Kako govoriti o Izraelu i Palestini? Svakako ne navijački!

Meni je jako žao ako ovo ne želite čuti, ali neću pristati da se od mene napravi navijača u ovom ratu. Ne podržavam ni desnicu koja samo čeka da izraelske snage gurnu u more ili pod zemlju dva milijuna Palestinaca iz Pojasa Gaze, a tek ne podržavam ljevicu koja nema suosjećanja za izraelske žrtve Hamasa (i drugih) u napadu kojeg Izrael ne pamti, barem ne od Jomkipurskog rata 1973. u doba vladavine premijerke Golde Meir.

Ja sam u ovom ratu pozicioniran uz papu Franju.

Napad Hamasa (i drugih) na izraelske civile u subotu 7. listopada, kada je Izrael pamtio pedeset godina i nekoliko sati od rečena rata iz 1973. godine, jako me asocira na napade Al-Qaide na SAD 11. rujna 2001. To je jedan od razloga zašto se trebamo bojati mogućih, sve realnijih strašnih posljedica, ne samo za tu bliskoistočnu regiju.

Ne zato što to kaže CIA, a širi The New York Times, jasno je da Hamasov iznenadni i krvavi upad u izraelsko područje nije autonomno djelo te palestinske militantne terorističke organizacije (koja vlada u Pojasu Gaze): tiče se to i Irana i Turske i Sirije i Libanona, koliko sada znamo. A tiče se i onih arapskih zemalja u kojima Hamas ima urede u kojima se odvija prikupljanje sredstava i fino tehničko podešavanje napadačkih planova.

Imamo i veliku novost zbog čega premijer Netanjahu gasi struju i drži žitelje Gaze u mraku, gladi i žeđi, u totalnoj blokadi (ne smije se zaboraviti i da Egipat sa svoje strane isto radi, drži blokadu): Hamas je uzeo veliki broj taoca, a Izrael će pokušati čuvati svoje ljude, koliko to bude moguće.

Pamtite li onih tisuću palestinskih zatvorenika koji su 2011. pušteni u zamjenu za izraelskog vojnika kojeg je Hamas držao zatočenog u Gazi čak pet godina? Učinio je to ovaj isti premijer, Netanjahu. Ako sada i odmah izraelska vojska uđe u Gazu bilo bi realno govoriti da će biti krvi do koljena. Kao da sadašnja bombardiranja Gaze to ne prouzrokuju!

Zato ne navijam ni za jednu zaraćenu stranu, osim za civile jedne i druge strane, osobito navijam za djecu. Pak stojim uz Papu na poziciji idealističkog zagovaranja mira, ili ako Bog da jednog dana, jedne države, građanske, za Izraelce i Palestince (i druge). Jer tko više vjeruje u mogućnost da se tamo dogovore dvije države?

Kako govoriti o Izraelu, i o Palestini, veliko je pitanje i težak izazov. Ne smijem zaboraviti povijest patnje, ni Izraelaca, ali ni Palestinaca. Ne zaboravljam Šoahu, ne zaboravljam Nakbu.

Netanjahu je očito kriv: bio je previše zauzet razbijanjem demokratskih institucija svoje zemlje, ali silina i brutalnost Hamasa zbile su redove u Izraelu, pogotovo jer je za Hamas svaki Izraelac (i Arapin Izraela, naravno), legitimna meta!

Svjedočimo strašnim scenama u kojima izraelski ultradesničari upadaju u bolnice tražeći palestinske (ranjene) glave: Koga vi to liječite?! – galame oni koji su žedni krvi.

Paralizirani smo i od scena u kojima se prijeti izraelskim taocima, osobito djeci, ali onda se javi ministar obrane u Netanjahuovoj vladi koji o ljudima u Gazi govori kao o životinjama koje će dobiti što ih čeka.

Ne navijam i zbog toga što se u ovom, do sad neviđenom ratu, sije sjeme za nove ratove. Degradacija ljudskoga bića koju promatramo, dolazi nam iz daleka u povijesti i prijeti našem svijetu da će se nastaviti daleko u budućnosti.

Hamas je odlučio razbiti još više ovaj već dobrano razbijeni svijet u kojem živimo. To nitko normalan ne može pozdraviti, ma koliko nas smetala bol i patnja Palestinaca, desetljećima. Ali Izrael nema pravo na masovna kršenja ljudskih prava, na nove ratne zločine, što također dugo svjedočimo.

Citiram Miljenka Jergovića (in memoriam Slavku Goldsteinu iz 2017.), jer mi ovih dana Slavko strašno nedostaje: on bi točno sada znao kako govoriti o Izraelu. I o Hamasu.

”Slavko Goldstein mi je postao intimno važan jer sam uz njega kao svoja vlastita prihvaćao njegova iskustva. Iako sam već bio u zrelim godinama, uz njega sam bio poput mladog psa, koji se uz puno starijeg druga uči važnim životnim vještinama. U mom slučaju najvažnija od tih naučenih vještina bila je strpljenje.” Tako bih ja to sada trebao, otprilike, kazati.

Nacionalizam je, govorio je Slavko, općenito bolest koja može dugo drijemati, a iznenada buknuti.

Tada ne treba navijati. Osobito ne treba navijati kada umiru mali ljudi, djeca i bebe, na zaraćenim stranama.

Ja ne navijam. Ja molim za mir.

Ovo prvo moje javljanje u novom ratu, u novoj epizodi tog dugog rata koji je počeo 1948. godine, ako želite, završavam, po mom mišljenju, jako važnom konstatacijom, koja ne proturječi ovdje prije napisanom: izraelski odgovor, razumljiv, na barbarstvo Hamasa (Izrael je u jednom danu pobrojao više mrtvih nego u 75 godina postojanja države!), mora uvažavati norme međunarodnog prava a ne bombardirati škole, obiteljske kuće, sanitet, ubijati cijele obitelji, čak i djelatnike UN-a…

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora