Nećemo demokraciju. Vladat će šerijat

Baš kad je čovjek pomislio da se jedan ružni dio povijesti zauvijek preselio u književnost, dakle u daleku prošlost, nova događanja u Afganistanu iznova su aktualizirala Khaleda Hosseinija (Kabul, 1965.), autora u nas veoma čitanih romana ”Lovac na zmajeve” i ”Tisuću blistavih sunaca”, koji već godinama živi u SAD-u.

Njegova priča je priča o zemlji i iz zemlje koju su u nevelikom povijesnom razdoblju ”popravljale” velike svjetske sile, a zadugo uništila ona treća – islamizam, tj. talibanska verzija islamizma. Ona ista koja se sad ponovno vraća i obećava, prijeti nam: Nećemo demokraciju. Vladat će šerijat.

A što je to šerijat, pokazao nam je i u svojim romanima ovaj sjajni afganistanski autor, ako već ne i žive slike, dokumentarna svjedočenja koja otuda, i ne samo otuda, dobivamo već više desetljeća.

Romani o kojima je riječ posreduju nam sliku afganistanskoga patrijarhalnog sustava, kakav nam se nadaje resko simplificirano na razini islamskog, plemenskog tradicionalizma, s njegovim epskim moralnim kodeksom, sa snažnom unutarnjom podijeljenosti utemeljenoj upravo na praksi islama s dramatičnom diskriminacijom žene i onih koji su druge, manjinske nacionalne pripadnosti unutar istovjerskih narodnosnih skupina.

Ta se ideološko-diskriminatorska determiniranost jednog eminentno islamskog društva radikalizirala sa sovjetskom invazijom, a do kraja ju je zaoštrila rigidna fašistoidna talibanizacija, kojoj je pisac pustio da se samoportretira u vlastitoj zločinačkoj krvi.

Nećemo demokraciju. Vladat će šerijat. A što je to šerijat, pokazao nam je i u svojim romanima ovaj sjajni afganistanski autor, ako već ne i žive slike, dokumentarna svjedočenja koja otuda, i ne samo otuda, dobivamo već više desetljeća

Tijekom dugih godina totalitarno-ideološki, ustvari vjerski silovano društvo, u Hosseinijevim djelima zatječemo kako živi redukcionistički sve moguće društvene amputacije i paralize, kakve su živjela još samo društva najrigidnijih verzija staljinskoga komunizma ili hitlerovskog nacizma.

I sad će, nakon nove NATO-američke avanture, izgleda iznova biti posla za neke nove afganistanske pisce, koliko god nova talibanska vlast najavljivala, pa čak i obećavala, drukčije vladanje i prvih dana pokazivala svoje manje zločinačko lice.

To da neće demokraciju još im čovjek i može vjerovati, ali da su nešto naučili iz prethodnih dvadeset godina, može im vjerovati samo netko beskrajno naivan.

Kako to prvotno obećanje postaje prakticirana laž pokazao nam je u slučaju Irana Homeini i njegov režim: od njegovih prvih obećanja u Parizu do egzekucija po njegovu dolasku u Iran.

I ovdje možemo navesti književne izvore. Znatiželjnici lako mogu konzultirati u nas prevedene knjige Azar Nafisi ”Čitati Lolitu u Teheranu” ili Mahmuda Dovlatabadija ”Kolonel” osobito u segmentu nasilja nad ženama i licemjernosti tzv. islamskog morala.

A broj drugih izvora, koji stvar pokazuju još nemilosrdnijom, daleko je veći. Da spomenemo novi iranski film?

O ovome, doduše u blažem obliku, svjedoči i Hajrudin Somun u svojoj sjajnoj knjizi ”Sefernama iz Irana”: ”U izjavama koje je Homeini davao već mjesec dana po dolasku u zemlju on, istina je, napušta mišljenja koja je iznosio u Parizu i zauzima sve nepomirljiviji stav prema slobodama izražavanja, demokratiji…”

Uostalom, znamo da je i kad je u islamu, a sve po šerijatu, dopušteno lagati. Može se, lažući, čak i zanijekati svoju vjeru, dakle suprotno tvrditi. To je, kao, laž u slučaju nužde. Dopuštena je laž i u ratu. Sve po šerijatu. Pogotovu, ako je dobro opravdaš. A u politici možeš lagati koliko hoćeš. Već sad talibani, a sve po šerijatu, progone i teroriziraju žene.

Ništa nepoznato, ništa novo, premda se čudimo zajedno s Hosseinovim junakom, nad onima čiji je bog zlo i nasilje: ”Ako gore ima Bog, onda se nadam da ima važnijih stvari da se brine nego što je pijenje viskija i jedenje svinjetine”. A njih, te nasilnike, a sve po šerijatu, vidi ovako: ”Oni ne rade ništa drugo nego prebiru svoje tespihe ili recituju iz knjiga napisanih na jeziku koji čak ni ne razumiju”.

Talibanski svijet zapravo najbolje demonstrira kako se u svakoj agresivnosti ne pokazuje samo sadizam kao gola želja za moći, za vladanjem nego neizbježno i kompleks manje vrijednosti u odnosu na općecivilizacijske dosege, a što su već nebrojeno puta demonstrirali i Alkaida i Islamska Država.

Strah od žena i strah od obrazovanja, od kulture uopće, izraz je vlastite nesigurnosti, a to su izgleda jedini čvrsti temelji na kojima žele graditi svoje društvo i državu, a to je onda najlakše tako da se vlast drži terora i političke manipulacije poluobrazovanog i neobrazovanog puka, a sve pod egidom čudnih ili čak zdravom razumu smiješnih vjerskih zakona.

A sami su ti vlastodršci u svemu tome, ti tobožnji učenici (talibani), neupitan autoritet, i zakonodavac i izvršitelj zakona, dakle i odveć školovani i pametni da narodu bolji od njih i njihove vladavine i ne trebaju.

Oni imaju u sebi dovoljno mržnje iz zavisti, povrijeđenosti i nedostatka nade da uništavaju oko sebe sve što oni misle da nije po šerijatu, pa čak i najbolje dosege civilizacije od koje se itekako ima čemu naučiti, kako bi to rekao Amos Oz.

Uostalom, znamo da je i kad je u islamu, a sve po šerijatu, dopušteno lagati: Može se, lažući, čak i zanijekati svoju vjeru, dakle suprotno tvrditi. To je laž u slučaju nužde. Dopuštena je laž i u ratu. Sve po šerijatu

Jasno da im smetaju aparati za produkciju glazbe, filmovi i slično jer toga nije bilo u Muhamedovo vrijeme, ali ne i oružje, automobili ili mobiteli, čega je valjda tada ipak bilo.

Ovim se i sličnim opservacijama kojima jedan od Hosseinijevih junaka karakterizira talibansku vlast, premda metaforički, najbolje opisuje sva ta vlast koja sama besramno simplificira istine vjere i morala, ali i njihovi nositelji, odnosno oni koji tu vjeru propisuju, kao policajci je čuvaju, i u njezino (vjere) i Alahovo ime egzekutiraju.

Iskazom ”ne dozvoljavaju ti da budeš čovjek” (a jedino bi to, borba za čovještvo, trebala biti zadaća svih vjera, ideja i ideologija!) uvodimo se u najstrašniji dio ove priče, odnosno u ponajstrašniju od svih priča o zlu u svjetskoj književnosti, dostojnu onih o Hitlerovima logorima smrti i Staljinovim gulazima, s tim da ove dvije ideologije nemaju i ne traže svoje uporište u Bogu i (od njega objavljenoj!?) vjeri.

Talibanski vjerski totalitarizam, tako krvavo stvaran u ovim romanima (zabrana glazbe, zabrana gledanja talibana u oči, zabrana ženama da govore glasno…), mnogostruko je zloćudnija karikatura ne samo islama, nego i svega ljudskog od, na primjer, karikatura u nekim novinama zapadnog svijeta, zbog kojih je tobože bio uznemiren islamski svijet.

No zbog ovakvog karikiranja, o kakvom nam je u isječcima stvarnosti svjedočio jedan roman, nitko nikad nije protestirao. Nikakav novi Homeini, koji je u svoje vrijeme i za mnogo benignije stvari svojedobro na smrt osudio jednog velikog pisca.

Primo Levi, Jorge Semprún, Varlam Šalamov, Aleksandar Solženjicin zajedno bi, nakon Hosseinija, i pogotovu s političkim reprizama koje nam u narednim godinama slijede, a sa svim svojim ogromnim dosjeima zla, iznova preneraženi, upitali: Se questo è un uomo?

I gotovo da bi nas to s Afganistanom zanimalo samo kao književno potentan fenomen, da i naš društveni ambijent nema toliko stvarnih, stvarno eksponiranih i latentnih talibana. Svejedno koje startne provenijencije.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čini mi se da sam se i umiješao i izrekao što se imalo reći
    •  Pandemija ''ludih careva''
    •  Thompsonova reconquista!?
    •  Odlazak fra Stjepana Pavića, veliki latinista
    •  Kriminalno domoljublje: HDZ drži zaposlen Remetinec
    •  Naknadno spašavanje nadbiskupa Šarića
    •  Pjesma stvorova kao ekološka pobudnica
    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti

> Svi tekstovi ovog autora