U korizmi sam se odrekao boga afektiranih vjernika

Politika je vrlo bliska religiji, ovo je ujedno razlog zbog čega politička moć magnetskom snagom privlači nedorasle vjernike, uključujući i klerike.

Politička moć je realna, ona je prisutna u prostoru i vremenu, božja moć je izvan prostora i vremena, ona je simbolička, a to strašno frustrira nedorasle vjernike i njihovu monstruoznu vjeru. Oni žele da njihova vjera bude moćna, oni (monstruozno) vjeruju u boga kako bi u svijetu nastupali kao (monstruozni) božji opunomoćenici odnosno kao moćni ljudi.

No istinska vjera i politička moć ne idu skupa, monstruozna vjera nema takvih problema, ona je politička kategorija.

Vjera je moć uređivanja unutarnjeg ili duhovnog života osobe koja vjeruje, dok politička moć oblikuje i uprava javnim životom. Život vjere je individualan, javni život je pluralan. Vjera je distribucija morala i duhovnosti – vjernik je taj koji vrši tu distribuciju, i to unutar samoga sebe, sve ostalo je nelegitimno i štetno. 

Smisao vjere je da se vjernik mijenja, da raste na duhovnom i moralnom području, a onda, posredno, da se mijenja i sve ono što ulazi u relaciju s tom osobom koja je definirana vjerom. Monstruozna vjera negira duhovnost i moralnost, ona monstruoznog vjernika pretvara u ratnika, osvajača, tiranina, nasilnika i osvetnika. Monstruozni vjernik želi javni život pretvoriti u život monstruozne vjere, ali i groblje svega onoga što se toj monstruoznosti opire.

Bitna oznaka ili karakteristika boga je moć stvaranja onoga što prije boga nije bilo. Stvaranje je pobjeda riječi nad ništavilom. Pojednostavljeno rečeno, bog izgovori riječ, uputi je ništavilu, ništavilo se povuče pred tom riječju kako bi se oslobodilo mjesto za postojanje stvarnosti koju bog hoće. Pred snagom božje riječi ništavilo kapitulira.

Božja riječ nije monstruozna, ona je stvarateljska, zbog toga je i vjera istinskog vjernika stvarateljska, on, naime sebi upućuje riječ koja ga, potom, stvara kao novo, savršenije, bolje, duhovnije i moralnije biće.

Ako iza riječi ne nastaje nešto novo – nova osoba, nova vrijednost ili nova perspektiva – ta riječ je riječ ništavila. I ništavilo ima svoj govor, to je govor invazije monstruoznog, pred tom invazijom pada realitet.

Naizgled se nešto slično događa i u politici – riječ moćnog političara distribuira stvarnost, njegova volja se ne propituje, ona se, dakako, kada je riječ o koruptivnim društvima, ne dovodi u pitanje nego se poslušno slijedi.

Bog je gospodar nad ništavilom, on stvara, političari su gospodari nad onim što postoji, oni vrše distribuciju postojećeg, oni ili skrbe o redu i pravednosti ili unose nered i nepravdu. U uređenim društvima ta distribucija je vođena načelom pravednosti, u koruptivnim močvarama na snazi je gruba pohlepa odnosno želja da se otme, ukrade i prisvoji.

Bog, dakle, pobjeđuje ništavilo, pohlepni političari u stvarnost unose ništavilo vlastitog karaktera. Taj karakter je monstruozan.

Monstruozni političari i monstruozni vjernici se ne razlikuju ni po čemu – oni su bića ništenja onoga što jest, kao i onoga što bi trebalo biti.

Ima li ili nema boga, nije moguće provjeriti, riječ je o riziku, zato u vjeri postoji nešto romantično – radi se o predanju nečemu što izmiče objektivnosti. Istinski vjernici su idealisti i romantičari, posve predani onome što se osjetilima ne može dohvatiti. Ne postoji nit jedan dokaz, čak niti racionalno opravdana mogućnost da bog jest odnosno, kako se to kaže, da bog postoji. Dokazi za božju opstojnost samo su filozofska igra. Mogućnost da bog jest izvan je svake racionalnosti, riječ je riziku. To je rizik vjere odnosno vjera je po definiciji prvorazredni egzistencijalni rizik.

No taj rizik, ako je uistinu na djelu vjera, rezultira nastankom čovjeka koji se neprestano propituje, sebe a ne druge, kako bi u svakom sljedećem trenutku rastao u dobroti.

Vjere nema bez dobrote. Vjernik se ne bori da druge promijeni, nego da sebe oblikuje sukladno riziku predanja bogu koji pobjeđuje ništavilo. Zbog ovoga je vjera nešto pozitivno – za vjernika ali i za sve one koji s takvim vjernikom ulaze u relaciju.

Dobrota je uvijek, neovisno je li ona motivirana vjerskim ili nekim humanističkim počelom, pobjeda nad ništavilom, prvenstveno onim ništavilom koje nosimo u sebi. To je ništavilo spremnosti da drugima, na različite načine, naudimo.

Dobrota u sebi ne sadrži mogućnost činjenja zla, ona je pobjeda nad zlom. Tko poznaje, makar malo, Platonov, Aristotelov i Kantov moralni nauk, zna da čovjek, stručnjak u nekom području, posjeduje sposobnost da djeluje u skladu s ovladanom vještinom ili usvojenim znanjem, ali da on može tu vještinu i to znanje iskoristi kako bi djelovao suprotno onome čemu znanje ili vještina služe.

Tako, primjerice, liječnik može izliječiti pacijenta, ali mu može i dodatno narušiti zdravlje, može ga i ubiti. Liječnik je sposoban učiniti jedno i drugo, on može htjeti jedno i drugo. Dobar čovjek ne može htjeti činiti zlo, on tu sposobnost, ako je dobar, nema.

Vjernici koji mogu činiti zlo nisu, u moralnom smislu, dobri. Ovo, dakako, nikada neće shvatiti afektirani vjernici, toliko prisutni u javnom životu ove države, jer bi tada ujedno shvatili da nisu vjernici, ali i da, što je daleko značajnije od njihovog monstruoznog religijskog identiteta, nisu dobri.

Njihovo djelovanje je usmjereno prema tome da drugima, a ti drugi su građani u sekularnoj državi, naprave nažao. Dobri ljudi drugima ne žele učiniti zlo, oni tu sposobnost nemaju, a to što netko, pozivajući se na vjerske razloge, želi drugima učiniti neko zlo, govori o kakvom vjerniku i o kakvoj vjeri se radi. Radi se o monstruoznom vjerniku i o monstruoznoj vjeri.

Kada me, ovih dana, jedan kolega teolog, a on pripada upravo ekipi afektiranih vjernika koji, putem kojekakvih udruga, nasrću na sekularno društvo, pitao čega sam se u korizmi odrekao, odgovorio sam mu – boga. Bio je zbunjen. Njegovog boga, a on pod pojmom boga misli jedino svog boga, nikada nisam ni prihvatio, njega sam se, prije svake korizme, odrekao.

Suvišan je, štetan i i nasilan. On služi tome da ga se s neopisivim užitkom odreknemo. Takvog boga sam se odrekao – i u crkvenom životu, ali i u politici. No, kao što vidimo, mnogi toga boga slijede i biraju upravo takve politike – od Amerike do Hrvatske.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Poison Cake'' za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija
    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša
    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka
    •  Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje
    •  Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam
    •  Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana
    •  Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste
    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu

> Svi tekstovi ovog autora