Dvojbeni drugi “Čudesni”

Početkom devedesetih, davno prije nego što su Marvelovi superjunaci krenuli u današnji pohod kinodvoranama i svim ostalim oblicima digitalne distribucije, posađeno je prvo sjeme njihove aktualne filmske dominacije. James Cameron, već tada kultni žanrovski autor, proslavljen ”Terminatorom”, ”Aliensima” i ”Bezdanom”, napisao je dugi sinopsis (”scriptment”, kako on to zove) filma ”Spider-Man” za kuću Carolco, aktualnog producenta njegova ”Terminatora 2”.

 

U desetljeću koje je uslijedilo Cameronov je ”Spider-Man” stekao gotovo legendaran status filma koji je mogao biti, naročito nakon što je Carolco bankrotirao, a prava na ekranizaciju lika našla su se u limbu.

Iznova započet serijal o Spider-Manu imao je čvrsti temelj u kompaniji OsCorp kao izvorištu kako superjunaka, tako i supernegativaca. Ovdje je OsCorp iz prvog filma postao tek pašteta iz koje zlikovci iskaču kako studiju zatreba

 

Situacija se napokon razriješila početkom 1999., kad se studio Columbia domogao Spider-Mana. Cameron je tada već bio daleko: ovjenčan trima Oscarima za fenomen zvan ”Titanic”, nije više imao interesa za rad na tuđim projektima. Franšiza je tako pripala još jednom kultnom žanrovskom autoru, Samu Raimiju – koji je stekao pravo koristiti Cameronove ideje, ali se od svih zadržao samo na jednoj, onoj o organskim izbacivačima paukove mreže kao nuspojavi mutiranja Petera Parkera iz čovjeka u čovjeka-pauka.

 

Sve ono ostalo što je ”scriptmentu” davalo dramaturšku snagu, ono istodobno ushićeno i prestravljeno adolescentsko snalaženje s promjenama u vlastitu tijelu spregnuto s refleksijama na Kafkin ”Preobražaj” – zapravo očitu referentnu točku svake priče o čovjeku-kukcu – završilo je u ladici.

 

Danas je Columbia već na drugom nastavku drugog serijala o Spider-Manu, započetog iznova nakon miroljubiva razlaza s Raimijem. I dok je prvi ”Čudesni Spider-Man” bio jedan od većih razloga za podizanje obrve skorijih godina – svima je bilo očito da se Columbia na taj korak odlučila samo zato da se prava ne bi vratila matičnome Marvelu – rezultat je bio dovoljno simpatičan da ostavi razloge za vjerovanje u meritum novoga serijala.

Izvorna ideja Jamesa Camerona za film o Spider-Manu reflektirala je na Kafkin “Preobražaj” kao očitu referentnu točku svake priče o čovjeku-kukcu. I ovaj film spominje Kafku, ali bilo bi bolje da nije

 

Napokon, malo je tko mogao poreći da je Andrew Garfield superioran Tobeyju Maguireu kao Peter Parker. Visok i krakat, obdaren sveameričkom simpatičnošću mladog Anthonyja Perkinsa i, baš poput Perkinsa u najpoznatijoj ulozi, sposoban njome prikriti dvostruki identitet, Garfield se odlikovao neporecivom kemijom sa svojom partnericom Emmom Stone (koja će mu postati i životna družica).

 

Otpočinjanje priče od nje kao Gwen Stacy k tome je bilo vjernije izvorištima predloška Stana Leeja i Stevea Ditka, baš kao i Peterov izum mehaničkih, a ne genetičkih izbacivača mreže. Studio, povrh svega, nije za redatelja serijala ovaj put angažirao kultnog žanrovskog autora, nego sposobnog neovisnog filmaša Marca Webba, što je značilo da neće biti neželjenih uplitanja kreativnog ega u izradu filmova za mlaćenje para.

 

Najzamorniji dio svakog superjunačkog serijala posvećen je nastanku superjunaka i posebnih moći kojima se odlikuje, a onda i ponavljanju istog postupka s negativnim predznakom kako bi superjunak dobio pripadajućeg superzlikovca. Scenaristi James Vanderbilt, Alvin Sargent i Steve Kloves taj su dio brige razmjerno suptilno odradili u prvome filmu kad su radnju oblikovali oko nečega što većini naslova ovog žanra nedostaje – uvjerljiva središta.

 

U ovim je filmovima to OsCorp, multinacionalna kompanija posvećena istraživanju posljednje riječi svih aktualnih tehnologija, svojevrstan amalgam genetičke manipulativnosti Monsanta i tajnih projekata vojnoindustrijskog kompleksa. Iz OsCorpa tu proizlazi sve, od pauka koji ugrize Petera do pokusa koji su znanstvenika Curta Connorsa pretvorili u antagonista Lizarda – kolege njegovih pokojnih roditelja, također zaposlenih u OsCorpu. Svijet filmova postao je time malo manje apsurdan i malo čvršće utemeljen nego što je to kod takvih priča inače slučaj.

 

I nastavak se vrti oko OsCorpa, utjelovljenom u digitalnom neboderu besprijekorno uklopljenom u panoramu New Yorka – samo što ovaj put OsCorp nije središte filma, nego izvorište njegove upravo razorne nekoherentnosti. Dok je mentorsko/suparnička dihotomija Connorsa i Parkera davala izvjesnu mjeru drame prvome filmu, u ”Čudesnom Spider-Manu 2” negativci iskaču iz OsCorpa kao iz paštete, a da pritom baš i nije jasno što zamjeraju našem junaku.

 

Da se prvi i jedini negativac filma prezivao Osborn, film bi još i imao smisla. U ovoj liniji radnje sve potječe od bolesti Normana Osborna, šefa OsCorpa: ovaj film otkriva i da mu je poremećaj genetski, te da ga je naslijedio njegov sin Harry, Peterov prijatelj iz djetinjstva. A budući da se sada odlučilo otkriti više i o ulozi Peterovih roditelja u rabotama korporacije, priča je mogla biti posvećena grijesima roditelja i načinima na koji se oni odražavaju na djecu.

 

Mogla je, ali scenaristi Alex Kurtzman, Roberto Orci i Jeff Pinkner očito nisu namjeravali filmu dati tematsku koherentnost. Ne, za njih je Harryjeva situacija ovdje tek još jedna ekspozicija više koju treba odraditi između redovito raspoređenih akcijskih sekvenci: koliko god se Dane DeHaan trudio dočarati lomove u Harryju, pripovjedački tim za njih nije naročito briga.

 

Nebriga drugih je, pak, glavni motivator lika koji smo na velikim ekranima čekali još od onog Cameronova ”scriptmenta”. Electro, superzlikovac sazdan od čistog elektriciteta, nadljudsko je biće koje neizbježno podsjeća na Dr. Manhattana iz ”Čuvara”, svakako najambicioznijeg superjunačkog filma svih vremena – ali u ovoj inkarnaciji ne posjeduje ni patos ni samosvijest. Karikirano prikazan kao socijalno neprilagođeni znanstvenik prije, a megalomanski masovni ubojica poslije svoje preobrazbe, Electro je lik koji bi se doslovce mogao izbaciti iz filma, a da se pritom ne izgubi nijedan bitan moment u razvoju likova, takvom kakav već jest. (Činjenica da bi se time izgubilo i jedino ovdašnje spominjanje Kafke bila bi samo bonus.)

Glavni negativac Electro mogao bi se izbaciti iz filma bez gubljenja ijednog bitnog momenta u razvoju likova, takvom kakav već jest. Čak i u zbrzano snimljenim studijskim projektima ovakva se pripovjedna aljkavost rijetko susreće

 

Ma koliko da su mnoge mane ”Čudesnog Spider-Mana 2” utemeljene u nesuvislom predlošku, a navodno i diktiranju količine likova od strane studija, neprijeporno je da glavni problem ovaj put ipak leži u redatelju. Webb se jednostavno ne snalazi u davanju pripovjedne koherentnosti filmu.

 

Kad su mu u kadru Garfield i Stone, oduševljeno prati njihovu dinamiku; kad nekoliko scena mora posvetiti Sally Field kao teti May, jedinoj preostaloj roditeljskoj figuri u Peterovu životu, smjesta prelazi u socijalno osjetljivu melodramu; prizori s negativcima, pak, ne samo da mu često zalaze u teritorij campa kakav je u devedesetima umalo upropastio franšizu Batmana, nego nemaju ni unutarnju uobličenost neophodnu u žanru. Webb rijetko kad dobro odabere rakurs, a još rjeđe uspijeva dva kadra montažno spojiti u filmski pismen slijed.

 

Nigdje to nije tako dobro vidljivo kao u masi akcijskih prizora koji zakrčuju film: premda efekti u serijalu nikad nisu bili bolji, ovdje akcija prečesto prelazi u čistu vizualnu buku koja niti uzbuđuje niti oduševljava, nego samo stavlja kvačicu uz stavku očekivanog sadržaja.

Premda efekti u serijalu nikad nisu bili bolji, ovdje akcija prečesto prelazi u čistu vizualnu buku koja niti uzbuđuje niti oduševljava, nego samo stavlja kvačicu uz stavku očekivanog sadržaja

 

Jedini akcijski prizor koji zaista razgali prođe u tren oka, a plod je komičarskog genija samoga Garfielda, nadahnutog Charliejem Chaplinom. Traje tek toliko da vidimo što je od njega u boljim rukama moglo biti.

 

Film završava još jednom posvetom izvorniku, prenoseći prvi put na veliki ekran kulminaciju priče o Gwen Stacy s početka sedamdesetih, jednog od presudnih momenata u davanju ozbiljnosti Marvelovu brendu. Ali Webb taj prijelomni trenutak koncipira posve nespretno, do te mjere posvećen mehanici zbivanja da mu potencijalno snažna priča samo isklizne kroz prste.

 

Može li se nesnalaženje redatelja, očito primoranog na nadilaženje svojih sposobnosti ubitačno brzim tempom od jednog nastavka svake dvije godine koji Columbia sad nameće, pokazati fatalnijim za Spider-Mana od svih zatorničkih planova supernegativaca? Vjerojatno ne; ”Čudesni Spider-Man 2” u dovoljnoj mjeri zadovoljava prohtjeve prodavača i konzumenata kokica da se ne može nazvati neuspjehom, bar u onom najbitnijem, financijskom pogledu.

 

Samo, teško da će ga se itko sjećati kao uspjelog filma. Peteru Parkeru trebat će sve supermoći zapretane u njegovim mutiranim genima da se oporavi od ovog udarca.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora