Što ako Milanoviću Plenković i Turudić odgovaraju?

Hrvatska je dvostruko zarobljena HDZ-om: HDZ je pokorio sve institucije, a oporba ima samo jednu temu – napad, manje (kada to čini desnica) ili više (kada to čini ljevica) iskren, na HDZ. Ova zloćudna stranka je, dakle, pokorila državu i spoznajno-vitalni horizont oporbenih opcija.

Hrvatski mentalitet je poslušnički, jednim dijelom i kukavički. Nitko više od kukavica ne priča o ratu, hrabrosti i pobjedi nad neprijateljima. Kukavicama je priča o hrabrosti potrebna utjeha kako bi u svijetu mogli opstati doživljavajući se bitnim ljudskim bićima.

Tko želi sudjelovati u političkim ili društvenim procesima, nužno treba uzeti u obzir upravo ovu mentalitetsku zadanost: kukavice treba uvući o priču o hrabrosti te ih uvjeriti kako su baš oni, svaki put do sada sudjelovali u veličanstvenoj pobjedi nad neprijateljima i da se očekuje njihova hrabrost kako bi se porazili sadašnji neprijatelji. Kukavice ne treba osnažiti, to je uzaludan posao, njima treba dati ono što traže – priču o hrabrosti.

Stvarnost je, nažalost, takva da se, zbog građanske zapuštenosti, uvjetno rečeno, hrvatskim građanima stvari događaju, oni ne sudjeluju u procesima i nisu u stanju upravljati procesima. Da upravljaju političkim procesima, bili bi istinski građani, ovako su građani u uvjetnom smislu.

Uvjetni građani, kako se to kaže u filozofiji odgoja za loš obrazovni sustav, nemaju iskustvo istovremenosti života – život ili promatraju (promatranje života nije isto što i življenje) ili čekaju da im se život dogodi (budući događaj života nije sadašnji događaj života).

Život žive oni koji imaju iskustvo onoga što sada čine, a ne žive ga oni koji sada nešto čine nadajući se da će u nekoj, bližoj ili daljnjoj, budućnosti nešto ostvarili te tako napokon doći do nekog iskustva življenja.

Kada sam već napravio paralelu s obrazovnim sustavom, istina je da je upravo ovakav neinventivni obrazovni sustav, sustav gušenja kritičkog i kreativnog mišljenja, prava kovačija uvjetnih građana koji služe kao puki ljudski materijal oblikovan kako bi ovakav, krajnje koruptivan i dehumanizirajući, koncept stranačke države opstao što je moguće duže.

Naše škole su kovačije – one oblikuju učenike po mjeri neke, uglavnom politički ili religijski željene iluzije. Tako naši učenici završavaju osnovnu školu (kovačiju) kako bi upisali srednju školu, a srednju školu završavaju kako bi ili upisali neki studiji ili kako bi se, naprotiv, zaposlili. Oni, dakle, ne znaju čemu služi osnovna škola dok je pohađaju, jer očito ne služi ničemu životnom i iskustvenom, ona je u funkciji egzistencijalnog vakuuma.

Učenici čekaju da to nešto, što nipošto ne može biti smatrano usvajanjem znanja i vještina, prođe kako bi upisali srednju školu, a ona je još jedan izvaniskustveni vakuum odnosno čekanje ili da se upiše studij ili da se krene u, kako se to kaže, svijet rada.

Obrazovni sustav nas, najkraće rečeno, uči čekati. Mi čekamo, čekamo i samo čekamo. Prosječni hrvatski građanin stalno nešto čeka. Iskovan je da čeka.

Najiskreniji turistički slogan, dostojan ove države vakuuma i stalnog čekanja, bio bi: Mi vas čekamo, a vi živite. Zar uistinu, u doslovnom smislu riječi, ne čekamo turiste? Kada ih dočekamo, kada dođu kod nas, zar onda ne čekamo da odu? Naravno da čekamo, tako smo iskovani u kovačiji odgode života. To je zadanost našeg mentaliteta čije granice su definirane čekanjem i kukavičlukom.

Ista stvar je i s državom. Mi smo tu prisutni kao slučajni turisti, odnosno kao turisti koji su protiv svoje volje završili na neželjenoj destinaciji. Tu moramo ostati neko vrijeme, a nemamo volje ni odmoriti se ni započeti s nekom aktivnošću. Čini nam se da ovo nije dobar ambijent za život, ali ništa ne poduzimamo da se to promijeni.

Što nam drugo preostaje doli čekanje. Najjednostavnije je čekati da vakuum neželjenosti ili slučajnog događaja prođe kako bi, u nekoj budućnosti kukavičkom imaginacijom stvorenog izbavljenja iz egzistencijalnog vakuuma, započeo pravi, istinski i smisleni život.

Što je Ivan Turudić radio i kako je postao glavni državni odvjetnik? Prošao je kroz institucionalno-stranačku kovačiju, to mu nije bilo dovoljno te je tražio repeticije od najbolje iskovanog primjerka uvjetne hrvatske građanke koju za potrebe ove kolumne možemo nazvati Josipom Rimac.

Kao vjerni polaznik dopisne škole Josipe Rimac, Turudić je dobio kvalifikacije koje mu, baš kao i svim ostalim polaznicima ove, za sada najbrojnije obrazovne ustanove u kojoj se preferira praktična nastava po modelu jedan na jedan, odnosno jedan na jednu, daju komparativnu prednost u odnosu na ostale kandidate za obnašanje najviših državnih (ma kakva ta država bila) dužnosti.

Turudić je brižno iskovan i izvan je svake sumnje da će zahvalno čuvati svoju kovačiju te da će pedantno progoniti sve njezine neprijatelje.

Ako je postojala ikakva sumnja koje vrijednosti će pritom promovirati, sve dvojbe su nestale kada mu je podršku dao Marko Skejo. Poznat po onom famoznom starohrvatskom brčiću koji počinje s prvim bijelim poljem. Ekipa je Turudića pohvalila kao suca koji je rehabilitirao Alojzija Stepinca.

Siguran sam da ne postoji taj svetac koji bi se, a da ne izvede neko protestno čudo, pomirio s time da ga rehabilitira sudac koji dijeli vrijednosni sustav s Markom Skejom, Josipom Rimac i, naravno, Andrejom Plenkovićem. Politički katolici bi, ako žele sačuvati besmrtnu dušu, trebali pokrenuti još jedan sudski postupak, a to je postupak rehabilitacije Alojzija Stepinca od Turudićeve rehabilitacije.

Hrvatski građani ne trebaju ništa poduzimati, dovoljno je da čekaju. To im sasvim dobro ide. No ipak imam jedan prijedlog, i to za predsjednika ove kovačije, a to je, naravno, Zoran Milanović. Predlažem mu da, kada se Sabor raspusti i on, kako to Ustav propisuje, raspiše parlamentarne izbore, ujedno podnese ostavku na mjesto predsjednika ove države hrabrih, odlučnih i dostojanstvenih ljudi te da se kandidira na parlamentarnim izborima.

Za ovo ne treba hrabrost, sasvim je dovoljan inat i želja da se u postojeći koruptivni sustav unese nered. A što ako Milanoviću ovaj nered odgovara? Što ako mu Plenković i Turudić odgovaraju? Ništa, onda neka čeka da mu se život i budućnost dogode. Pantovčak je ionako najuzvišenije mjesto za čekanje života i hrabrosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora