autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Oprost i pomirenje može smanjiti osjećaj nepravde za žrtvu

AUTOR: Zdenka Pantić / 03.08.2022.

Zdenka Pantić

Bliži se 5. kolovoza, državni blagdan. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Pretpostavljam da će se proslava odvijati u uobičajenom pobjedničkom tonu, možda prigodno spomenuti sve žrtve, donekle držati podalje ekstremiste – bukače. Sigurno će biti naglašena značajna postignuća i svijetla perspektiva.

Isto tako sigurno je da mnogo toga važnog na obilježavanju ”Oluje” neće biti spomenuto, a upravo ova prigoda priziva izbjegavanu temu suočavanja s prošlosti, pravde i pravednosti, nestalih, civilnih žrtava, značaju izlaska iz crno-bijelog tumačenja stvarnosti, odustajanja od razvijanja mitova…

Iako je u proteklom vremenu bilo postupaka koji su budili nadu u otvaranje i rad na grupnom pomirenju/normalizaciji/rekoncilijaciji (u slučaju Hrvatske između ostalog i zbog tadašnje politike regionalne suradnje od strane Europske unije), nespremnost za dijalog o prošlosti unutar društva kao i sa stranama u bivšem sukobu i dalje je prisutna (i uznemirujuća).

U međuvremenu saznajem kako je bliska osoba s Banije ponovo oboljela od karcinoma: prije tridesetak godina (ratno vrijeme) i današnja poslijepotresna stvarnost boravka u tijesnom kontejneru ispred rodne kuće – oštećenog spomenika kulture uzimaju danak.

U ove dvije godine namučila se skupljajući dokumente za obnovu. Pri tome nije neobrazovana, nije pripadnica neke marginalizirane skupine, nije izolirana nego dapače može se reći i zaslužna je građanka. U borbi s čudno ustrojenom administracijom i (ne)brigom za obnovu poslije potresa. Koliko nepotrebnog stresa možemo podnijeti?

Što je to rekoncilijacija?

Rekoncilijacija ili pomirenje je psihološki (individualni, grupni) proces usmjeren na liječenje, popravljanje odnosa, prije svega obnavljanje povjerenja; ima emocionalni učinak, ali može blagotvorno utjecati i na tjelesno stanje, te rezultirati mentalnom, emocionalnom i fizičkom dobrobiti pojedinca.

Traženje oprosta i pomirenje može smanjiti osjećaj nepravde za žrtvu; u tom procesu počinitelj postaje ranjiv preuzimajući odgovornost za svoje postupke (ali i donekle oslobođen tereta), a preživjeli biva osnažen i ima priliku oprosta čime i sebe oslobađa teških osjećaja.

Proces pomirenja među grupama obično uključuje pregovore, medijaciju i arbitražu (uključuje elite). Dublji nivo u rekoncilijaciji traži promjenu postupaka koji ”hrane” konflikt, zahtijeva novi socijalni repertoar koji služi razvoju kulture mira (D. Bar Tai, 2009.).

Nije dovoljno naglasiti koliko je pomirenje zahtjevan i složen proces nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji te koliko procesi suočavanja s prošlošću i rekoncilijacija ovise o političkoj volji.

Prije više od desetak godina činilo se kako će inicijativa oko formiranja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima (REKOM) kroz suradnju između vlada i civilnog društva donijeti rezultate, što se nije dogodilo (civilne organizacije i istaknuti pojedinci, u Hrvatskoj i regiji, ne odustaju).

Izraelski psiholog Dan Bar-On, govoreći o svom aktivističkom i znanstvenom radu na prevladavanju sukoba i pomirenja Izraelaca i Palestinaca, Nijemaca i Židova i drugih, (Novosti, 2006.) kaže:

”Pomirenje je iznimno plemeniti cilj, ali je za takvo što, govorim to iz vlastita iskustva, potrebno jako puno vremena, volje, odricanja, stručnosti i, dakako, ukupnih društvenih i političkih prilika koje to trebaju omogućiti”.

I zaključuje: ”Mora se raditi na prevenirajućem dijalogu. U razgovoru sa samim sobom i s drugima treba proniknuti u ono što se prenosi iz jedne u drugu generaciju, i kako sprečavati te nataložene poruke da ne isprovociraju neki novi akt osvete u budućnosti”.

Na tom tragu Vamik Volkan (2000.) piše o traumatiziranim društvima i psihološkoj brizi, zauzimajući se za proširenje koncepta preventivne medicine. Kada se dogodi masovna katastrofa kao što je etnički baziran sukob, psihološki efekt je vidljiv:

  1. Individualno kroz različite smetnje i posttraumatski stresni poremećaj.
  2. U pogođenim zajednicama mogu se pojaviti novi socijalni procesi i zajednička ponašanja, potaknuto promjenama psihološkog stanja pogođenih osoba.
  3. Traumatizirane osobe mogu, uglavnom nesvjesno, zadužiti svoje potomstvo da za izravno traumatiziranu generaciju riješi nedovršene psihološke zadatke povezane sa zajedničkom traumom (pimjerice, žalovanje za velikim gubicima, osveta i drugo).

Kod konflikta između dviju etničkih grupa radi se o velikom broju ljudi koji se nikada neće susresti, ali u svojoj grupi dijele osjećaj nacionalne, religiozne ili etničke pripadnosti.

U vremenima krize i sukoba gubi se inače važan značaj razlika među pripadnicima iste grupe (profesija, socijalni status, rodne i druge razlike…).

Pri tome istovremeno suprotstavljene/susjedne grupe imaju i puno sličnosti (za vrijeme konflikta dominantna je potreba za kohezijom grupe pred vanjskom prijetnjom), pa se ova sličnost među grupama gubi iz fokusa, negira, neprijatelj biva dehumaniziran.

Snage koje stoje iza sukoba znaju kako izmanipulirati i iskoristiti osjećaje koji zamagle rasuđivanje te pojedinci u krizi, sukobu, traže (naoko) odlučnog vođu kojeg će poslušno slijediti, ne propitujući vlastite postupke..

Lako se možemo, kao pojedinci i grupe, naći u ulozi žrtve, ali i počinitelja. Složeni su kognitivni, emocionalni, kontekstualni faktori iza toga.

Krajem devedesetih odlazili smo (NVO RCT Zagreb) u neka mjesta odakle su bili naši korisnici, izbjeglice iz BiH, kako bi se uz podršku suočili s mjestom stradanja i mogli donijeti odluke o daljnjem životu.

U jednom susretu s ranije mobiliziranim pripadnikom srpskih snaga na pitanje što je mislio uzimajući oružje, odgovorio je da im je rečeno da idu braniti Jugoslaviju!? Ovaj čovjek uskoro je uvidio da su ciljevi drugi, ubrzo je bio ranjen, s trajnim tjelesnim oštećenjem. Kolega iz tima bio je porijeklom iz srebreničkog kraja, njih dvojica bili su kadri razgovarati i čuti jedan drugoga.

Kod procesa pomirenja potrebno je proći obrnuti put, odnosno prepoznati u sebi – svojoj grupi sličnost sa suprotstavljenom, uviđajući i njihovu poziciju.

Jedno od psiholoških objašnjenja za otpor velike grupe/države/društva za suočenje s vlastitim negativnostima je nastojanje izbjeći sveopću depresivnu reakciju (slično je i kod pojedinca kod kojega u terapiji može privremeno doći i do pogoršanja simptoma dok ne prihvati realniju sliku sebe, nakon čega može postići rast i razvoj).

Uvjerena sam, međutim, da je značajniji utjecaj političkih elita iz vremena sukoba koje nastoje ostati na vlasti ono što priječi procese normalizacije, pomirenja. Složeni procesi normalizacije trebali bi se odvijati ”odozgo”, i susresti s procesima iz ”baze”.

Pišući o izazovima tranzicijske pravde i pomirenja na prostorima bivše Jugoslavije te ulozi Haškog tribunala (MKSJ), Gentian Zyberi i Jernej Letnar Cernič (2016.) zaključuju kako za suočavanje s nedjelima iz prošlosti počinjenim za vrijeme oružanog sukoba i za suočavanje s njihovim destruktivnim učincima svakom društvu treba vremena, ali ovaj se proces ne može proizvoljno odgađati.

Zajedničko je da glavni političari u ovim prostorima tumače različite odluke MKSJ-a prema tome koliko potvrđuju njihov narativ o sukobu, a propituju ili odbijaju presude kada se razilaze s njime (te slave kao heroje osobe osuđene za ratni zločin), izbjegavajući samorefleksiju.

Više puta sam početkom dvijetisućitih odlazila na Kosovo. U to doba još se putovalo avionom prvo do Skopja pa automobilom do Prištine. Mladi kolega, liječnik, je vozač. Dok putujemo mjestimično pustim krajem, priča mi o sukobu, izbjeglištvu, povratku, patnji i karakteru svog naroda (Albanac), odlasku Srba…

Sljedeće godine ponovo se susrećemo, idemo istim putem. Kolega nastavlja priču: ”Znate, mislio sam da je u redu što je dio stanovništva otišao. Sada shvaćam da je ovo i njihova postojbina te da bi bilo u redu da se nađe način suživota budući da nisu svi bili neprijatelji”.

Volkan piše kako je nakon katastrofe etničkog konflikta moguća biosocijalna obnova ili degeneracija.

U susretu s različitim ljudima na terenu (ovog proljeća ponovo meni dragocjenih) kod tzv. ”običnog svijeta”, žitelja malih mjesta poharanih različitim nevoljama, ljudi različitih iskustava i obilježja, vidim potencijale za ”biosocijalnu obnovu”.

Ipak, kako navode spominjani autori, nužne su dozvole, poticaji i postupci ”odozgo”. Čini mi se kako postoje ”paralelni svjetovi” koji slabo komuniciraju imajući vrlo različite živote.

Što mogu profesionalci? Aktivisti?

Volkan predlaže ”preventivnu medicinu” za traumatizirana društva, što je nužan, ali dugotrajan napor u pravcu ozdravljenja i obnove, ovisan o fondovima i politici.

Potrebno je da profesionalci u području mentalnog zdravlja ) u postkonfliktnom društvu postave neku vrstu ”dijagnostike” društva (meni se čini da bi to još uvijek prije mogli aktivisti nego ljudi iz sustava; poslijeratna društva često imaju oslabljene institucije), te vide koje su potrebe, koje su promjene nastupile u socijalnim konvencijama i procesima i da budu usmjereni djelovati šire od pomaganja pojedincima.

Potrebno je djelovati na prekid kruga neprijateljstva, razvijati strategije za prekid transgeneracijskog prijenosa traume, podržavati, educirati, okupljati na ovim temama profesionalce i ljude dobre volje.

I opet smo na početku: što prepoznaje politika, što zna i može, što hoće. U tekstovima i susretima s nekim od autora koji su se bavili pomirenjem, daju se dobre ideje i primjeri, naglašava potreba psihopolitičkog dijaloga, ali i sami svjedoče svojim iskustvom kako je to neizvjesna rabota.

Još jedan primjer iz BiH. Borac Armije BiH mi govori: ”U završnim operacijama uz rijeku Spreču, nakon bitke vidim na terenu poginule mlade neprijateljske vojnike – gotovo djeca. Plakali smo”.

Uvijek me pogodi sjećanje na ovu priču. I sačuvana sposobnost za empatiju. To daje neku nadu. Neki dan čitam o tri prijatelja iz Maglaja, u ratu pripadnika triju vojski. Oni, dobro razumiju tragiku sukoba i važnosti normalizacije, pomirenja, preventivnog rada.

(Usput, razgraničenje među budućim entitetima se znalo, izgleda svugdje, od ranije. Zar nije moglo dogovorom? Zar se doista ne može zaustaviti sukob pregovorima u Ukrajini?)

Evo, prisjetih se davnog susreta u jednoj osnovnoj školi u istočnoj Slavoniji s učiteljima. Naš dolazak prvi put okupio je oko jedne stručne teme cijeli nastavnički zbor (zahvalna sam tadašnjem ravnatelju).

Radilo se o školi gdje su se pod istim krovom strogo odvojeno držala djeca i nastavnici prema nacionalnoj pripadnosti. Sjediti u krugu i vidjeti jedni druge, čuti, razmijeniti misli i prepoznati snažne i pomiješane osjećaje, sresti ljude u onim ”drugima”, prvi put od završetka rata (bila je 2002. godina) bio je snažan i ohrabrujući događaj.

Nada?

Za sada je i pitanje osiguranja toplog obroka za svu djecu nešto što se dugo čeka.

Vidjet ćemo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Socijalna (ne)pravda
     Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
     Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
     Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
     Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
     Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
     Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
     Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
     Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
     Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

> Svi tekstovi ovog autora
Objavljeno u: EJRENA
Oznake: Ejrena, Oluja, oprost, pomirenje, REKOM, Zdenka Pantić
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1