Zašto ne može Srbin, policajac, biti hrvatski mučenik?

Zastupam stav kao i pokojni bivši ministar policije Josip Boljkovac da je Domovinskomu ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. tzv. Balvan revolucijom. Dana 31. ožujka obilježila se 27. godišnjica akcije “Plitvice” i pogibije tzv. prvog hrvatskog redarstvenika u Domovinskom ratu.

Bila je velika parada. Na komemorativnom skupu zajednički vijenac u ime Republike Hrvatske na spomenik Josipu Joviću položili su predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović, potpredsjednik Hrvatskog sabora i izaslanik predsjednika Sabora Milijan Brkić, ministar unutarnjih poslova i izaslanik predsjednika Vlade Davor Božinović, te ministar branitelja Tomo Medved, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Mirko Šundov i glavni ravnatelj policije Nikola Milina.

Kazalo se opet, kao i ranije, da se na tom mjestu i drugima koji su simbol Domovinskog rata može s ponosom reći da je Hrvatska napravila još jedan korak prema onoj Hrvatskoj koju je vidio Josip Jović i drugi hrvatski branitelji. O tom, po tom. Mene zanima Josip Jović. Bolje rečeno, mit o Josipu Joviću.

Ako je rat počeo napadom srpskih terorista na hrvatsku policiju, onda je Domovinski rat počeo u dva sata iza ponoći, 17. listopada 1990., kada su martićevci zapucali na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca. Točno su znali da su policajci u parkiranom patrolnom vozilu – Srbi. I zato je taj napad višestruko značajan

Josip Jović poginuo je 31. ožujka 1991. tijekom akcije “Plitvice” kada su pripadnici za posebne namjene hrvatskog MUP-a ponovo uspostavili policijsku postaju na Plitvičkim jezerima, koju su nekoliko dana ranije zauzeli pripadnici pobunjeničkih snaga. U sukobu s paravojnim srpskim snagama još devet pripadnika Specijalne policije bilo je ranjeno.

Primijetili ste da pišem ”tzv. prvi hrvatski redarstvenik”. Zašto? Kako sam pitao prije nekoliko godina tadašnjeg ministra Tomislava Karamarka, tako sam javno svojedobno pitao i predsjednika Ivu Josipovića, a sada pitam Kolindu Grabar-Kitarović i ministre u Vladi RH: Zašto smatraju nečasnim ili neprimjerenim da prvi pali hrvatski redarstvenik bude pripadnik MUP-a SRH Goran Alavanja?

Zašto se i ove godine, i to žestoko preko HRT-a, šire netočnosti o Domovinskome ratu kada znamo da Josip Jović nije prvi hrvatski policajac koji je poginuo u agresiju na Hrvatsku?

Ili ovako: može li Srbin biti hrvatski mučenik?

Nipošto ne želeći umanjiti žrtvu redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama u tzv. akciji ”Krvavi Uskrs” 1991., upućujem vas na svjedočanstvo prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske Josipa Boljkovca u knjizi ”Istina mora izaći van…” (Golden marketing, Zagreb, 2009., str. 233), koji tvrdi da je prvi ubijeni hrvatski redarstvenik, još u jesen 1990., bio policajac Goran Alavanja (iz Karina), Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci (inače, tzv. martićevci) kod Obrovca.

O tome postoje živi svjedoci iz patrole na koju je zapucano i u kojoj je preminuo policajac Alavanja. O tomu sam pisao u nekoliko navrata, baš kao što danas pišem u okviru kolumne ”Democroacia”. I tako će biti sve dok postoji ovaj portal i sve dok ne bude priznat Goran Alavanja!

Znam da je vama stalo od istine, pa vas molim da ju poštujete te da, shodno tome, budete ponosni na policajca Alavanju, baš kao što častimo spomen na policajca Jovića, i da ga nikako ne nastavljate zanemarivati jer, eto, nekima bolje odgovara da prva žrtva MUP-a bude hrvatske, a ne srpske nacionalnosti.

Meni će se možda na ovo replicirati da se u jesen 1990., kada je ubijen policajac Alavanja, još nismo nalazili u Domovinskom ratu. Ako slučajno tako mislite, odgovaram: to je netočno!

Domovinski rat je rezultat jedne puzajuće agresije koja se počela odmotavati i realizirati još od famoznog govora Slobodana Miloševića na Kosovu 1989.

Za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povjesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat ”počinje s tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990.”

Domovinski rat je rezultat jedne puzajuće agresije koja se počela odmotavati i realizirati još od famoznog govora Slobodana Miloševića na Kosovu 1989. Za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povijesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat ”počinje s tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990.”

Prvi oružani napad je registriran u listopadu 1990. blizu Obrovca, kada su martićevci otvorili vatru na kamion splitskih registracija. Nije bilo žrtava. Od tada se postavljaju noćne patrole pod ingerencijom ministra Boljkovca. Martićevci su tražili ubojstvo Srbina, po mogućnosti pripadnika MUP-a, da forsiraju izlazak Srba iz redova MUP-a kako bi se ojačala pobuna.

Ponavljam: svaka čast poginulom Josipu Joviću. Ali taj čovjek, osim što je, tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac (Feral tribune, 26. srpnja 2007.), dobio metak u leđa iz hrvatske puške, nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani.

Moramo biti precizni jer je to osjetljivo pitanje. Josip Jović je poginuo, kazao je Boljkovac, od metka iz tzv. pumparice, dakle, iz singapurske puške kakvu su imali hrvatski policajci.

Boljkovac kaže: ”Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom. Plan je bio provesti akciju kojom bismo spriječili da nas pobunjenici presijeku popola. Nažalost, autobus u kojemu je bio Ljubo Ćesić Rojs se pokvario.”

Rojs je kasnije, iako je mimo zapovijedi ušao u opasnu zonu riskirajući život policajaca zbog čega ga je Boljkovac želio kazniti, promoviran preko noći u čin generala, iako je uvijek bio i ostao, što se posebno vidjelo dok je nastupao kao cirkusant u Hrvatskom saboru, politička mona opće prakse (u BiH je osumnjičen i za ratne zločine).

No, nastavlja Boljkovac, ”dio snaga stigao je prekasno i u magli su se jednostavno pomiješali s pobunjenicima, nije se vidjelo tko na koga puca”.

Tog ”Krvavog Uskrsa” 1991. je na Plitvicama zaista bila jako gusta magla.

Dakle, kako svjedoči bivši ministar, prvi čovjek u odori hrvatskog policajca kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ubijen je 17. listopada 1990. godine kod Obrovca. Ali se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat.

Svaka čast poginulom Josipu Joviću. Ali taj policajac, osim što je, tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac (Feral tribune, 26. srpnja 2007.), dobio metak u leđa iz hrvatske puške nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani

Šokantne su, dakle, činjenice o Domovinskome ratu. Taj rat valja osloboditi od onih koji ga iskrivljavaju. Bilo bi važno, barem za početak, kazati kada je počeo Domovinski rat i u kojim okolnostima, jer nije točno da je započeo tzv. ”Krvavim Uskrsom”, 31. ožujka 1991., u Nacionalnom parku Plitvička jezera (što ćemo pak i sa samim Hrvatima, HDZ-ovcima i drugima, koji se ne mogu dogovoriti jer jedni tvrde da je rat počeo na Plitvicama 31. ožujka, a drugi napadom na policijsku postaju u Pakracu 1. ožujka 1991. kada ni jedno ni drugo nije točno?).

Dakle, nije točno da je policajac MUP iste te SRH Josip Jović, kako ponavljaju svi, prva žrtva Domovinskoga rata. Pogotovo nisu u pravu oni koji falsificiraju ulogu Franje Tuđmana u tome ratu. Jer, ako ćemo o činjenicama, one govore da akciju kod Plitvičkih jezera nije naredio Franjo Tuđman.

Njemu to nije odgovaralo, jer su se tada, u ožujku 1991., u Karađorđevu s Miloševićem, a na račun teritorija Bosne i Hercegovine, dogovorile okvirne granice ”Velike Srbije” i ”Velike Hrvatske”.

Akciju, treba to znati, naredio je tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Boljkovac je po svojoj odlučnosti od početka tzv. Balvan revolucije, zajedno s pokojnim ministrom i generalom Martinom Špegeljom, prvi veliki strateg Domovinskoga rata.

Josip Boljkovac i tadašnji zapovjednik Pete vojne oblasti JNA slovenski general pukovnik Konrad Kolšak (vidjeti Kolšekov intervju u Globusu od 3. svibnja. 2002.), najzaslužniji su da martićevci nisu presjekli Hrvatsku, što je spriječeno upravo akcijom kod Plitvičkih jezera (ne zaboravimo da je upravo oslobođeni Vojislav Šešelj tada već bio u Korenici). Zaslužni su, dakako, i drugi generali JNA, od zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA generala pukovnika Antuna Tusa, na dalje. O tome se može više pročitati u Boljkovčevim memoarima.

Ako je rat počeo napadom srpskih terorista na hrvatsku policiju, onda je Domovinski rat počeo u dva sata iza ponoći, 17. listopada 1990., kada su martićevci zapucali na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca. Točno su znali da su policajci u parkiranom patrolnom vozilu – Srbi. I zato je taj napad višestruko značajan.

Poginuo je, još jednom, hrvatski policajac Goran Alavanja, 22-godišnji mladić iz mjesta Donji Karin, koji je dobio šest metaka u prsa (bio je za volanom patrolnog auta). Teško je ranjen policajac Stevan Bukarica iz mjesta Ceranje. Neozlijeđen je prošao policajac Jovo Graovac iz Brguda.

Prvi čovjek u odori hrvatskog policajca kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ubijen je 17. listopada 1990. godine kod Obrovca. Ali to se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat

Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Ponovimo: obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne  automatske puške uvezene iz Singapura, kakve je imala hrvatska policija.

Nacionalna pripadnost prvog palog redarstvenika trebala bi biti nebitna, iako to nije nevažno za povjesničare, jer je on bio pripadnik MUP-a SRH i kao takav pao za slobodu Hrvatske.

Zašto ovo pišem?

Mene ne zanimaju mitomani. To je poznata stvar. Neka nastave svoje male šovinističke projekte.

Jesam li šokantan?

Ne, šokantne su činjenice kojima hrvatska politika neće pogledati u oči. Ja se, da završim, ponosim svakim Srbinom koji je branio Hrvatsku, a naročito onima koji su pali za našu domovinu.

Policajac Goran Alavanja je bio prvi među njima. I prvi uopće pali policajac u Domovinskome ratu!

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora