Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga

Nakon prošlotjedne tribine, održane u Privredniku u Zagrebu, posvećene vjeri i nevjeri, razvidno je da vjera i nevjera pripadaju onom autonomnom, samoodređujućeg, duboko osobnom i zbog toga neprovjerljivim području života u koje nitko nema pravu ulaziti. Ono u što možemo i moramo ulaziti društvene su posljedice nečijeg svjetonazora.

Dijalektika individualnog i javnog nije tako jednostavna. Potrebno je sačuvati vlastitu individualnost, djelovati u zajednici, budući da se individualni život odvija u nekom društvenom kontekstu, ali i uspostaviti takvu samokontrolu da ne upadnemo u zamku zlokobnog, protudruštvenog pa i nemoralnog htijenja da toliko predimenzioniramo naše vrijednosti da one postanu obvezujuće za sve članove društva.

Ovo ne znači da naši osobni, moralni i svjetonazorski elementi nemaju pravo javnosti. Imaju, ali oni ne smiju postati jedini elementi iz kojih se konstruira javni život.

Samo ljudi bez osobnosti i intime javnosti nude svoju lažnu intimu i osobnost kao kozmičku zakonitost. Papa Ivan Pavao II. je, na ovom tragu, istaknuo kako vjera teži da postane kulturom. To je maksimalno izvanjštenje vjere da ona ne prestane biti vjerom, a da konzumira pravo javnosti, da se transformira i u nešto društveno korisno.

U ovome nema ništa sporno, ali samo ako se pod kulturom, u što nisam potpuno siguran kada je riječ o papi Ivanu Pavlu II., ne misli politička kultura. A ako se misli, onda je riječ o perfidnoj dimnoj zavjesi koja krije najrigidniji oblik politike.

Ne postoji gora i bezočnija osnova za politiku od lažne vjere lažnih vjernika.

Politika uređuje javni život, javnom životu pripada i kulturni život, vjera može biti, i poželjno bi bilo da bude, dijelom kulturnog života, a taj život je određen javnim politikama, ali ne može i ne smije postati politikom koja definira sav javni život. U pravom slučaju se radi o vjeri, a u drugom o vjerskom i političkom nasilju.

Ovo treba neprestano ponavljati, sve dok se ne prekine s raširenom praksom zloupotrebe vjere u političke svrhe. Vjernici su ti koji bi se, zbog same naravi vjere, trebali suprotstavljati pokušajima politiziranja vjerskih sadržaja i vrijednosti. Ako negdje bog ne prebiva, ne prebiva u političkim institucijama. Bog u tim institucijama može biti samo skvoter.

Značili to da vjernici ne mogu sudjelovati u političkom životu? Da, upravo to. Politika nije teološka, a još je manje meditativno-molitvena aktivnost. Vjernici kao vjernici ne mogu sudjelovati u političkom životu, oni to mogu samo ako su u stanju promišljati javne politike s pozicije metodičkog zaborava vlastite vjere, odnosno kao građani s aktivnim i pasivnim biračkim pravom.

To pravo im nije udijelio bog, a ni religijska zajednica, stoga vjera i bog ne igraju nikakvu ulogu u donošenju političkih odluka.

Vjernici ne glasaju na izborima o vlastitoj vjeri, zbog toga tu vjeru ne mogu ni nuditi kao politički program, odnosno, ako smatraju da mogu, onda bi u slučaju da njihova vjera ne dobije dovoljnu podršku birača nakon izbora trebali postati nevjernicima.

Ovo je za mnoge vjernike u umišljaju, a i s nedovoljno razvijenim misaonim strategijama, bogohulna pozicija zato što su im sadržaji vjere, vjerski pristanak, pa i sam bog posredovani društvenim pritiskom, najčešće od prvih svjetonazorskih kolonizatora – roditelja i rodbine.

Razumljivo mi je da roditelji vjernici smatraju kako je bog najveći, najuzvišeniji, savršeni i milosrdni kreator svega što jest te da zbog ljubavi prema djetetu, koje se još nije formiralo, koje tek usvaja prva znanja i poglede na svijet, to dijete ne žele lišiti blizine tako poimanog boga. Roditelji za dijete žele najbolje od najboljeg, zato i jesu roditelji.

U tome nema ništa sporno – štoviše, to je odraz istinske roditeljske ljubavi. Razumijem zašto roditelji umjesto djece donose odluku da ona, primjerice, prime sakrament krštenja ili sakrament euharistije – djeci, zbog ljubavi, žele najbolje od najboljeg, a to je bog. No ta se roditeljska ljubav, kako dijete odrasta, manifestira u postupnom povlačenju donošenja odluka umjesto djece.

Roditeljska ljubav je, doduše, uvijek prisutna, ali iz pozadine. Roditelji, ako uistinu jesu roditelji, ne sudjeluju u donošenju bitnih odluka koje određuju autonomni život njihovog, sada već odraslog djeteta.

Bog ne traži da roditelji žrtvuju djecu. Abraham je primjer oca koji je pogrešno shvatio božji poziv. Htio je biti vitez vjere zbog koje je bio spreman žrtvovati sina Izaka, ali je bog posramio njegovu vjeru, koja je toliko bezumna da je spremna iza sebe ostavljati ljudske žrtve, te ga je, usprkos njegovoj patogenoj vjeri, pretvorio u viteza roditeljstva.

Ako su roditelji spremni, zbog nečega toliko instrumentalnog kao što je vjera, odreći se djece i roditeljstva, nije riječ o viteštvu nego o ubojstvu. Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga. Ispravno shvaćena vjera to ne čini, ona u život vjernika unosi određene, duboko osobne forme savršenosti.

Odrastanje je, dakle, napuštanje roditelja, ono se odvija unošenjem posebnih, autonomijom našeg uma i voljom kreiranih formi u naš život, po tim formama naš život i jest naš, bez njih on pripada drugima, ne nama.

U onome što mi jesmo, ne sudjeluje nitko drugi, tu smo sami. Da bismo mogli doći do sebe, da bismo mogli biti neponovljivi pojedinci, potrebna nama je radikalna egzistencijalna samoća. U njoj umiru sve uloge, sve relacije i svi bogovi. To je samoća u kojoj mi nastajemo.

Ako nakon te samoće u naš život uvedemo boga, vjernici smo, ako ga ne uvedemo, nismo. No to je manje bitno, jedino bitno je da smo egzistentni subjekti koji žive autentičnim, posebnim, osmišljenim, vrijednim životom.

Oni koji ne žive takvim životom, trudit će se vjeru pretvarati u politiku. To, naravno, čine kao makroi, oni besramno podvode vlastitu vjeru i drugima je nude poput porobljenog ljudskog tijela bačenog u bezdan prostitucije.

Oni beskrupulozno, poput sebičnog Abrahama javno razvlače vlastitu djecu, prikazujući taj besprizorni čin roditeljskom vrlinom. Svi oni koji ne cijene vjeru, jer su je drugima podali kako bi na njoj zaradili, politiku vide kao prikladno mjesto za licitaciju koliko ta vjera vrijedi.

Konačno, ako netko od takvih čita moju kolumnu, prepoznat će se i u tome što im smeta što boga pišem malim početnim slovom. Njima je bog veći od malog početnog slova, ali im je zato manji od velikog početnog slova. Ako stvarnost boga ovisi o veličini početnog slova, jasno je što je na djelu – politička i vjerska prostitucija.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država
    •  Bulj Srbima nudi komunalno srpstvo. On je Hrvat jela i pića
    •  Treba mi smrt koja proizlazi iz mog života

> Svi tekstovi ovog autora