Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove

Premda smo svi rođeni s jedinstvenim osobinama koje čine naš identitet, premda smo samim time posebni, jedinstveni, mnogi posežu za kolektivnim, za identitetom koji će im pružiti sigurnost mase, determiniranost jednog obora jednog uvjerenja, stava ili pozicije.

Premda smo rođeni s mozgom i intelektom koji bi nam trebao omogućiti samostalno donošenje odluka, sposobnost rasuđivanja, onog kritičkog i moralnog, humanog (budući da smo, navodno, ljudi), mnogi će odustati od vlastite intelektualne autonomije i radije se prikloniti nekom od ideoloških ili vjerskih institucionalnih monolitnih načela.

Premda je kolektivnost unificiranog identiteta temeljenog na prešutnim, društvenim, ideološkim ili vjerskim postavkama sama po sebi ne samo contradictio in adiecto zbog suštinskih različitosti pojedinaca (jedinki) unutar tog mnogoljudnog identiteta, nego je i nakazna.

Ona, naime, pripadnike neke identitetske skupine, u svrhu samoočuvanja, nagoni da kolektivno brane devijacije, i u pojavnom, praktičnom smislu, i pojedince koji svojim postupanjima (ponašanjem) suštinski narušavaju, pa čak i uništavaju temeljna načela te u zajednički identitet okupljene skupine.

Paradoksalno, dakle, onaj tko prigrli sigurnost kolektivnog zavjetuje se na šutnju o devijacijama, pa čak i više od toga: zavjetuje se da će svim silama braniti omasovljeni identitet, da će i najgore zločine, najgore devijacije pripadnika zajedničkog identiteta braniti do posljednje kapi pljuvačke, posljednjeg kamena, posljednje kapi krvi.

Pri tome je temeljna taktika potencijalnog denuncijatora, kritičara abnormalnosti proglasiti izdajnikom, luđakom, nakaznom osobom bez morala, što nije teško, osobito uzme li se u obzir sklonost mnogih da pojavnosti i osobe sagledavaju jednodimenzionalno, posve nesvjesni činjenice (ili svjesni, što je daleko malicioznije) da čovjeka kao osobu definira cijeli niz postulata osobnosti koji obuhvaćaju pojmovnik daleko veći i opširniji od boje kože, spola, seksualnih sklonosti, nacije ili političkih uvjerenja.

Kad se, primjerice, Sinéad O’Connor okomila na svima dragog Papu, kad je potrgala njegovu fotografiju, na koncertu u čast Bobu Dylanu dočekali su je zvižduci, a mediji su sustavno radili na tome da je predstave kao luđakinju, ovisnicu, budalu. I gotovo da su uspjeli u tome.

Onima koji su na njezin istup reagirali s gnušanjem nisu bile važne žrtve. Bio im je užasavajući isključivo ”napad” na katolički identitet. Umjesto da taj identitet pročiste izopćavanjem nepoćudnih pojedinaca, zapravo zločinaca iz svog identitetskog kruga, oni su se okomili na osobu koja se usudila podignuti glas, ukazati na devijacije.

Slično je, ako ne i istovjetno kada je riječ o nacionalnom identitetu. I taj identitet se temelji na vlastitim božanstvima i idolatriji koja počiva na zabrani propitivanja nekih osoba i događaja, na nijekanju mračnih područja.

Pripadnici tog identitetskog plemena posve ljudski razumljivo osjećaju kako je sramota koju je neki njihov pripadnik proizveo ljaga i za njih.

Zato i oni idu linijom manjeg otpora (nije li pristupanje kolektivnom identitetu već samo po sebi linija manjeg otpora?!), pa umjesto da se obračunaju s vlastitim mrakovima, oni nekrotično, usmrđeno tkivo unutar kolektivnog brane kao živu vodu iskupljenja i okomljuju se na kritičare, diskreditiraju ih posve neargumentirano, priprosto.

Primjeru takvog ponašanja svjedočimo svakog petog dana u kolovozu, kad se spodoba s prepoznatljivim brčićima sa svojom bijednom skupinom crnokošuljaša zaputi u Knin.

Koliko god, barem podsvjesno, bili svjesni koliko je mladosti izginulo braneći Hrvatsku u regularnim postrojbama, koliko je civila izginulo u agresiji, koliko Hrvatskoj šteti mahnito provociranje šačice ekstremista, svatko tko se usudi progovoriti protiv tog rušitelja temeljnog dostojanstva svakog časnog branitelja postaje izdajnik, udbaš, četnik.

Čak i ako je sudjelovao u obrambenom ratu kao dragovoljac. Ako je žensko (kao ja), tad postaje i ”četnička kurva”, obična kurva, gadura, prijeti joj se ”nasilnim snošajem”, odnosno ”susretom s pravim, hrvatskim spolovilom”.

Kolektivno se, dakle, ne smije dirati. U kolektivnom nema straha od činjenice da je osoba koja je u ratu činila grozote poput masakriranja i silovanja zapravo monstrum koji se u miru samo primiri, koji može svakog časa, u nekakvom afektu počiniti iste užase. Kolektivnom su važni simboli kao magijski artefakti prepoznavanja.

Kolektivno ljubi totalitarno, unificirano u zajedničkom, počesto iracionalnom stremljenju. Voli mitove nastale na mjestima srazova totalitarnih ideologija.

Totalitarno mrzi i prezire pojedinca, njegovu misao i stav. Totalitarno ljude dijeli na poslušne i izdajnike. Nema tu nikakvog spektra, nikakve palete. Totalitarno, kolektivno izraslo u jednu misao, jedinstvenu ideju mrzi Čovjeka. Istinu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost
    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
    •  Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
    •  Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
    •  Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu

> Svi tekstovi ovog autora