Domoljubni Hrvati slave državnost socijalističke Hrvatske

U stranačkoj državi ne može se obilježavati državnost, država je tu da, u stvarnom i simboličkom smislu, bude u službi stranke. Ovo je država HDZ-a, a njoj žive poslušni jadnici koji ne zaslužuju drugačiju državu.

Rasprava o tome koji je datum najprikladniji za obilježavanje dana državnosti, pa da taj datum uistinu i bude prihvaćen kao Dan državnosti, suvišna je u ovakvoj, stranačkoj državi.

Izvan svake rasprave je da je najprikladniji onaj datum kada je ta stranka, 30. svibnja 1990. godine, konstituiranjem Sabora, preuzela vođenje one, Socijalističke Republike Hrvatske, sa svim njezinim obilježjima, uključujući i danas toliko mrsku zvijezdu petokraku.

Zvijezda petokraka, kao i ostala socijalistička obilježja uklonjena su 25. srpnja 1990. godine, od kada djeluje i Republika Hrvatska, da bi, potom, 25. lipnja 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Ako mene pitate, nema prikladnijeg datuma koji pokazuje našu političku stvarnost, odnosno samu bit naše (stranačke) državnosti od 30. svibnja. Taj datum je onoliko istinit, odnosno državotvorno lažan, koliko smo istiniti i mi sami.

Naravno da niti jedna država ne obilježava državnost prethodne države koja, ako ćemo slijediti roman toka svijesti HDZ-a i ostalih stranaka desnog političkog spektra, zbog jugoslavenstva pati od manjka hrvatstva, pa Socijalistička Republika Hrvatska nije dovoljno hrvatska, protiv nje su se pravi Hrvati borili. Ti isti Hrvati sada slave državnost upravo te države.

No za stranačku državu nije bitna logika ni spoznajni kontinuitet, jedino je bitno da ta država, bez obzira na to kako se ona zove i koji joj je status, pripada političkoj stranci. Sukladno ovom kriteriju, potpuno je razvidno da od 30. svibnja 1990. godine Socijalistička Republika Hrvatska, a potom i Republika Hrvatska, čiju državnost nitko ne obilježava jer se obilježava državnost socijalističke, jugoslavenske Hrvatske, pripadaju HDZ-u.

Obje države, dakle, pripadaju HDZ-u, neovisno o tome što je, primjerice, u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj pravi, svjesni i za obranu države zainteresirani hrvatski građanin, služio vojni rok u JNA, dok je, primjerice, u drugoj stranačkoj državi – Republici Hrvatskoj, čiju državnost, ponavljam, danas nitko ne obilježava jer se u njoj obilježava državnost Socijalističke Republike Hrvatske – taj isti, nacionalno redefiniran građanin oblačio uniformu, naravno hrvatsku, kako bi se domoljubno suprotstavljao JNA.

Biranjem HDZ nismo samo izabrali političku i moralnu korupciju, mi smo, a to je daleko gore, korumpirali logiku, istinu, povijest, ali i sebe same. Nadam se da će, jednog dana kada otkrijemo državi imanentnu državnost, netko, u vidu humoreske, prikazati svu glupost građana koji su promašili državnost države u kojoj žive.

Takvim, uvjetno rečeno, građanima, mjerodavno je ono što kaže stranka, pa svake godine obilježavaju državnost 30. svibnja – pravu socijalističku državnost Hrvatske u jugoslavenskom kontekstu, s pripadajućom zvijezdom petokrakom na zastavi.

Kada bismo ozbiljno uzeli tezu da je temelj suvremene hrvatske države Domovinski rat, onda imamo ozbiljan problem. Naime, iako smo pobijedili u Domovinskom ratu, a u njemu je, makar tako tvrdi svaki iole domoljubni Hrvat, stvorena samostalna Republika Hrvatska, naša pobjeda je lišena državnosti, jer obilježavamo državnost države koja je, ovako ili onako, pripadala Jugoslaviji, a Jugoslavija nam je, sjetite se, neprijatelj. Socijalistička Republika Hrvatska je nesumnjivo pripadala Jugoslaviji.

Iz ovoga slijedi da je naša državnost stranačka i, naravno, jugoslavenska, a kako se domoljubniji dio naše populacije ponosi ovakvom državom jer ona nema veze s jugoslavenstvom, onda je jasno da su najdomoljubniji među nama ili potpuno nesposobni za umsku aktivnost, čak i niže razine ili su, pak, inficirani jugoslavenstvom. Meni je sasvim svejedno što je esencijalni element domoljublja u državi stranačke državnosti.

Ne očekujem od Olega Butkovića da se bavi političkom epistemologijom, njemu je jasno da državnost našoj državi dolazi odnekud, a ako bude krajnja potreba točnog lociranja toga ”odnekud”, stranka će angažirati Vladimira Šeksa, tog prokušanog stručnjaka za lociranje odbjeglih generala i prethodnih država.

Ne čudi me ni Andrej Plenković, ta njemu je Oleg Butković ministar, a Vladimir Šeks operativac čak i za lociranje izbornih jedinica.

Čudi me Zoran Milanović. Od njega sam očekivao da, kao predsjednik stranačke države, svečano proslavi Dan državnosti upravo stoga što se on obilježava 30. svibnja. Tada uistinu imamo priliku vidjeti stvarnost stranačke države koja stranačku pobjedu u prethodnoj državi smatra činom većim od samostalnosti same sadašnje hrvatske države. Zato ova stranka i slavi državnost Socijalističke Republike Hrvatske.

Uistinu obožavam ironiju. Ne znam postoji li bog, ali ironija sigurno postoji i ima sve prerogative koji se pripisuju bogu.

Prema kanonu recentnog domoljublja, svi oni, među koje se ubrajam i ja, koji tvrde da je suvremena hrvatska država nastala nakon Drugog svjetskog rata u sklopu Jugoslavije, a da se, potom, osamostalila u istim granicama u kojima je poslije Drugog svjetskog rata i formirana, bit će brzopotezno proglašeni nacionalnim izdajnicima i izrodima dok će, istovremeno, tzv. pravi i nacionalno osviješteni Hrvati, Tuđmanovog i HDZ-ovog tipa, u uzvišenom stanju ponosno slaviti Dan državnosti, sjećajući se datuma kada je formiran Hrvatski sabor u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

Ovo mi je na istoj razini kao i objašnjenje nacionalnim duhom nabrijanog admirala Davora Domazeta-Loše, kada je ponudio neoboriv, dentalno-nacionalni argument po kojemu je bio prisiljen nešto duže ostati u JNA jer je čekao da mu u Beogradu naprave zube.

Ovog admirala sam nazvao admiralom s neprijateljskim zubalom, a domoljube koji slave državnost pogrešne države, po logičkoj nužnosti, moram nazvati domoljubima pogrešne državnosti ili domoljubima neprijateljske državnosti.

Zbog svega navedenog, moram se složiti s Plenkovićem i Jandrokovićem kada Milanoviću spočitavaju neobilježavanje Dana državnosti.

Istina je da je Milanović, baš kao Plenković i Jandroković, trebao svečano obilježiti Dan državnosti. A sad što je to državnost Socijalističke Republike Hrvatske, manje je značajno od činjenice da je tom državom, a i ovom osamostaljenom bez da se, ako pitate naše domoljube pogrešne države, u njoj dogodio neki za državnost značajni čin, jer da jest, zasigurno bismo tada slavili Dan državnosti, počela upravljati državotvorna stranka – naravno, riječ je o HDZ-u.

HDZ, da parafraziram njihov slogan, naprosto zna kada je započeo put stranačke države i taj početak svi mi, građani stranačke Republike Hrvatske, krotko i ponosno obilježavamo. To se zbilo 30. svibnja 1990. godine, i za stranačku državu nema značajnijeg događaja od događaja stranačkog početka vladanja nad državom i poslušnim, jadnim građanima bez, kada sam već spomenuo admirala Domazeta-Lošu, političkog zubala.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora