novinarstvo s potpisom
U vrijeme kada sam išao u osnovnu školu, a bilo je to prije četrdeset i kusur godina, u mračna vremena komunizma, kada su književnost i umjetnost bili u funkciji vladajuće ideologije, ovi su živi pisci bili u obavezujućem programu školske lektire: Branko Ćopić, Ahmed Hromadžić, Ivan Kušan, Miroslav Antić, Anđelko Vuletić, Zvonimir Balog, Anđelka Martić…
U dva će se slučaja u hrvatskim tabloidima – ergo, u svim hrvatskim medijima – naširoko govoriti o književnosti: kada književno neuka pulska kadinica dosudi književnu nagradu Nives Celzijus i kada Bob Dylan postane nobelovac.
Claudio Gatti njujorški je dopisnik jednoga talijanskog dnevnog lista. Navodno se bavi temama iz gospodarstva i ekonomije. The New York Review of Books jedan je od dva-tri najuglednija književna časopisa na svijetu, te možda i najvažnija intelektualna tribina uopće.
Nives Celzijus pokorila Lisinski! Kopka me ovaj naslov otkako sam ga barem dva dana gledao na naslovnoj stranici portala velikih novina. Nije važno kojih, premda sam sretan što nisu bile ove u kojima pišem.
Ima neke gole istine u onome o čemu se nedavno začuđeno zapitala Nives Celzijus u “Globusu” 27. IX. 2013. – naime: “Zašto književna elita smatra da je vrednije književno djelo zbirka nekih nerazumljivih pjesama koju kupi stotinjak ljudi (obitelj i prijatelji) i pročita pokoji kritičar, nego uzbudljivo, čitko erotsko štivo pisano srcem koje obara sve […]