slobode nad tiranijom i ropstvom. Danas bi stvarno trebalo biti svejedno kome je otac ili djed bio partizan, kome ustaša

Danas, kada u Hrvatskoj jačaju snage koje žele reviziju povijesti, koje od dobra žele napraviti zlo, a od zla dobro, više nego ikada moramo inzistirati da se povijesna istina o antifašizmu sačuva.

Priča o fašizmu i antifašizmu, o ustašama i partizanima kod nas, nažalost, nije samo priča o prošlosti. Kod nas je ona sve više borba o tome kakva će nam biti budućnost, borba o tome hoćemo li slijediti svjetski progresivni smjer antifašizma ili ćemo revizijom povijesti u naše društvo vratiti šovinizam, mržnju i nazadnjaštvo.

Svojoj djeci dugujemo pobjedu u toj borbi, pobjedu za istinu o hrvatskom antifašizmu i za vrijednosti koje je iz antifašizma baštinio cijeli progresivni svijet.

Zato na kraju ove kolumne, svim ivkošićima, despotima, ljubiteljima Kevinih jama, dnevnim, direktnima, jurčevićima, šeparovićima, tomcima i inima u inat, evo prave, pobjedničke partizanske pjesme!

https://www.youtube.com/watch?v=g9XEoAgISFM

© Autograf.hr i Ivo Josipović

Još tekstova ovog autora:

     Politika i moral u Hrvatskoj
     Kvartet za kraj vremena
     Politika i moral u Hrvatskoj
     Kvartet za kraj vremena
     Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
     Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
     Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
     Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
     Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
     JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1