Tragedija Srebrenice nas poziva na etičko življenje

Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, vrhbosanski nadbiskup i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini, mons. Tomo Vukšić, u povodu obilježavanja 28. godišnjice genocida u Srebrenici uputio je 10. srpnja svoju poruku sućuti koju i ovdje dajem u cijelosti.

”U povodu obilježavanja 28. godišnjice genocida u Srebrenici izražavam najiskreniju sućut svim ožalošćenima zbog gubitka članova njihovih obitelji i prijatelja.

Svaka žrtva je bila nekomu otac ili majka, brat ili sestra, sin ili kćer, supruga ili muž, zaručnik ili zaručnica, prijatelj ili poznanik. Zato je njihova bol duboka.

Za nas ostale ljude sve žrtve su, jer nam je isti Stvoritelj, naša braća i sestre, kojima je oduzet život, te iskreno i bratski suosjećamo sa svima. A posebice izražavamo blizinu obiteljima onih, čiji će posmrtni ostaci biti pokopani ove godine, nakon što su ranije bili ekshumirani iz masovnih grobnica, a proces njihove identifikacije nije mogao biti završen do sada.

Grobovi žrtava veliki su propovjednici mira! I pozivaju da se svaki život poštuje i čuva. To je, vjerujemo, njihova najvažnija poruka i pouka svima živima.

I molimo Gospodina Boga, milosrdnoga Stvoritelja i jedinoga Gospodara života, da sve pokojne nagradi vječnim životom i da se u živima iz ove tuge rodi nada.”

***

Nadbiskup Vukšić je rekao istinu: da su grobovi žrtava veliki propovjednici mira te da pozivaju da se svaki život poštuje i čuva. I o tome vam želim danas nešto reći, o našoj odgovornosti spram istini, pa time i spram miru.

Ja pišem, kao i kolegice i kolege na Autografu, za sve one koji još imaju potrebu za istinom, za dobrim tekstom, za razgovijetnim obrazloženjem kriterija prema kojima nešto smatramo vrijednim. A zašto to radimo? Zato jer se traži novi model razmišljanja.

Sasvim je prirodno da kvantitete personaliziramo, a odnose dramatiziramo. Ali je važno da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Ne imajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.

Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju. To se ne događa niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.

Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje zamislivo vrijeme čitava ta nevidljiva okolina novinara i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje politički štetnog šefa države ili vlade, ili kompromitiranog novinara, postane svima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.

Izvan prilično uskog raspona naše vlastite moguće pažnje socijalna kontrola ovisi o tome da se pronađu standardi življenja i metode provjeravanja pomoću kojih će se mjeriti naši postupci. Razrada takvih standarda gotovo da još nije ni počela. A posao je dug. O etici je dakle danas riječ.

Kako definirati etiku našeg posla? Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu definiciju koja kaže da je novinarska etika ”ono što novinaru preostaje kada nema bolju priliku”. Zašto? Zato što je dužnost novinara da objektivno, istinoljubivo, potpuno te svjetonazorski i stranački neutralno informira, ali i oblikuje javnost, a to je temeljni dio novinarske profesionalne etike.

Najvažnije je povjerenje publike. To je, čini se, najvažniji razlog zašto Autograf, kao projekt, nastavlja rasti u kvaliteti ponuđenog i u čitanosti.

Svaki moralni kodeks mora pojmiti ljudsku psihologiju, materijalni svijet i tradicije na ovaj ili onaj način. Sastavljajući svoja javna mnijenja, svoj kodeks, mi moramo ne samo stvoriti sliku prostora većeg no što ga možemo osjetiti, već moramo opisati i prosuditi više ljudi, više akcija, više stvari no što bismo ikad mogli upoznati. Moramo rezimirati i generalizirati. Moramo izabrati uzorke i postupati s njima kao da su tipični.

Možda bih trebao reći da se tek možemo nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati struku i publiku na etičko i moralno djelovanje.

Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom.

U svojem najboljem obliku novinarstvo je sluga i čuvar institucija; u najgorem sredstvo pomoću kojeg nekolicina ljudi iskorištava socijalnu dezorganizaciju za vlastite ciljeve.

U mjeri u kojoj institucije ne funkcioniraju kako bi trebale beskrupulozan novinar može loviti u mutnome, a savjestan se mora kockati s neizvjesnostima. Nevolje leže dublje nego što dopire svjetlo naše struke, a jednako tako i lijek.

Naša glavna nevolja je naš neuspjeh u trascendiranju našeg slučajnog iskustva i naših predrasuda time što bismo izumili, stvorili i organizirali neku mašineriju znanja.

Kako god bilo, nikada, ali nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se moralni kriteriji dobrog novinarstva utemeljuju u istini i slobodi. Ispravno djelovanje i dobar život – mislim na uspjelo novinarstvo – poklapaju se u djelatnoj, ispravnoj i u istini utemeljenoj slobodi. Zato mislim da je novinarstvo praktična sloboda. Mislim da bi se (pokojni) novinar Inoslav Bešker s ovime složio. Živio je odgovornu slobodu.

Dobro je novinarstvo uglavljeno u bezuvjetno priznanje istine svakog bitka. U tome pronalazi i etika novinarstva svoj temelj i svoje obrazloženje, slobodu kao izraz sveobuhvatnosti koja zahvaća život i svijet pojedinca da još i dalje prizna slobode kroz slobodu.

To što se zatiralo topovima, granatama i ubojstvima, istjerivanjima, silovanjima, premještanjima naroda, ”etničkim čišćenjima”, ljudskim neopisivim katastrofama kao što je srebrenička…, ukratko: novom nacionalnom ideologijom je – pamćenje. A ono što se na ruševinama gradi je nova istina, ta koja će jednog dana biti jedino pamćenje.

Zato vas pitam: Ima li među nama onih koji odbacuju svakoga tko ih nadvisuje obranom ideala ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li, pak, dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?

Demokracija kao oblik vladavine i sustav samoregulacije jedne moderne političke zajednice, nezamisliva je, naime, bez aktivnog i informiranog građanina kao svoje pretpostavke.

Otuda je logično da se takvom građaninu u demokratskoj političkoj zajednici, koja takvom hoće i ostati, mora zajamčiti ne samo pravo na oblikovanje i javno izražavanje mišljenja, nego i pravo da bude informiran, odnosno da prima raznovrsne informacije, ideje i mišljenja drugih!

Ako se novinari teško dogovaraju kako to ostvariti za sebe, što tek čeka zapostavljenog građanina?

Iznimno je važno poticati solidarnost i međusobno uvažavanje. Bude li rastao duh snošljivosti i ugled novinara, smanjivat će se prostor za manipulaciju novinarima i informacijama. A trebalo bi doći vrijeme kada će se političari, odnosno javni službenici itekako bojati našega suda, a ne obratno.

Za opstanak i funkcioniranje modernih demokracija sloboda izražavanja uživa najviši stupanj ustavno-zakonodavne i sudske zaštite. Pozivam vas da u vašoj sredini i državi oživite vašu ne samo informativnu, nego refleksivnu i kontrolnu ulogu.

Nevolje leže dublje nego što dopire svjetlo naše struke, a jednako tako i lijek.

”Ljudi viču da žele oblikovati bolju budućnost, ali to nije istina”, napisao je ovih dana preminuli, veliki pisac Milan Kundera u ”Knjizi smijeha i zaborava”. ”Budućnost je”, nadalje tvrdi, ”samo ravnodušna praznina koja ne zanima nikoga, dok nas prošlost puna života, i njezino lice draži, zbunjuje, ranjava: stoga je želimo uništiti ili ponovno oslikati. Ljudi bi htjeli postati gospodarima budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost…”.

Također pokojna hrvatska i jugoslavenska književnica Dubravka Ugrešić, koja je ovu Kunderinu misao stavila na početak antipolitičkog eseja ”Kultura laži”, istoimene knjige objavljene u Zagrebu 1996. u izdanju Arkzina, smatra da su vremena ”velikih istina”, kakva su nastala početkom života Republike Hrvatske, obično duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, a lažljivci su normalni, dapače, uzorni građani.

Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala niti bi bila u stanju spriječiti manipuliranje novom tehnikom političke inteligencije koja će se pojaviti nakon razdoblja vladanja gospodara rata.

Za iskorak nam je nužna i potrebna nova etika odgovornosti. ”Što se unutar religijske zajednice manje govori o etici, odgovornosti, pravednosti, ta zajednica više zapada u dogmatizirano i institucionalizirano barbarstvo”, rekao je fra Drago Bojić. Nastupilo je doba u kojem učinci djelovanja pojedinaca nadilaze užu okolinu i protežu se na planet u cijelosti te na njegovu budućnost.

Odgovornost ne dokida našu slobodu nego je utemeljuje i daruje joj investituru. Moramo odgovoriti, ali tek tada smo slobodni birati. Možemo birati i kazati ”da” nemoralu, bahatosti, netolerantnom i nacionalističkom ponašanju itd., ali svemu lošem možemo reći i ”ne”.

Isusova smrt na križu, koji se predaje Ocu da donese spasenje cijelome svijetu, izražava ljubav darovanu do kraja, bez kraja. Do kraja, i bez kraja, bez kalkulacija, bez kukavičluka, bez kunktatorstva, bez polovnih rješenja.

Kao što se Isus ponašao kada je ljubio na način da je želio zagrliti sve bez iznimke, tako i oni koji sebe nazivaju novinarima ne smiju izbjegavati istinu.

Budim se i spavam mirno jer znam da mi na Autografu to ne radimo. Mi sebe gledamo bez potrebe da mistificiramo i izvrćemo i takvi su naši tekstovi: iskreni, duboki, nedvojbeni, neporecivi, neoborivi.

Uzimajući u obzir neizrecivu patnju svih ljudi Bosne i Hercegovine, a ne samo onih iz Srebrenice o kojima smo ovih dana intenzivno razmišljali… Imajući pred sobom neodgodivu obavezu da stvaramo strukture pomirenja i povjerenja, imao sam potrebu da utvrdimo gradivo.

I da vas još jednom pozovem da nas podržite i ostanete vjerni javnoj koristi, javnom dobru. Javno dobro jest uputiti riječi sućuti svima pogođenima u srebreničkoj tragediji, dakle i šire od velikog broja članova svih tih obitelji ili Islamske zajednice u BiH.

Rekao je to nedavno i patrijarh Porfirije u Bratuncu, da je majčina bol majčina bol. I da nitko nema ekskluzivno, elitno i iznimno pravo na bol. Da je bol ista za svaku osobu. Da bol osjeća svaka majka, bez obzira na to kojoj naciji pripadala i kako se Bogu molila. Da bol nema nacije ni vjere. I zato smo i svi mi pogođeni u Srebrenici. I pozvani smo na dobro.

Hvala.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora