novinarstvo s potpisom
Na jučerašnjoj komemoraciji u Uzdolju južno od Knina za sedmoro mještana srpske nacionalnosti koje su 5. kolovoza prije 22 godine, ubili pripadnici hrvatskih vojnih snaga predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac je istaknuo (javlja HINA) kako ne izbjegava izraziti suosjećanje zbog stradalih Hrvata u ratu od 1991. do 1995. godine, te poručio da će tek dijalog dva naroda i države o najtežim temama biti pobjeda.
“Poštujući ove (srpske) žrtve, suosjećajući s njihovim stradanjima, mi ne zanemarujemo stradanja drugih, mi ne izbjegavamo izraziti suosjećanje zbog stradanja pripadnika hrvatskog naroda u ratu od ’91 do ’95.”, rekao je Pupovac.
Poručio je da u svojim mrtvima, a ovo, istaknuo je, “jesu ne samo naši srpski mrtvi, ovo su i hrvatski mrtvi”, treba naći inspiraciju za izmirenje i priznavanje stradanja jednih i drugih kao prvi korak, potom poštivanje kao drugi korak. ”A onda, ako je moguće, ako imamo toliko snage, ako imamo toliko mudrosti nakon toliko stradanja koja smo imali uzajamno u 20. stoljeću, sad ih brojati nećemo tko koliko na kojoj strani, ako je moguće da nađemo tu inspiraciju i potražimo put, to biti najbolje jamstvo da se neće ponoviti”, kazao je Pupovac.
Predsjednik SNV-a jekazao da će tek dijalog dva naroda i dvije države o najtežim temama biti pobjeda.
Sve ja to dobro razumijem: i što znači kada ti zapale selo i kada ti netko pokosi 7 ili više sumještana. Zašto to znam? Jer su i mojima u onome, velikome ratu palili kuće i rezali grkljane. A znam o čemu govori Milorad Pupovac jer sam u ovome ratu vidio kako gore sela i kako leže mrtvi starci.
A znam i što je dijalog i što je praštanje.
Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci kako ubijenih Srba, tako i ubijenih Hrvata. Uostalom, imam brata nestalog u Domovinskome ratu. To svi već znate.
Pojasnit ću moje gledanje na Oluju i zašto ju još ne mogu slaviti punim plućima. Problem ovogodišnje, 22. obljetnice Oluje, dakako, nije u tome što se ona morala dogoditi kao posljedica agresije protiv koje sam se i ja 1991. i 1992. borio kao vojnik u 4. brigadi generala Ive Jelića (ovo namjerno tako pišem, jer se nikako ne mogu poistovjetiti s kasnijim zločinima nekih pripadnika te brigade, a koji su se dogodili jer je 1992. Jelić maknut kao zapovjednik odlukom nacionalista).
Problem percipiranja Oluje, a zatim i problem zbog kojeg nas prozivaju nacionalisti manje leži u vojnim i političkim prilikama iz 1991. (pa bi se mogla koja kazati o tome da ”nismo željeli” ili ”tražili rat”), a više u onomu što se dogodilo nakon sjednice održane 31. srpnja 1995. na Brijunima.
Tko god ima čisto srce i bistar um i čita/sluša sadržaj fonograma s te sjednice shvaća ono što su shvatili haški suci (Alphons Orie i kolege) koji su osudili Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora (neću danas ulaziti u meritum prvotne optužnice, ta, uostalom, napisao sam nekoliko puta da nisam bio spreman svjedočiti jer se s optužnicom nisam mogao složiti): da je Ante Gotovina rekao istinu kada se izjašnjavao o krivnji – ”Ja nisam taj čovjek koji je kriv…” (priznao je, naime, zločine).
Tko je čista srca shvatio bi ono što je jasno sa sastanka na Brijunima: Franjo Tuđman i društvo su sve planirali i kako bi, nakon operacije, teren bio ”očišćen” od Srba što je više moguće.
Da su naredili paljenje kuća i sela te ubijanje staraca ja nikada nisam rekao, pa ne govorim ni sada.
Na Brijunima, ne samo to, Franjo Tuđman jasno kaže da mu operacija i odlazak Srba trebaju ne samo kako bi se riješio problem ”Sjevera” i ”Juga” (UN-ovi tadašnji sektori) već ”da krojimo hrvatske granice u Bosni i Hercegovini”. Tada, naime, Tuđman još fantazira s Gojkom Šuškom uoči tvrdih pregovora s Miloševićem, konačnih valjda.
Nakon dvadeset i dvije godine, nažalost, ja i dalje moram ponavljati što sam vidio: ubojstva te namjerno paljenje i sustavno razaranje srpske imovine, što je hrvatska policija, da je željela i da je imala Tuđmanove i Jarnjakove zapovijedi, mogla spriječiti, ali nije jer je politika HDZ-a i hrvatske Vlade tada bila sublimirana u šovinističkim riječima Franje Tuđmana iskazanim u Kninu (”Vlak slobode”, 26. kolovoza 1995.”, glave, naime, su tada već trebale biti hladne): ”… ali evo koji ih je doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. (Pljesak) … Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće. (Pljesak)”
Zašto se palilo i kralo? Zašto se ubijalo? Jer je poruka bila jasna: ne želimo vas ovdje nikada više!
O tome sam razgovarao s pokojnim šibenskim biskupom mons. fra Srećkom Badurinom; on je, naime, teško podnosio što i njegovi ”vjernici” kao termiti obilaze oslobođene krajeve. Moram kazati da sam tada, tih dana, gledajući okrutna ubojstva i totalni barbarizam, kako vlasti tako građana, požalio što sam i Hrvat i katolik, jer sam bio temeljito osramoćen, izdan i prevaren.
Od tada sam odlučio biti Hrvatom i kršćaninom na sasvim drugi način.
I to je ono što pokušavam ovdje objasniti svima koji me žele shvatiti.
Jer osim istine branitelja, Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića, ministra Damira Krstičevića ili biskupa Tomislava Rogića mora moći suživjeti i moja.
Vlast koja je stavila svoj potpis na dokument kojim mi se priznaje staž u borbenom sektoru, a na temelju čega sam uvršten u Registar branitelja, mora moći razumjeti otprilike ono što govori bivši hrvatski predsjednik i čelnik političke stranke Naprijed Hrvatska Ivo Josipović: da Hrvatska treba proslaviti Oluju s ispruženom rukom prema Srbima kako bi se moglo govoriti o pobjedi u miru nakon pobjede u ratu.
”Proslava Oluje treba biti takva da možemo reći kako smo nakon pobjede u ratu pobijedili i u miru. Pod tim mislim da Oluju treba slaviti kao važan dan naše povijesti, uz pruženu ruku i onima koji su bili na drugoj strani”, rekao je Josipović u više navrata.
Naime, da je Oluja bila povijesni događaj i oslobođenje tijekom kojeg su stradali i mnogi sugrađani Srbi.
”Oluja mora slaviti mir, biti dan kada ćemo slaviti pobjedu i naše branitelje, ali i odati počast svim nevinim žrtvama”, pojasnio je bivši hrvatski predsjednik.
Dok nacionalisti ne prihvate potrebu da osim istine o paljenju hrvatskih sela i izgonu hrvatskih seljaka mora moći egzistirati činjenica o paljevini, recimo, jer to sam najprije vidio, svih srpskih kuća između Drniša i Knina, meni ne preostaje drugo nego da postanem eho žrtava: u našoj javnosti, u istupima predstavnika države i društva ni nakon dvadeset i dvije godina nema ozbiljna spomena na historijsko stradanje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti kao ni iskaza moralne i istinske pravne odgovornosti za zločine koji su tokom i nakon ove akcije počinjeni.
Gospodo hrvatski vladari, kao oni koji predstavljaju Hrvatsku imate pravo na ponos i na zahvalnost. Ali kao političari imate obavezu da budete istinoljubivi, pravedni i širokogrudni. Toliko biste smjeli i trebali sebi priznati pred Bogom.
Nema istinskog mira bez suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine od strane onih koji su za njih odgovorni ili onih koji su tu odgovornost kao moralni imperativ spremni preuzeti na sebe, a ne može ga biti ni bez spremnosti na oprost od strane onih prema kojima je zločin počinjen ili onih koji su to na osnovi moralne zrelosti spremni na sebe preuzeti.
Sretna vam godišnjica, poštovani/e sugrađani/ke.