Srbija i Hrvatska: poučak izbornih makinacija i manipulacija

Izborni rezultati u susjednoj Srbiji još jednom potvrđuju poučak, da bojkot izbora od strane opozicije samo još više jača diktatorske težnje, u ovom slučaju stranke na vlasti i njezinog vođe, Aleksandra Vučića.

Srbijanska oporba odlučila se na rizičan korak koji je, na kraju, rezultirao dvotrećinskom većinom Vučićeve koalicije koja će se sada još više učvrstiti na vlasti i pravdati legitimitetom izbora.

Moglo je biti i drukčije, da je izlaznost bila niža – ispod propisanog minimuma, kojeg, inače, i nema – tako da bi u takvim izborima, čak da je izašlo samo tri birača, izbori bili – legitimni!

Srbijanska opozicija je tako sama sebi pucala u noge, jer je na taj način doslovno predala u ruke Vučiću dvotrećinsku vlast.

Ovaj slučaj nije usamljen u povijesti: kada je u Italiji ubijen opozicijski zastupnik Giacomo Matteotti po nalogu fašističkog Ducea Benita Mussolinija, inače predsjednika vlade, opozicija je bojkotirala parlament i tako omogućila Mussoliniju da, odlukom parlamenta, Matteottijevo ubojstvo ostane nekažnjeno.

Bez obzira na to što je opozicija unaprijed upozoravala javnost da bi rezultati izbora mogli biti namješteni i da bi Vučić mogao zloupotrijebiti vlast za izbornu prijevaru, opozicija je morala sudjelovati u izborima.

Tim više što su ove izbore monitorirali i predstavnici Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Opozicija je morala inzistirati i na nadzoru izbora od strane oporbe i građanskog društva, bez obzira na kakva bi to protivljenja moglo naići u redovima vlasti.

Izborni rezultati u susjednoj Srbiji još jednom potvrđuju poučak, da bojkot izbora od strane opozicije samo još više jača diktatorske težnje, u ovom slučaju  stranke na vlasti i njezinog vođe, Aleksandra Vučića. Srbijanska oporba odlučila se na rizičan korak koji je, na kraju, rezultirao dvotrećinskom većinom Vučićeve koalicije koja će se sada još više učvrstiti na vlasti i pravdati legitimitetom izbora

Ovako, oporba je dala Aleksandru Vučiću slobodne ruke da se poziva na legitimitet izbornih rezultata, a nesudjelovanje oporbe je stvar koja se tumači izbornim pravom – da se izađe na izbore, da se glasa, ili da se ne glasa.

Iz ovoga se vidi koliko je izborno pravo podložno manipulaciji u političkim sustavima liberalne demokracije. Da su izbori obveza, a ne samo pravo, dobila bi se prava slika raspoloženja u zemlji, pa čak i da su na izborima birači glasali tako da nisu nikoga birali.

Doduše, u takvim demokraturama kao što je Vučićeva, i bijeli listić je opasnost, jer se, u slučaju da izborna povjerenstva nisu podložna kontroli, naknadno može zaokružiti kandidat vladajuće klike.

Zato se u demokracijama u kojima su izbori ne samo pravo, već i dužnost, obično u slučaju nezadovoljstva izborni listić precrta, da ne bi kasnije došlo do manipulacije i zloupotreba.

Bojkot izbora može biti efikasan u slučajevima kada glasanje nije obvezno, samo ako postoji, u izbornom zakonu, propisani minimalan broj glasača koji mora izaći na izbore da bi izbori bili punovažni. No toga nema u srbijanskom izbornom zakonu, pa je zato bojkot izbora bumerang koji se obio o glavu samoj oporbi.

Kao što tvrdi Matthew Frankel iz Brooking instituta, izborni bojkot u ovakvim slučajevima je katastrofalan za one koji pozivaju na njega. Postavlja se pitanje koliko, u slučaju da ne postoji utvrđeni minimum birača da bi izbori bili validni, bojkot izbora šteti u tom slučaju vladajućima, a koliko onima koji se pozivaju na njega.

Analizirajući brojne slučajeve izbornog bojkota u afričkim zemljama, od Gane, Togoa, Malija, Burkine Faso, preko Tajlanda, Bangladeša, Venecuele pa sve do crnogorskih, makedonskih i srbijanskih izbora 1997., Frankel konstatira da se bojkot ne isplati i da ne daje rezultate koje pokretači bojkota očekuju.

Politolog-komparativist Ian Smith, primjerice, smatra da bojkoti izbora omogućuju preživljavanje ”hibridnih režima” – našim rječnikom – demokratura.

U drugom slučaju – hrvatskom, ne postavlja se pitanje bojkota ili ne: Hrvatska je ”polukonsolidirana demokracija” i može se reći da su dosadašnji izbori bili, uglavnom, free and fair – slobodni i pošteni, pogotovo otkada u kontroli izbora sudjeluje građansko društvo, a hrvatski šampion u tome je nevladina udruga GONG – čiji akronim znači ”Građani organizirano nadgledaju izbore”.

U hrvatskom slučaju riječ je o drugačijoj formi izborne manipulacije, koja ima pokriće u izbornom zakonu, a to je da se parlament može raspustiti i prije isteka četverogodišnjeg mandata, plus-minus tri mjeseca od utvrđenog roka.

Na taj način je HDZ požurio s izborima da bi izbjegao istek redovnog četverogodišnje mandata koji pada u jesen, zasnivajući svoju odluku na pretpostavci da će, zbog pandemije koronavirusa, raspoloženje građana biti drukčije nego što bi moglo biti sada, 5. srpnja.

Najesen će se osjetiti sve posljedice pandemije, uključujući i loše rezultate turističke sezone, pošto je turizam cheval de bataille (konj za bitku) hrvatske ekonomije i politike.

Neuspjeh turističke sezone zbog preventivnih mjera izbjegavanja putovanja i okupljanja mogao bi, tako su rezonirali partijski stratezi HDZ-a, izazvati nezadovoljstvo vlastima i njihovom sposobnošću da neutraliziraju negativne učinke turističkog debakla.

Treba izvući neke poučke za političku reformu koja bi trebala biti posljedica ove pandemije: prvo, biračko pravo nije samo pravo, već i dužnost građana, pa stoga izlazak na izbore mora postati građanska obveza, jednako tako kao i obveza plaćanja poreza. Drugo, rok u kojem se mogu pomaknuti redovni izbori – plus ili minus tri mjeseca, trebalo bi ukinuti, pa bi tako svako pomicanje termina za izlazak na biralište spadalo u ”izvanredne izbore”

Tako su se vlasti odlučile na ranije izbore, i to spada u ”legitimnu manipulaciju” izborima.

Međutim, negativni medijski efekt teniskog turnira u Zadru – propust vlasti da organizira distancu među gledateljima i da onemogući izljeve sportskog oduševljenja koji predmnijevaju grljenje, ljubljenje i neposredni fizički dodir – s pripadajućim efektima među potencijalnim stranim turistima koji će odustati od turističkih putovanja u Hrvatsku, pogotovo kada poraste broj zaraženih i oboljelih, bez obzira na to je li brojka velika i malena – svakako će imati svoje posljedice i na trenutačno raspoloženje birača koji će za manje od deset dana izaći na izbore.

Iz svega toga treba izvući neke poučke za političku reformu koja bi trebala biti posljedica ove pandemije: prvo, biračko pravo nije samo pravo, već i dužnost građana, pa stoga izlazak na izbore mora postati građanska obveza, jednako tako kao i obveza plaćanja poreza.

Drugo, rok u kojem se mogu pomaknuti redovni izbori – plus ili minus tri mjeseca, trebalo bi ukinuti, pa bi tako svako pomicanje termina za izlazak na biralište spadalo u ”izvanredne izbore”, što ima i svoju političku reperkusiju na stabilnost zemlje i malo bi se tko usudio pozivati javnost na takve izvanredne izbore.

Očito je da će pandemija rezultirati novim inicijativama za reformu ekonomskog sustava, kao što je to već najavila EU u svojim planovima za prevladavanje efekata pandemije.

No sad je i vrijeme za reformu političkog sustava, da bismo doista napravili iskorak iz ove ”polukonsolidirane” u pravu demokraciju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora