Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka

Država je metafora s teritorijem i pogrešno je očekivati, posebno u demokraciji, da svi građani neke države tu državu poimaju na isti način. Država nema značenje u sebi, građani joj ga daju, oni državu stvaraju i – u idealnim uvjetima, a to su uvjeti aktivnog uma i nesputane, dobrohotne kreativnosti –  koliko građana živi u nekoj državi, toliko bi značenja ta država trebala imati.

Zapravo, koliko ima građana, toliko ima i poimanja države odnosno toliko ima država. Ja znam da je moja država samo moja i zbog toga mi, da nepotrebno ne glumatam, puca prsluk kako drugi poimaju državu te u kojoj i kakvoj državi žive. Njihova država, njihov život.

Javni život proizlazi iz tzv. prosječnog čovjeka, a on je ionako kreiran nekom čudnom formulom nelegitimnog zbrajanja i dijeljenja svih hulja i pravednika koji su, igrom slučaja, iz ništavila ubačeni u neko vrijeme i neki prostor.

Monolitan svijet je dosadan, on je bez značenja, jer jednoznačnost ništa ne znači, riječ je o kroničnom siromaštvu – spoznajnom i životnom. Jednoznačan život je rezerviran za dosadne, u sebi nedostatne zemaljske i nebeske bogove kojima trebaju ljudska stvorenja da bi osjetili vlastiti značaj. Jednoznačnost je drugi naziv za beznačajnost, a ta jednoznačnost se u političkom području naziva diktaturom i autokracijom ili, jednostavnije, riječ je o neprijateljstvu. Svijet prepun neprijatelja je animalan svijet, on je dualan – ili pripadaš jednima ili drugima, trećih nema i, što je posebno važno, trećeg nema.

Neprijateljsko-animalni svijet negira individualitet, poima ga kao neshvatljivu izdaju koja uzrujava.

Pojedinca nije briga za masu, ali zato masu uzrujava pojedinac – on im je nešto gore od neprijatelja, on im je ono treće koje ne mogu razumjeti. Znaju da postoji, da govori njihovim jezikom, nalazi se na prostoru u kojem se i oni nalaze, ali im ne pripada. On je neshvatljivi treći te u njima, zbog sličnosti koja ih trajno dijeli, budući da nije njihov a po svemu bi trebao biti, oslobađa kanibalističke porive.

Treći je neshvatljiv, na njega se nasrće, ne razumije ga se, a to nerazumijevanje potiče plemensku masu da se okomi na to opasno individualno mišljenje.

Koliko je ta situacija tragikomična, ne treba posebno naglašavati. Kada pleme nasrne na misao, to sliči na panično lamatanje rukama u mraku. Plemenu ne pripada misao, ono se od misli brani.

Kada se želim oraspoložiti, pročitam nekoliko stranica Tuđmanovog kompendija plemenske svijesti, riječ je, naravno, o ”Bespuća povijesne zbiljnosti”. Tuđman u ovoj knjizi pokušava misliti istom metodom kojom pleme ide ususret misli – lamata rukama u praznom, beskrajnom mraku pokušavajući se obraniti od neprijatelja koji ga ne primjećuje. Taj bezodnosni neprijatelj je misao.

Kako bilo, Tuđmanova knjiga je knjiga tragikomičnog mraka, mraka namijenjenog jednom posebnom plemenu koje se nalazi u rascjepu između države i povijesti, a igrom slučaja govori istim jezikom kojim ja govorim, ali ne pripadamo istoj povijesti i događaje ne tumačimo istim načinom. Bezodnosni smo. Pleme, razumije se, nikada neće pripadati ni povijesti ni državi, nego mraku povijesti i mraku države. Gdje je pleme, tu je mrak.

Pojedinačno mišljenje je neoprostivi grijeh u svim plemenskim društvima koja imaju nesreću da žive u naslijeđenim, a samim time i zastarjelim institucijama. Takvo društvo je ovo hrvatsko – ono se neprestano animalizira, iscrpljuje se u davanju zakletve vjernosti mitovima, dok istovremeno nasrće na institucije.

Zato nemamo funkcionalno pravosuđe, ono više služi kao tor koji plemenskim stvorenjima pruža zaštitu u mraku, ali ne i zaštitu od mraka.

Sjetimo se samo okolnosti izbora glavnog državnog odvjetnika. Koga smo mi birali? Jesmo li uistinu ikada birali glavnog državnog odvjetnika? Zar on nije dobio zadatak da bude pastir stranačkim životinjama, a trebao bi štititi državu od animalnosti, jer kršenje zakona jest animalni čin? Umjesto da smo stvorili instituciju koja će rasvijetliti mrak, mi uporno, već desetljećima, biramo pastire plemenskog mraka.

I ne, ovdje nije riječ samo o sadašnjem državnom odvjetniku, on se ni po čemu ne razlikuje od svojih prethodnika, da se razlikuje, ne bismo se tako lako pomirili s njegovim izborom.

Svi dosadašnji pastiri plemenskog mraka prošli su istu obuku i svi oni služe istom cilju – njihov zadatak je da sačuvaju pleme od države, a ne državu od plemena.

Glavni državni odvjetnik je, dakle, samo glavni pastir, njegov zadatak je da koordinira rad ostalih, njemu podređenih pastira, kako bi plemenski mrak pružao zaštitu, sigurnost i utjehu plemenu koje se, igrom sudbine, našlo pred stravičnom prijetnjom koja pripada ”bespućima povijesne zbiljnosti”. Povijest je plemenu prijetnja, a zbilja kletva koja ga dovodi do ludila.

Budući da nisam protivnik onoga što jest, nemam ništa protiv glavnog državnog pastira, ma tko to trenutačno bio, ali se, isto tako, zalažem za to da se stvarnost nazove pravim imenom. Glavnog državnog odvjetnika treba preimenovati u glavnog pastira plemenskog mraka, i sve štima, nema nikakvog problema – misao o stvarnosti  je usklađena sa stvarnošću, a i ime s imenovanim.

Ako jednom, što nije izvjesno da će to biti uskoro, poželimo imati sustav kažnjavanja onih koji su se ogriješili o državu i njezine vrijednosti, tada ćemo uvesti novi pojam, novu instituciju i novi naziv za tu novu stvarnost.

Tada možemo raspravljati o državnom odvjetništvu, sudovima, zakonima, državi, pravdi, narodu, naciji i povijesti. Sada ne, nije došlo vrijeme za to jer se nalazimo u plemenskom mraku i ”bespućima povijesne zbiljnosti”.

Sasvim slučajno sam, kao primjer, uzeo izbor glavnog plemenskog pastira, mogao sam posegnuti i za Ustavnim sudom, nema tu bitne razlike, sve su to poslušni plemenski pastiri, a svi oni savršeno odgovaraju famoznom prosječnom hrvatskom građaninu koji je, kako sam naveo, ispao iz formule zbrajanja i dijeljenja hulja i pravednika koji su nekim neshvatljivim evolucijskim mehanizmom ubačeni u neki prostor i neko vrijeme. To je naš prostor i naše vrijeme, a kako ćemo se prema toj slučajnosti odnositi, ovisi isključivo o nama. Uvijek sve ovisi o nama.

Naše vrijeme je vrijeme urušavanja demokracije, ona je postala, od Amerike do Hrvatske, instrument za provođenje političke odmazde. A kako će to završiti, nije teško predvidjeti. Mi smo se već navikli da ne zahtijevamo ljudskost od drugih jer je ni sami drugima ne dajemo.

Tko je odgovoran za smrt trojice mornara na trajektu Lastovo? To nam je rekao premijer, on i njegovi ministri ne snose nikakvu odgovornost. Političke odgovornosti nema u plemenskom rascjepu između države i povijesti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje
    •  Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam
    •  Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana
    •  Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste
    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu
    •  Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva
    •  O kakvoj ideji Boga govore papa Franjo i nadbiskup Uzinić?
    •  HDZ se, kao i Tuđman nekoč, politički iživljava nad državom
    •  Nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku
    •  Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo

> Svi tekstovi ovog autora