Zašto ”mi i oni”? Ima nas antifašista, a ima i ustaša

Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja. Obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi.

Prvi sisački partizanski odred je bila prva antifašistička partizanska formacija u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Osnovan je na dan napada nacionalsocijalista na SSSR. Imao je 79 boraca koje je predvodio zapovjednik Vlado Janić Capo. Pripadnici te postrojbe bili su pokojni stožerni general HV-a Janko Bobetko i Franjo Knebl. Kako su u odredu većinom bili Hrvati (osim jedne žene – Srpkinje Nade Dimić), borili su se uglavnom na hrvatskom području, a završetak Drugog svjetskog rata doživjelo je 38 njegovih boraca.

Osnutak Sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV) borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske.

Antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma

U našoj domovini Hrvatskoj u okvirima Narodnooslobodilačke borbe naroda bivše Jugoslavije izrastao je veličanstveni pokret otpora okupatorima i njihovim sluganima ustašama, četnicima i drugima. Od devet korpusa u NOV-u Hrvatska je dala pet.

Hvala im!

Zašto je ta borba koja je krenula 22. lipnja bila toliko potrebna i značajna ne treba upućenima pojašnjavati. Ali silom podijeljena Hrvatska će se opet pokazati. Jer dok se antifašisti okupljaju kod šume Brezovica (a toga istoga dana i na Trgu Maršala Tita u Zagrebu), oni koji su mrzitelji antifašizma, pa iz čisto provokacijskih razloga istoga dana komemoriraju žrtve kod jame Jazovka na Žumberku (476 identificiranih žrtava), će, kako to biva i na Bleiburškom polju, zloupotrijebiti nužan pijetet prema stradalnicima od komunističke ruke kako bi negirali ustaške zločine ili ih relativizirali spominjanjem žrtava poraća.

Zašto imamo ”mi i oni”? Ima nas antifašista, a ima i ustaša. Ima nas koji trasiramo crtu između antifašizma i ustaštva, a ima onih koji relativiziraju zločine. Ja taj nisam!

O ovoj tematici izjednačavanja krivnje i relativiziranja zločina, usput budi rečeno, vrlo kvalitetno su pisali Ivo i Slavko Goldstein u knjizi ”Jasenovac i Bleiburg nisu isto” (Novi Liber, Zagreb, 2012.).

U Jasenovcu je u nepune četiri godine pobijeno ili kroz njega u smrt poslano oko devedeset tisuća ljudi. Na širem području koje se označava pojmom Križni put nakon predaje ustaša kod Bleiburga likvidirano je, u otprilike dva i pol mjeseca, oko četrdeset i pet tisuća ljudi.

Jasenovac je bio ustaška verzija nacifašističkog političkog sistema u kojem nije bilo mjesta za fizičko postojanje Srba, Židova i Roma te svih političkih protivnika, makar bili i Hrvati. Bleiburg je bio smišljena osveta ratnih pobjednika koji se nisu znali nositi s trijumfom, ali bila je to ipak samo tragična epizoda o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti.

Knjiga Slavka i Ive Goldsteina u svojoj je suštini dosad najtemeljitiji i najvjerodostojniji obračun s pokušajima da se Jasenovac i Bleiburg izjednače, da se ta dva kompleksna pitanja svedu na ignorantski zaključak da su i Jasenovac i Bleiburg jednostavno dva ista zločina s različitim ideološkim predznacima.

Jasenovac je bio ustaška verzija naci-fašističkog političkog sistema u kojem nije bilo mjesta za fizičko postojanje Srba, Židova i Roma te svih političkih protivnika, makar bili i Hrvati. Bleiburg je bio smišljena osveta ratnih pobjednika koji se nisu znali nositi s trijumfom, ali bila je to ipak samo tragična epizoda o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti

A nisu: ta knjiga pokazuje da je izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga, uza sve poštovanje prema nevinim žrtvama, najobičnija relativizacija ustaškog zločina i ustaške politike. Relativizacija koja je u javnom životu Hrvatske u većoj ili manjoj mjeri prisutna posljednjih dvadeset i pet godina.

Ovaj malo duži uvod u današnju kolumnu koristim da istaknem govor Ive Josipovića koji je u izraelskom parlamentu (Knessetu) 15. veljače 2012. upozorio na trajanje ustašovanja u našoj zemlji.

Valja se prisjetiti dijela govora tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske:

”… Da, postojao je širok antifašistički pokret otpora u Hrvatskoj. Da, svi predsjednici moderne Hrvatske bili su antifašisti. I sâm sam sin Titova partizana. Ali, da, istina je da se, bez obzira na devijantne okolnosti u Europi, unutar korpusa hrvatskoga naroda pojavio i bio prihvaćen, kako potporom tako i bezobzirnim nehajem, jedan od najužasnijih zločinačkih nacističko kolaboracionističkih režima u Europi. U iskrivljenim umovima ustaša, ne-Arijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša – morali su biti zbrisani s lica zemlje.

Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju.

Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda.

I evo me ovdje, pred Parlamentom židovske države, i još važnije, pred djecom Hrvatske i ja se, nedvosmisleno, ispričavam i molim za oprost one koji su preživjeli Holokaust, Vas i sve žrtve….”

Zbog spominjanja ”ustaške” guje iliti zmije koja ”je još uvijek tu” Josipovića su iz neoustaških i radikalno desnih krugova razapinjali i stalno ga napadaju. Doveli su ga i pred nekakvo fantomsko etičko sudište, gdje je proglašen veleizdajnikom.

Obilježavajući Dan antifašističke borbe, želim progovoriti iz iskrenosti mojega intimnoga procesa konverzije iz totalitarne kulturne i političke paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe

Ta antikomunistička histerija koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam.

Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu…

Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.”

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, nama je dosta šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. Dobri kao Boris Dežulović ili Predrag Lucić, Rada Borić ili Zoran Pusić.

A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali.

A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće.

Da, to bi bila poanta Dana antifašističke borbe: da mi budemo dobri ljudi, a da oni ostanu oni. Ako oni ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.

Antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.

Dan antifašističke borbe važan je datum naše novije povijesti, te povijesti suvremene Europe. Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije.

Dan antifašističke borbe važan je datum naše novije povijesti, te povijesti suvremene Europe. Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije

Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu, Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije.

Obilježavajući Dan antifašističke borbe, želim progovoriti iz iskrenosti mojega intimnoga procesa konverzije iz totalitarne kulturne i političke paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe.

Neka je, još jednom, trajna slava i hvala svim žrtvama fašizma i svim antifašistima.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora