Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan

U pobožnom indijskom hinduistu Mahatmi Gandhiju svijet danas gleda oca suvremenih nenasilnih mirovnih pokreta. Zaboravljeno je na tragičan način da je u isto vrijeme u Indiji živio njemu jednako religiozan i nenasilju odan borac za indijsku nezavisnost.

Riječ je o Abdulu Gaffaru Khanu pobožnom paštunskom muslimanu rođenom 1890. u Sjeverozapadnoj pograničnoj provinciji (NWFP) engleske kolonije Istočna Indija koja je nakon podjele Indije pripala Pakistanu.

Na Gaffara Khana duboki trag ostavio je primjer njegova oca – bogatog zemljoposjednika (malog khana) poštovanog zbog miroljubivosti i brige za potrebite. U rodnom Utmanzaiu Khan je završio kur’ansku školu. Unatoč protivljenju lokalnih vjerskih poglavara (mulla) uputio se kao osmogodišnjak u glavni grad Peshawar da bi se školovao u prestižnoj isusovačkoj školi.

Rektor posvećen služenju potrebitim u Gaffaru Khanu je probudio želju koja će oblikovati njegov život – ”služeći narodu služiti Bogu”. Kao i svetog Franju, plemenita ga je želja odvela u vojsku. Razočarao se. Izjalovi se i plan o studijskom putovanju u London. Khan ne htjede otići bez majčina blagoslova. Posvetio se ostvarivanju želje da služi Bogu usred posve nepovoljnih okolnosti. Vlastite slabosti i engleska vlast dovela je Paštune na rub propasti.

Okovi nasilja i neznanja

Paštune su Englezi upokorili okovima načinjenim od paštunske ”sklonosti nasilju i neobrazovanosti”. Živeći stoljećima u sjeni neprestanih ratova na raskrižju važnih trgovačkih putova, Paštuni su se navikli na nasilje. U paštunskom kodeksu časti – Pakhtunwali – krvna je osveta (badal) važila kao jedini način obrane časti. U njezinu strasnom ispunjavanju nestajale su čitave paštunske obitelji i klanovi. Razarala je paštunsko jedinstvo.

Da bi sačuvali čast, Paštuni su jednako dosljedno slijedili zapovijed gostoljublja (melmastia) kojom je kodeks časti Paštune obvezivao čak i smrtnom neprijatelju udijeliti kruh i utočište, ako zamoli za gostoprimstvo. U ime časti bili su spremni na zadivljujuću velikodušnost i zastrašujuće nasilje.

A žrtve neobrazovanosti bili su gotovo svi Paštuni. Pisati i čitati znalo je jedva 2,5 postotka muškaraca, a gotovo nijedna žena. Khanovi i mulle – paštunski politički i religijski poglavari – i sami neobrazovani, svjesno su Paštunima uskraćivali znanje, ustrašeni da će obrazovani Paštuni ugroziti njihov povlašteni položaj.

Oslanjajući se na kupljene khanove i mulle, Englezi su raspirivali paštunsku sklonost nasilju ne čineći ništa u korist njihova obrazovanja. Poslušne khanove samovoljno su postavljali u tradicionalna vijeća (jirga) koja su upravljala paštunskim društvom, protivno izvornoj tradiciji demokratskog biranja vijećnika.

Presude kupljenih khanova slijepo su slijedile čak i u pitanjima vjere neuke mulle ovisne o bogatstvu khanova. Život Paštuna dodatno je otežalo pretvaranje NWFP-a u policijsku državu s velikim porezima i rastućim jazom između bogatih i siromašnih.

Ususret takvoj stvarnosti krenuo je 1910. pobožni Gaffar Khan znajući da Paštuni moraju nadvladati vlastite slabosti prije nego pomisle na oslobođenje od engleske vlasti.

Prvi koraci

Neobrazovanost je Paštune činila lakom žrtvom političkih i religijskih zavodnika. Osnivajući vlastitim sredstvima 1910. prvu neovisnu paštunsku školu u rodnom mjestu, Khan je pokazao volju i spremnost na žrtvu da bi Paštunima omogućio obrazovanje. Iste je godine osnovao mnoštvo neovisnih škola diljem Istočne Indije. Zahvaljujući savezu mulla i Engleza, sve su zatvorene.

Khan istodobno oblikuje politički program. NWFP je vidio kao dio neovisne Indije u kojoj zajedno trebaju živjeti muslimani i hinduisti. Za početak se zalagao za izjednačavanje NWFP-a s ostalim engleskim kolonijama u Indiji u kojima su se provodile demokratske reforme.

Zamah Khanovim političkim zahtjevima 1919. dali su masovni prosvjedi protiv engleske vlasti diljem Indije, kada je engleska vojska ubila preko tri stotine nenaoružanih Indijaca.

Khan je tada zajedno s 95-godišnjim ocem prvi put završio u engleskom zatvoru, a do kraja engleskog vladanja Indijom u zatvorima će provesti ukupno 15 godina. Tada je započelo snaženje Indijskog nacionalnog kongresa (INC) – pokreta za neovisnost Indije oko Mahatme Gandhija – s kojim je Khan imao bliske kontakte.

Da bi probudio uspavane Paštune, na putovanjima po NWFP-u već ugledni Khan počeo je na provokativan način govoriti o raskoraku između paštunske slike o sebi i stvarnosti paštunskog života. ”Stidite se! Niste hrabri i časni kao što smatrate da jeste! Robovi ste Engleza! Zemlja pripada vama, ali vi ste gladni i goli! Djeca su vam gola i bolesna! Prestanite blejati poput ovaca i ričite kao lavovi!”

Izgovoriti ove riječi Paštunima i ostati živ mogao je jedino Khan. Započelo je buđenje Paštuna. Kao dokaz probuđene paštunske samosvijesti, Khan je 1928. pokrenuo časopis Pakhtun na gotovo zaboravljenom paštunskom jeziku. Ne čudi da su ga konzervativne mulle zabranile.

Porast Khanova ugleda uvećavao je bijes engleskih sluga – velikih khanova i mulla – koje je Khan optuživao da služe Englezima umjesto vlastitom narodu. Jednostavne je ljude privlačio vjerodostojnošću i osjećajem za svakodnevne probleme.

Islam i nenasilje

Paštune ništa nije istodobno tako snažno ”provociralo i fasciniralo” kao Khanov govor ”o nenasilju kao srži islama”. Nenasilje za Khana nije predstavljalo samo ”metodu borbe” protiv Engleza – kao za INC i Mahatmu – nego ”općevažeće načelo života”. Paštunima ništa nije moglo zvučati manje paštunski i muslimanski od nenasilja.

Velika krivnja za to ležala je na mullama koje su koristeći paštunsku sklonost nasilju islamsku tradiciju uporno koristile za opravdavanje nasilja, za što, uostalom, ima prostora u svim religijama. Tumačeći islamsku tradiciju u suprotnom smjeru, Khan je postavio temelje ”muslimanske mirovne teologije i etike”.

U nenasilju je vidio Božju zapovijed. U nasilju, pored neobrazovanja, glavnu zapreku na putu do paštunske slobode. Vodeći teološke rasprave s mullama, govornički nadareni i religijski obrazovani Khan ukazivao je na etimološku povezanost riječi ”islam” (podvrgavanje volji Božjoj) i riječi ”mir – pridonoseći miru čovjek na jedinstven način ispunjava volju Božju!”

Oslanjajući se na Kur’an (4, 75), u ”džihadu” nije gledao rat za širenje islama nego borbu protiv nepravde i ugnjetavanja slabih u društvu. ”Veliki džihad” nije ništa drugo – tumačio je Khan – nego moralno nastojanje, uobličeno u nutarnju borbu oko ostvarivanja života koji se sviđa Bogu.

Po njegovom mišljenju je ”odricanje od nasilja” bio čin istinske vjere na što upućuje Kur’an (41,34). Otuda osuda krvne osvete. Umjesto vraćanja istom mjerom, Khan je propovijedao opraštanje izniklo iz nutarnje snage i ovladavanja vlastitim strastima. Kur’an obećava veliku nagradu od Boga vjernicima što opraštaju (42,40-43).

Uvjeravao je sunarodnjake da nenasilje nije oružje slabih nego jakih i odvažnih ljudi istinske pobožnosti, a Paštuni su sebe smatrali takvima. Vrednujući i tumačeći muslimanske religijske izvore u duhu nenasilja i mirotvorstva, Khan je Paštune čuvao od kušnje religijske netolerancije.

Okupljene u Muslimanskoj ligi, koja je zagovarala neovisan muslimanski Pakistan, mulle su Khana pokušavale u narodu prikazati kao izdajicu islama. Uzalud! Više se nije mogla poreći važnost mira i pomirenja u religijskim izvorima islama koje su mulle sramotno ”sužavale” na mjesta pogodna za opravdavanje nasilja.

Khan se pozivao na primjer strpljivosti i pravednosti poslanika Muhameda. Velikani muslimanske povijesti nisu nasilnici nego zagovornici miroljubivosti i solidarnosti sa slabima, propovijedao je Khan.

Sluge Božje

Nekolicina paštunskih mladića prišla je Khanu 1929. sa željom da ga slijede. Rodio se pokret Slugu Božjih (Khudai Khidmatgar) usmjeren prvotno nadvladavanju socijalne nevolje Paštuna. Prije pristupanja pokretu svi su članovi morali na Kur’anu položiti doživotni zavjet što je ukazivalo da je pokret iznikao iz religijskog nadahnuća.

Zavjetom su se Paštuni obvezivali na služenje Bogu kroz služenje njegovim stvorenjima (ljudima), na nenasilje, na opraštanje uz odustajanje od krvne osvete i na barem dva sata svakodnevnog besplatnog rada u korist zajednice.

Omiljen u narodu, pokret Slugu Božjih bio je omražen kod Engleza i paštunskih političko-religijskih vođa. Spontano je prerastao u nenasilni indijsko-paštunski pokret otpora i oslobođenja od engleske vlasti.

Da bi dobio na učinkovitosti, Khan ga je ustrojio na posve vojnički način s jednom razlikom – ”slijepu vojničku poslušnost” nadomještala je sloboda i obveza svakog pojedinca da pred svojom savješću ispita valjanost dobivene zapovijedi prije njezina izvršenja.

Bila je to u povijesti čovječanstva ”prva nenaoružana vojska” – strogo hijerarhijski uređena, religijski nadahnuta i radikalno nenasilna.

Stanovnici pokrajine Peshawar pristupili su Slugama Božjim 1930. prosvjedujući protiv zatvaranja Khana. Spontano okupljeni u Peshawaru, zajedno s pristalicama INC-a proglasili su generalni štrajk. Na okupljene demonstrante Englezi su poslali elitne vojne postrojbe. Čak i nakon što je ubijeno više stotina demonstranata, nitko se među njima nije okrenuo nasilju. Obrana im je bio usklik ”Bog je velik!”.

Na koncu su Englezi morali zatvoriti i vlastite vojnike nevoljne da pucaju na demonstrante. Na devet dana pristalice INC-a i Slugu Božjih preuzele su vlast u Peshawaru. Pokazalo je to Englezima da su nenasilni Paštuni daleko opasniji od nasilnih Paštuna, a Paštunima da je nenasilje časno oružje hrabrih.

Do 1938. broj Slugu Božjih popeo se na 100, neki procjenjuju čak 300 tisuća. Bilo je sramota u Istočnoj Indiji ne biti Sluga Božji. U kampovima Slugu Božjih posvećivala se pozornost sustavnom uvježbavanju nenasilja, političkom odgoju i socijalnom radu. Potom su pokretane različite akcije civilne neposlušnosti.

U okrilju pokreta Paštuni su spoznavali da služenje ne znači slavu i čast nego konkretno ”žrtvovanje za druge” – naporan rad i strpljivo ovladavanje sobom. Kroz pokret su u život zajednice bile uključene i paštunske žene. Poticajan primjer pružala im je politički i socijalno aktivna Khanova sestra.

Ne znajući kako odgovoriti na nenasilje Paštuna, Englezi su pribjegavali sve većem nasilju. Na tisuće Slugu Božjih mučeno je i ubijeno, ali nije zabilježen niti jedan Sluga Božji koji se okrenuo nasilju. Veličinu pokreta Englezi su skrivali od svijeta. Zadivljen, Mahatma ih je nazvao ”modernom bajkom”.

Da bi oslabili pobunu Indijaca, Englezi su produbljivali napetosti između indijskih hinduista i muslimana. Oslanjali su se na Muslimansku ligu koja je počela zahtijevati podjelu Indije i stvaranje muslimanskog Pakistana uza što su pristajale paštunske mulle.

Khan se tome oštro protivio. Ne pristajući ni uz ”bezbožnost” Engleza ni uz ”fundamentalistički fanatizam” paštunskih mulla, Khan se sa Slugama Božjim borio za poštivanje svih religijskih uvjerenja, svjestan da su stvaranjem od Boga svi ljudi braća. Rado je podsjećao na riječi poslanika Muhameda: ”Istinski živi islam je onaj od čijega su jezika i ruku drugi sigurni!”.

Kad su 1946. u Indiji izbili sukobi hinduista i muslimana, samo je u NWFP-u vladao mir. Na tisuće muslimana, Slugu Božjih, čuvalo je indijske hinduiste.

Zadnji tračak nade o nepodijeljenoj Indiji, u kojoj bi zajedno živjeli hinduisti i muslimani, unatoč protivljenju Mahatme, ugasio je 1946. pristanak INC-a na podjelu Indije i stvaranje muslimanskog Pakistana. Do kraja vjerni nepodijeljenoj Indiji, ostali su jedino Gaffar Khan i Sluge Božje.

Priključenjem NWFP-a Pakistanu, Paštuni su izgubili autonomiju. U nastojanju da je povrati, Khan je 1948. bez suđenja završio u pakistanskom zatvoru. Muslimanske su vlasti započele progon Slugu Božjih. Okrutniji od engleskog.

Nakratko pušten iz zatvora 1956., Khan je sa Slugama Božjim započeo iznova prosvjede protiv vlasti. Vraćen je u zatvor, a Sluge Božje su zabranjene. Iz zatvora je zbog slabog zdravlja pušten 1959., ali je za malo mjeseci iznova zatvoren. Konačno je pušten na slobodu 1964. U pakistanskim zatvorima Khan je proveo točno onoliko koliko i u engleskim – 15 godina.

Razočaran nesposobnošću pakistanskih vlasti za mir i prijateljstvo, morao je u progon u Afganistan. Vratio se 1972., kada je na vlast u Pakistanu došao predsjednik Bhutto navješćujući povratak demokracije.

Khan je iznova pokrenuo nenasilni pokret, okrenut miru i pomirenju želeći surađivati s vlastima na uvođenju demokracije. Preko noći je pokret oko Khana postao tako velik i moćan, da ga je vlast, samo prividno okrenuta demokraciji, zabranila, a Khana poslala u zatvor. Pušten je tek 1976. Opet je morao u progon u Afganistan. Umro je u progonstvu 21. siječnja 1988.

Zbiljsku političku i religijsku snagu nenasilja ne dokazuje ništa više od okrutnosti kojom su ustrašene engleske i pakistanske vlasti pokušavale uništiti pokret Slugu Božjih – vojsku nenaoružanih i miroljubivih ljudi.

Na nama ostaje ljudska i vjernička odgovornost na koji ćemo način vrednovati i tumačiti vlastitu religijsku tradiciju. U duhu nenasilja i miroljubivosti kao što je to činio pobožni Gaffar Khan ili ćemo je i dalje ustrajno svoditi na sredstvo opravdavanja nasilja i mržnje.

Hoćemo li to činiti aktivno ili ćemo ravnodušnom šutnjom prepuštati da to u naše ime čine vjerski i politički poglavari – možda u konačnici i nije tako važno.

Kad bismo barem sačuvali radosno i opasno sjećanje na ljude kao što je bio Gaffar Khan i Sluge Božje… Možda je to posljednja slamka spasa za civilizaciju koja tone u bezdan golog brutalnog nasilja…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil

> Svi tekstovi ovog autora