Slavenka Drakulić je zahtijevala da budemo vođeni dobrotom

Smrt Slavenke Drakulić izazvala je, baš kao i njezin život, bijesne reakcije krugova koji Hrvatsku vide kao državu povlaštene laži i sakraliziranog zločina.

Riječ je uglavnom o ljudima koji imaju ozbiljnu grešku u moralnom životu, zato s nesmiljenom žestinom javno brane moral, ili pak njihovo hrvatstvo pamti neke drugačije dane, primjerice dane opijenosti komunizmom, pa se svim silama trude da, nasrtanjem na živote lakih meta i smrt kao cjelinu života nepoćudnih, stvaraju galamu u kojoj će moći sakriti sramotu o sebi.

Nije to ništa novo, ovaj mehanizam je prisutan u svim primitivnim društvima, nema razloga da hrvatski primitivizam toga bude oslobođen. Propustili smo, zato što su počeci naše samostalnosti vezani uz likove konvertiranog života, razviti kulturu sjećanja koje neće biti osvetničko, nego demokratsko.

Demokratsko sjećanje odvija se iz iskustva sadašnje slobode, a ako te slobode nema, onda se u prošlosti traži sloboda. Nevolja je što je prošla sloboda uvijek beživotna, nju više nije moguće oživjeti, čak i kada bi se, nekim čudom, prošla sloboda mogla oživjeti, ona bi degradirala sadašnjost. Za prošlošću ne posežemo s namjerom da njome supstituiramo sadašnjost i budućnost već da utvrdimo koji je stupanj naše ljudskosti.

Da je hrvatsko društvo uistinu dominantno kršćansko, ne i posve kršćansko jer to bi značilo da nije pluralno pa samim time ne bismo mogli govoriti o društvu, ono bi bez problema razvilo kulturu moralnog sjećanja.

Kršćanstvo je religija stvaranja novog čovjeka, koji nema problem susresti se s vlastitom prošlošću, budući da starog sebe više ne gleda kao sebe odnosno kao ono što on i danas jest, nego kao napušteni i, srećom, usavršeni život.

Zadatak je moralnih bića, pa i bića koja prihvaćaju kršćanski moral, da u svakom novom danu postaju novi ljudi, ali bez zaborava prošlosti. Ignorancija i programirani zaborav ne pripadaju moralnom subjektu. Moralni subjekt propituje prošlost i iz prošlosti uči, on se u prošlost ne zatvara.

Ako već nismo sposobni demokratizirati naše sjećanje, a demokratsko sjećanje, kao što vidimo, ne služi za obračun s prošlošću, već za vrednovanje onoga što nam se u javnom životu događalo pod vidom sadašnjeg iskustva slobode, bilo bi ljekovito da kršćanstvo shvatimo kao religiju novog čovjeka koji u sebi ne nosi historijski bijes i bijeg od prošlosti.

Bijeg i bijes, laž i nasrtaj nisu dimenzije kršćanstva.

Neki afektirani kršćani pokleknuli su zovu bijesa i laži kako bi se, u formi obrane hinjenog hrvatstva i kršćanstva, obrušili na Slavenku Drakulić. Vijest o njezinoj smrti shvatili su kao poziv da potonu na najniži stupanj ljudskosti u sebi i da se prepuste agresiji nekrofilnog nacionalizma. To im nije prvi put. Neprestano su to činili, proglašavali su je jednom od ”vještica iz Ria” (autorstvo nad ovim pamfletom preuzeo je notorni Slaven Letica), spočitavali su joj da nije domoljubna, da prokazuje domovinu, da laže o ratu, da kleveće i prezire hrvatsku naciju i da mašta o Jugoslaviji.

Mnogi su sudjelovali u hajci, a ona je neumorno pisala i iznosila istinu onom što Hrvatska jest, želeći da postane bolja, savršenija, uspješnija i sretnija.

Jugoslavensku prošlost nije promatrala očima stare ljubavi, nego očima novog čovjeka odnosno nove žene koja iz iskustva sadašnje slobode, razotkriva sivilo jugoslavenske realnosti. To sivilo je proizlazilo iz ograničene slobode i partijske kontrole.

Pisala je o ratovima i uniformama koje imaju smisla samo ako uniformirane podsjeća da su u ratu dužni sačuvati moral. Istina je da je bez ustručavanja otvarala teme iz naše prošlosti pokazujući kako nam se umjesto novog čovjeka demokracije nudi staro ruglo iz najcrnje prošlosti.

Osjećala je obvezu da govori u ime mrtvih, pogotovo onih ubijenih, a to znači da mora govoriti i o njihovim ubojicama. Zato je pisala, primjerice, o Dinku Šakiću. Sadašnje ubojice, kao i opunomoćenici ubojica iz prošlosti prezirali su i peziru Slavenku Drakulić, zato su je nazivali vješticom, zato ne staju ni pred njezinom smrću.

Meni je iznimno snažna sljedeća njezina rečenica, ona mnogo toga objašnjava: ”Ali jasno ti je da ni mrtvima ne možeš narediti da zašute; oni tebi naređuju da ih se prisjećaš”. Svi se prisjećamo mrtvih, tako otkrivamo tko smo mi, ne tko su oni.

Slavenka Drakulić nije zašutila u smrti, naredila je svojim progoniteljima da progovore i oni su progovorili jezikom bestijalnosti i barbarizma. Ona je od takvih živih i mrtvih barbara čuvala ovu državu i društvo, taj zadatak je sada nama predala. Ako smo u stanju postati novi ljudi, taj zadatak ćemo obaviti, a ako nismo, prepustimo se uzaludnosti zgražanja.

Novi čovjek s olakšanjem i zahvalnošću gleda na prošlost, jer u nju nije zakopan, čovjek bijesa i bijega luduje u sadašnjosti kako bi sakrio vlastite tragove, jer se nije promijenio.

Društvene i političke promjene starom čovjeku bijesa stvaraju novi kontekst kojem se on kameleonski pokušava prilagoditi. Riječ je, dakle, o starom čovjeku u novim okolnostima, takve ljude je Slavenka Drakulić prokazivala.

Kršćanska istina nije povijesna nego antropološka, moralna i soteriološka. Kršćanstvo govori o čovjeku, o dužnosti da se svaki čovjek ostvari u dobroti i kroz dobrotu te o božjoj zainteresiranosti za konačnu istinu o čovjeku, a ta konačna istina je istina spasenja.

Ljudi dobrote i istine cijene život i staju pred smrću – oni smrt ne uzrokuju i ne ruju po tuđoj smrti. Slavenku Drakulić se ne može kritizirati s kršćanskih pozicija, ona udovoljava kriterijima kršćanske dobrote i istine.

Proječni čovjek ozbiljen u Hrvatskoj je, čini se, kronično nesposoban spasiti sebe i druge, no osim njega postoje i ljudi dobrote, oni se trudi da moralom ili religijom zauzdaju sebe kako drugima ne bi činili štetu. Takav čovjek se nalazio u djelima Slavenke Drakulić – dobar čovjek koji je nad sobom dobrotom uspostavio kontrolu. Ona nije bila protiv kršćanstva i hrvatstva, samo je zahtijevala da oni budu vođeni dobrotom.

Slavenki Drakulić se plemensko hrvatstvo trudilo, na svakom koraku, napraviti štetu. Plemenski Hrvati trude se i njezinoj smrti naštetiti. No to nije moguće. Njihov trud je bio uzaludan već za njezinog života, ona ih je prozrela i od njih se udaljila, nije živjela s njima, nije živjela za njih i nije živjela od njih, oni se nisu upisali u njezin život, a to su neprestano pokušavali.

Od tog pokušaja ne odustaju ni u smrti, unovačili su svu morbidnost koja govori plemenskim hrvatskim jezikom kako bi u njezinu smrt upisali svoju plemensku pobjedu, ali bez rezultata.

Njima, pod dojmom misli da sam dužan prisjećati se mrtvih jer ih nisam osudio na šutnju, kažem: ”Nije živjela za vas i nije umrla vama, njezin život i njezina smrt su izvan vašeg dohvata. Slavenka Drakulić nije bila vaša, ona je pripadala sebi, svojoj slobodi i riječima”.

Dakako da je razvila pripadnost, svi koji pripadaju sebi i slobodi, svi koji riječi vide kao medij susreta s osobom i slobodom, znaju gdje će Slavenku pronaći. Pronaći će je tamo gdje je sebe smjestila – u riječima.

Ja sam je tamo susretao, nikad je nisam upoznao u prostornoj blizini, za tim nije bilo potrebe, sve što sam o njoj saznao, saznao sam iz onoga što je napisala.

Za mene je Slavenka Drakulić riječ. Razumijem i nekrofilne divljake koji joj suprotstavljaju Julienne Bušić, smatrajući da će njome razoriti Slavenku Drakulić. Neće. Istina je da je Julienne Bušić prije svega bomba, bomba ju je obilježila, bomba je najbolje opisuje, ali bomba ne može razoriti riječ.

Hrvatstvo Slavenke Drakulić nije hrvatstvo smrti, zatvora i terora, ono ne pristaje na smrt i robijanje, zato i iz smrti govori jezikom života. Riječ se probija kroz smrt, ona smrt nadvisuje.

Nimalo me ne uzrujavaju nekrofilni divljaci, njima pripada morbidnost i patetika, zato i patetična samoubojstva veličaju kao domoljubni čin. Doduše, u pravu su, njihova domovina je satkana od morbidnosti i patetike. Eto im je.

U patetici i morbidnosti neće pronaći Slavenku Drakulić. Ona je u njihovoj domovini vještica, a u mojoj domovini je riječ.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod
    •  Račan i Milanović su bili njegovatelji HDZ-ove korupcije
    •  Hrvate, očito, ne zanima moralnost, već svetost korupcije
    •  Papa nudi alternativu suvremenom bezumlju
    •  Ubojstvo u Drnišu: oporbeni drijemež za Luku
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Gospodo iz oporbe, teren vas zove
    •  Vrijeme je da započnemo s radikalnom kritikom oporbe
    •  Imperativ pape Franje je imperativ neumornog praštanja

> Svi tekstovi ovog autora