Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi

Prebirući prije sedam dana po svojoj arhivi potpuno slučajno, ali baš u pravi čas, naletjeh na pismo koje su 14. juna 2007. godine članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i Željko Komšić uputili generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija (UN) Ban Ki-moonu.

Pismo je vezano za nešto što se dogodilo nekoliko mjeseci prije toga, 26. februara 2007. godine, kad je u tužbi BiH protiv Srbije, Međunarodni sud pravde donio presudu da je ”počinjen genocid nad Bošnjacima u i oko Srebrenice”.

Precizirano je, međutim, da genocid nije počinjen od strane države Srbije već od strane institucija Republike Srpske. Tom presudom, koja je danas konačna jer je revizija propala, Srbija je izbjegla osudu za agresiju, odnosno udruženi zločinački projekat, kao i sve obaveze bezbrojnih isplata ratne štete.

Želeći odmah iskoristiti priliku i krenuti u ofanzivu s ciljem ukidanja Republike Srpske, ne konsultujući naravno srpskog člana Predsjedništva BiH, bošnjački član Haris Silajdžić i pridruženi bošnjački član Željko Komšić, obratili su se generalnom sekretaru UN-a i tražili od njega ”da se ulože svi napori s ciljem eliminisanja rezultata genocida u Bosni i Hercegovini”. Prevedeno na svima razumljiv jezik traženo je ukidanje Republike Srpske.

Zašto su to tražili od generalnog sekretara UN-a, zašto bi on bio nadležan za to pitanje, zašto su pisali u privatnom svojstvu, a ne u ime Predsjedništva BiH, to treba pitati potpisnike jer racionalan čovjek ne može dati odgovor.

Na kraju, to pismo koje je pisala mržnja i zlonamjernost poslato je uzalud. Ban Ki-moon je javno i jasno dao do znanja da nema namjeru odgovoriti na nezvanično pismo.

Vrijedi ovdje čitaocima Autografa napomenuti da kad članovi Predsjedništva BiH žele prevariti nekog od svojih kolega, a obožavaju to oni raditi, svoje privatne stavove redovno prenose državnicima svijeta tobože u ime Predsjedništva BiH, naivno vjerujući da će ti stavovi biti prihvaćeni kao stavovi cijele države.

Kako oni ne shvataju da je to infantilno, neozbiljno i štetno, zaista ne znam, ali navikli smo svijet na to, a mi se navikli na njih.

Pismo iz 2007. godine zorno svjedoči o dugom trajanju masovne i dominantne ideje u javnom životu zemlje: ”Ukinuti Republiku Srpsku”. Ta opsesija ne iščezava iz kolektivne svijesti ogromnog dijela stanovništva BiH od dana kad je RS stvorena u Daytonu, 21. novembra 1995. godine, i nema nikakvih naznaka da će uskoro nestati.

Sedamnaest godina poslije, ta je ideja poput vulkana ponovo doživjela erupciju zbog sličnog povoda, u vremenu priprema rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a.

Projekat rezolucije raspalio je unutar Bosne i Hercegovine neugasive strasti te izazvao neutemeljena nadanja jednih i neutemeljene strahove drugih.

Izazvao je, međutim, iznad svega nemir, strah i očajanje svih jer se zemlja ponovo snažno podijelila do te mjere da zlonamjerni počinju govoriti o mogućnosti novog rata koji se, srećom, neće dogoditi.

Smisao rezolucije je jednostavan i poučan: sjećajmo se otuđenja ljudskog uma i ne dozvolimo da se više ikad igdje ponovi. A to što je zli ljudi tumače na dva oprečna načina samo je dokaz da se politika u sve miješa, i domaća i međunarodna.

Zašto se sve to dogodilo? Pa zato što u zemlji ima premalo glasova koji bi iz objektivnog ugla objasnili šta je posrijedi, a previše onih koji u svemu traže probleme i povode za sukob.

Naši ljudi ne znaju koliko su rezolucije izglasane u Generalnoj skupštini UN-a simbolične i neobavezujuće. Od kraja septembra prošle godine do danas glasalo se za 280 svakojakih rezolucija. Kao i sve druge neobavezujuće, brzo se zaborave jer pristižu nove.

Sam tekst rezolucije o Srebrenici napisan je nažalost trapavo. Preambula je duga i dosadna, skoro nebitna. Tekst je pun fraza koje se vrte u krug, a jedino što ima svoj smisao su sljedeći dijelovi: ”proglašenje 11. jula međunarodnim danom razmišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995.”, ”rano podizanje svijesti o potencijalnom genocidu”, kao i dijelovi koji se odnose na osudu poricanja genocida i osudu veličanja ratnih zločinaca i preporuka da se o Srebrenici piše u udžbenicima, ”s ciljem sprječavanja pojava genocida u budućnosti”.

Rezolucije UN-a koje se usvajaju u Generalnoj skupštini su uglavnom nesporne i ne diže se mnogo prašine oko njih jer se brzo zaborave. Ali kad se na dnevnom redu nađu balkanska pitanja, obično započne mali rat, nepotreban ali neizbježan.

Neobavezujuće rezolucije su uvijek bezazlene i nikad opasne. Za razliku od veoma opasnih ljudi koji zloupotrebljavaju rezolucije u političke svrhe.

Ovu srebreničku svako je iz svog ugla želio iskoristiti i time je ne samo obesmisliti, što je manji problem, već zloupotrijebiti žrtve. To nije samo veliki problem već i naša višegodišnja morbidna navika.

U suštini, oni koji se ponovo bez osnove nadaju da će se poslije rezolucije usvojene u New Yorku ukinuti RS i naplatiti odšteta od Srbije, kao i oni što se bez osnove plaše da će biti optuženi za genocidnost i ukidanje Republike Srpske, ne shvataju da to uopšte nije u igri te da su svi oni samo prezrene žrtve licemjerne igre velikih sila koje se ponovo igraju sa narodima i državama.

Mnogima je, naime, promaklo da rezolucija o Srebrenici, premda teoretski ima plemenite namjere pa je stoga treba podržati, u stvarnosti nije ni najmanje simbol odavanja dužnog pijeteta nekadašnjim srebreničkim mučenicima već odličan i nehuman izgovor da se nipošto ne oda dužni pijetet današnjim palestinskim mučenicima iz Gaze.

Ako se u prijedlogu teksta rezolucije pominje da nas srebrenički primjer mora nagnati na ”rano podizanje savjesti o potencijalnom genocidu” onda duh i smisao rezolucije traže da se osudi palestinska tragedija.

Izbjegavajući to, srebrenička rezolucija postaje jedna od dviju rezolucija u paketu koji je predviđen da se opere ”svjetska savjest” zbog teških zločina u Gazi o kojem nije dozvoljeno javno govoriti.

Ta dodatna rezolucija usvojena je 15. marta ove godine u Generalnoj skupštini UN-a pod nazivom ”Mjere za borbu protiv islamofobije”. U rezoluciji gdje se ”osuđuje svaki poziv na vjersku mržnju i nasilje”, mole se zemlje članice UN-a da učine sve što je moguće da bi se ”borilo protiv vjerske netolerancije, mržnje i poziva na nasilje prema muslimanima”.

Ove dvije rezolucije bi trebale dokazati da je svijet generalno zabrinut zbog mržnje prema muslimanima i zbog stradanja muslimana. Uz jednu ”sitnu” pojedinost: treba pominjati prošlost i Srebrenicu, ali nipošto današnjicu i Gazu!

Nedavno sam naišao na vijest da je uredništvo lista New York Times pismenom instrukcijom 24. novembra 2023. godine od novinara zatražilo da ne smiju koristiti riječi ”genocid”, ”etničko čišćenje” i ”okupirana teritorija”.

Glavni inicijatori rezolucije o Srebrenici su Njemačka i Ruanda, a među brojnim sponzorima su i Turska i BiH. To je jedino što je formalno dobro urađeno jer Ujedinjeni narodi zvanično priznaju samo četiri genocida: u Osmanskom Carstvu nad Jermenima, Holokaust, Ugandu i Srebrenicu. Svi ostali prekobrojni zlotvori su se izvukli, zasad!

Dok u pripremi rezolucije jedni sanjaju o ukidanju Republike Srpske, a velike sile insistiraju na prećutkivanju izraelskih zločina u Gazi, tužno je što u Beogradu i u Banjaluci nema nimalo vizije i mudrosti da se osjeti trenutak, da se donesu velike odluke i konačno učini nešto dobro za geopolitički položaj Srba i sliku o njima.

Srbi već decenijama nemaju nikog na političkom vrhu ko razumije da je za opšti srpski interes veoma važno da se zvanično prihvate činjenice ma kako one bile bolne. Toj istini se ne treba suprotstavljati, a još manje negirati jer je to nehumano, neprimjereno i kontraproduktivno.

Umjesto bježanja od realnosti i negiranja počinjenog zla, treba iskreno žaliti i tražiti oprost. Tako rade i po tome se prepoznaju veliki.

Rezolucija o Srebrenici je bila odlična prilika, ali je propuštena. Da je prihvatila ulogu jednog od glavnih inicijatora rezolucije, Srbija bi iznenadila cijeli svijet i stekla golem moralni kredit, mnogo veći nego bilo koja druga zemlja koja je kao sponzor podržala rezoluciju.

Dobila bi, uostalom, i moralno pravo da uskoro, kroz neku novu rezoluciju, skrene pažnju svjetske javnosti na genocid nad Srbima u NDH.

Srpski lideri su se opredijelili za ono što je dobro za njih, a ne za narod. Pretpostavljaju da bi ih narod kritikovao ako bi podržali rezoluciju pa bi izgubili glasove, a ovako ispadaju žrtve svjetske zavjere protiv Srba pa im novi glasovi stalno pristižu.

Nisu veliki oni političari koji se prilagođavaju ostrašćenim masama nego su veliki samo oni koji se hrabro upuste u uklanjanje te ostrašćenosti kod masa, po bilo koju cijenu.

Njihova istorijska misija je da narod ili država koje vode budu poslije njih bolji i snažniji, a ne gori i osiromašeniji u svakom smislu.

Vraćam se ponovo pismu Silajdžića i Komšića, političara koji vole raspaljivati, a nikad gasiti ostrašćenost kod masa. Jedna fundamentalna i fatalna stvar izvire iz tog pisma: ideja ukidanja Republike Srpske postala je organski i neraskidivo povezana sa presudom o genocidu u Srebrenici iz 2007. godine, a od danas i sa rezolucijom o Srebrenici.

Time genocid prestaje biti istorijski događaj, a postaje političko sredstvo. Prilikom kontakata sa stranim institucijama i državnicima, genocid je postao ključni argument, obrazloženje i instrument za zahtjev da se ukine Republika Srpska.

Sve dok se genocid u Srebrenici bude koristio kao političko sredstvo za ideju ukidanja Republike Srpske u ovoj zemlji neće biti trajnog mira i opšte harmonije. Bićemo vječiti oganj u kojem i sami gorimo.

Valjda će se ovdje izroditi generacija koja će početi događaje posmatrati kao činjenice koje se prihvataju racionalno i hladno, a ne kao povod za podjele, mržnju i rat. Naredne dvije generacije to neće uspjeti, a treća će se morati dobro potruditi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
    •  Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi

> Svi tekstovi ovog autora