autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zoran Grozdanov: “Teologija je eutanazirana postojećim sustavom”

AUTOR: Drago Pilsel / 04.12.2015.
Zoran Grozdanov Foto: Danijela Juriša

Zoran Grozdanov
Foto: Danijela Juriša

Zdravo Zorane, čestitam vam na uspješnoj doktorskoj disertaciji. Molim vas da približite našim čitateljima što ste željeli poručiti svojom tezom, čime ste se bavili i zašto.

Hvala vam na čestitkama. U svojoj doktorskoj radnji bavio sam se poimanjem smrti Boga kod Hegela, njemačkoga filozofa iz 19. stoljeća, i njegova utjecaja na ranu misao njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna. Hegel je, naime, a ne Nietzsche, prvi proglasio ”smrt Boga” u novome vijeku i to na taj način da je u bitnome utjecao na čitav niz protestantskih (ali i katoličkih) teologa, napose u drugoj polovici 20. stoljeća.

Zašto Hegel i zašto baš u drugoj polovici 20. st.? Hegel je, naime, rekao da živimo u vremenu smrti Boga te da ona pripada i samoj religiji. Moltmann je, s druge strane, preuzeo tu Hegelovu misao i jasno naglasio da čitava današnja teologija, teologija nakon Auschwitza, mora misliti Boga iz njegove smrti, iz njegove odsutnosti iz svijeta jer samo na taj način može ostvarivati sav svoj kritički i revolucionarni potencijal kako na razini osobne egzistencije, ali i na razini društva, politike i Crkve. Važni su to stavovi, kako za procese sekularizacije tako i za odnos vjernika prema sekularizaciji države i društva.

Odakle vaše zanimanje za teologiju, odnosno filozofiju. Znamo da ste crkveno angažirani u Baptističkoj crkvi u Rijeci, ali zašto baš taj studij?

Iz najvećeg lanca teoloških knjižara Verbum povukao sam Ex librisove knjige jer su odbili na svojim policama imati izdanja Sobrina, Künga, fra Ivana Bubala, a istovremeno su im izloge krasila djela koja prokazuju sve hereze suvremenoga svijeta, uključujući i protestantizam

Upravo zbog Moltmanna. Njegova knjiga ”Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”, koju sam po prvi puta, onako gotovo potpuno ne razumijevajući njezin sadržaj, s 19 godina uzeo u ruke, pokazala mi je na koji način se vlastiti identitet može misliti tako da se neprestano prekoračuju njegove granice. Na koji način se identitet vjernika mora uključiti u konflikte sadašnjega društva, a ne u konflikte vjerničkoga identiteta nasuprot toga društva, čemu posebno danas svjedočimo u Hrvatskoj, ali i na globalnom planu.

On svoje knjige posvećuje ljudima koji trpe u zatvorima zbog nepravde, koji su politički i društveni izdajnici, koji su religijski bogohulnici, zbog konkretnog djelovanja na rješavanju konflikata društva (što je, po Moltmannu, činio i Isus).

Njegova teologija usmjerava na stvarnost, na konkretno, a ne na nekakve utjehe onoga svijeta, što je stupica u koju teolozi vrlo lako upadaju. Njegov bi prijatelj i kolega J. B. Metz rekao da treba biti ”mistik otvorenih očiju”.

S druge strane, kako razumjeti teologiju bez filozofije i filozofiju bez teologije? Stoga, ako sam se želio baviti teologijom, morao sam se uhvatiti u koštac s filozofijom od koje je teologija mnoge svoje termine i ideje preuzela, preradila i počela njima razmišljati. Naravno, u bitnome vrijedi i obrnuti slučaj.

Proveli ste neko vrijeme u Tübingenu; što ste naučili tamo, a posebno od profesora Hansa Künga?

Zoran Grozdanov Foto: Danijela Juriša

Zoran Grozdanov
Foto: Danijela Juriša

Da, jednu akademsku godinu sam proveo u Tübingenu, gdje sam i započeo pisati svoju disertaciju. Tübingen je, kako bi Hans Küng rekao, kada sam ga jednom prilikom nagovarao da primi jednog hrvatskog novinara za intervju: ”Naravno da želi doći u Tübingen. Tübingen je raj za teologe”. U taj maleni prekrasni gradić sam došao kako bih ”iskoristio” spremnost, usprkos poodmaklim godinama, i poziv Jürgena Moltmanna koji mi je bio mentor u toj prvoj fazi izrade disertacije.

A Küng? Od njega sam, odmah na prvom susretu, naučio lekciju koja vrijedi za sve doktorante: ”Ne čeka svijet novu knjigu o Hegelu, već ti čekaš postati doktor!” Nekoliko puta smo razgovarali, ručali zajedno, i on je povijest teologije i intelektualnog života druge polovice 20. stoljeća u jednoj osobi, čovjek koji je osvajao prostor slobode ne povinjujući se raznim institucionalnim autoritetima već vlastitoj savjesti i Bogu u kojega vjeruje.

Pokrenuli ste zavidan teološki niz u riječkoj izdavačkoj kući Ex libris (često u suradnji sa sarajevskim Synopsisom). Koliko su te knjige doprle do čitatelja i imate li poteškoća u distribuciju istih?

Godine 2005. sam pokrenuo ediciju Ecumenica pri izdavačkoj kući Ex libris iz Rijeke, kojoj su se ubrzo pridružile i edicije Judaica i Ars haeretica. Knjige koje pokušavam na najbolji mogući način objaviti i urediti prvenstveno su knjige koje su fundamentalne za razumijevanje teologije u 20. stoljeću. Dakle, nekakva abeceda teologije.

KS je, uz ograničenja koja je objektivno imala, odgojila ljude, teologe, otvorene prema svijetu, dijaloški usmjerene. Danas, kada je KS izgubila svoj elan i poziciju u društvu, Verbum kroji mentalni i vjerski sklop većine hrvatskih svećenika i mladih teologa i, iskreno rečeno, bojim se na što će religijska misao nalikovati za desetak godina, kada na javni prostor uđu ljudi koji su hranjeni takvom literaturom

Teško je govoriti o recepciji takvih knjiga u društvu u kojemu se teologija raspala pred novonastalim okolnostima, pred utjecajem nekakvog nacionalizma, fundamentalizma, moralizma, dogmatizma, uskogrudnosti. Iz najvećeg lanca teoloških knjižara Verbum povukao sam Ex librisove knjige jer su odbili na svojim policama imati izdanja Sobrina, Künga, fra Ivana Bubala, a istovremeno su im izloge krasila djela koja prokazuju sve hereze suvremenoga svijeta, uključujući i protestantizam.

U teološkom izdavaštvu u Hrvatskoj posljednjih se godina dogodio veliki lom koji će biti vidljiv tek za desetak godina, kada na nekakve ”funkcije” i odgovornosti dođu ljudi koji su obrazovani knjigama koje im se danas nude kao mainstream teologije. Nekoć smo imali Kršćansku sadašnjost koja je, samo da navedem jedan primjer, objavila temeljnu knjigu teologije oslobođenja Gustava Gutiérreza i to u godinama kada se vodio postupak u Vatikanu protiv njega. Danas Gutiérreza objavljuju tek nakon što ga Vatikan ”rehabilitira” nakon dolaska pape Franje i radom kardinala Müllera. Radi li se tu o cenzuri ili autocenzuri?

KS je, uz ograničenja koje je objektivno imao, odgojila ljude, teologe, otvorene prema svijetu, dijaloški usmjerene. Danas, kada je KS izgubila svoj elan i poziciju u društvu, Verbum kroji mentalni i vjerski sklop većine hrvatskih svećenika i mladih teologa i, iskreno, bojim se na što će religijska misao nalikovati za desetak godina, kada na javni prostor uđu ljudi koji su hranjeni takvom literaturom.

Suurednik ste i pokretač hrvatskog izdanja međunarodnog časopisa Concilium koji je proslavio pola stoljeća. Upravo iz tiska izlazi knjiga koja donosi izbor ponajboljih članaka. Što ćete nam ponuditi i zašto mislite da je taj izbor reprezentativan i važan za naše podneblje?

Ne mogu si utvarati da nisam katolik, ali bez prefiksa ”rimo”. Jedan djed mi je konvertirao s katoličanstva na protestantizam, drugi s pravoslavlja na protestantizam, a u bitnome sam obilježen vjerskim i kulturnim miljeom u kojemu sam i intelektualno odrastao, katoličanstvom. Iako sam protestant, u bitnome su me, u ljudskome i vjerskome pogledu, obilježili bosanski franjevci, napose nekolicina njih koji su vodili i pisali za ”veličanstveno” sahranjeno Svjetlo riječi. Bio bih licemjer kada bih svoje teološke interese podredio samo protestantizmu i njegovu naslijeđu

Prvotna i glavna namjera objavljivanja ovoga sveska je edukativna – pokazati ne samo bogatstvo časopisa Concilium, sjajnih autora koji su u njemu sudjelovali (autora koji predstavljaju ”tko je tko” u teologiji posljednjih 50 godina) već i tema kojima se teologija bavi na osnovu temeljnog usmjerenja Conciliuma – da bude dijaloški i kritički časopis.

Naći će se tu mnogo tema rodne teorije i teologije, odnosa Crkve i suvremenog svijeta, teologije oslobođenja, pitanja je li kršćanstvo ideologija, itd. Također, u ovaj izbor su uvrštena i dva članka hrvatskih teologa koji su pisali za Concilium – fra Ivana Šarčevića i Miroslava Volfa. Treba takve knjige objavljivati, pa makar i za nekolicinu, jer vjerujem da će se teologija kod nas u budućnosti odvijati na marginama, među pojedincima koji ne pripadaju strukturama. Na tim mjestima se uvijek odvijalo ono što je kvalitetno.

Relativno je manje poznata činjenica da, iako ste protestant, izuzetno puno pažnje posvećujete katoličkim autorima. Zašto?

Ne mogu si utvarati da nisam katolik, ali bez prefiksa ”rimo”. Jedan djed mi je konvertirao s katoličanstva na protestantizam, drugi s pravoslavlja na protestantizam, a u bitnome sam obilježen vjerskim i kulturnim miljeom u kojemu sam i intelektualno odrastao, katoličanstvom. Iako sam protestant, u bitnome su me, u ljudskome i vjerskome pogledu, obilježili bosanski franjevci, napose nekolicina njih koji su vodili i pisali za ”veličanstveno” sahranjeno Svjetlo riječi. Bio bih licemjer kada bih svoje teološke interese podredio samo protestantizmu i njegovu naslijeđu.

Prema onomu što sam do sada od vas saznao zaključujem da vam je od fundamentalnih autora izuzetno važan prof. Jürgen Moltmann i njegova teologija Križa odnosno raspetog Boga. Približite nam to malo podrobnije: čemu ta teologija narodima i pojedincima koji su ionako razapeti?

Zoran Grozdanov Foto: Danijela Juriša

Zoran Grozdanov
Foto: Danijela Juriša

Teologija ima jasan kritički i revolucionarni potencijal prema svim oblicima moći, političkim, društvenim, vjerskim, naprosto zato jer se mora pozivati na svojega začetnika Isusa Krista. Ako to ne radi, naprosto nije kršćanska. Je li taj u kojega kršćani vjeruju bio tek lutajući propovjednik privatnoga morala, navjestitelj vječnoga života nakon ove ”doline suza” te je stoga, nevin koliko god može biti takvim benignim postupanjem i govorenjem, osuđen na smrt? Ili je on osuđen na smrt zato što je oštricu svojega govora i djelovanja usmjerio prema elitama koje ugnjetavaju i tlače, ”razapinju” ljude i narod?

Isusov križ ne predstavlja mjesto kome se ljudi utječu od nesigurnosti ovoga svijeta, već je križ ulaženje u konflikte ovoga svijeta, riječju i djelom. On nije zagovarao nekakvu društvenu pobunu, već je jasno rekao da se Bog nalazi među onima od kojih naši pogledi bježe, gdje ne želimo nalaziti nikakav smisao, već samo odbačenost, prljavštinu i ljude koji su vlastitim zaslugama i pogrešnim odlukama dospjeli na margine društvenoga ili religijskoga života, na križ.

Ima jedna odlična Moltmannova misao, iz ”Raspetoga Boga”: ”Oni koji ne bježe od križa, nisu ga dovoljno dobro razumjeli”. Tu se ne radi o nekakvoj utjehi onozemaljskoga života koju ti pojedinci i ljudi trebaju prihvatiti, jer u ovome svijetu ionako nikakve nade nemaju, kako će mnogi okarakterizirati kršćanstvo. Tu se radi o prepoznavanju da su oni marginalizirani ”nositelji smisla”, da se tako izrazim i da se smisao ljudskosti, a tu teologija ima veliku ulogu, nalazi u tome da marginalizirane postavi u središnje mjesto. Da kažem slikovito, ne da hrani gladne, nego da jasno djeluje i pita zašto su ti ljudi gladni.

Ima jedna odlična Moltmannova misao, iz ”Raspetoga Boga”: ”Oni koji ne bježe od križa, nisu ga dovoljno dobro razumjeli”. Tu se ne radi o nekakvoj utjehi onozemaljskoga života koju ti pojedinci i ljudi trebaju prihvatiti, jer u ovome svijetu ionako nikakve nade nemaju, kako će mnogi okarakterizirati kršćanstvo. Tu se radi o prepoznavanju da su oni marginalizirani ”nositelji smisla”, da se tako izrazim, i da se smisao ljudskosti, a tu teologija ima veliku ulogu, nalazi u tome da marginalizirane postavi u središnje mjesto. Da kažem slikovito, ne da hrani gladne, nego da jasno djeluje i pita zašto su ti ljudi gladni

A pro pos gladnih, 8. prosinca će donacije hrane za najpotrebitije biti oslobođene PDV-a. Tako je izvjestio Hrvatski radio i čuo sam vašu izjavu ovaj petak jer ste jedan od pokretača akcije. Dakle važno je bilo da ste u bitnome utjecali na donošenje tog važnog zakona. Na koji način povezujete takvo djelovanje s ovim o čemu smo prethodno razgovarali?

Tako je. Zajedno s franjevkom trećeretkom iz Rijeke, Mladenom Tadej, prije godinu dana sam pokrenuo Inicijativu ”Oslobodimo doniranje hrane PDV-a” i u potpunosti smo uspjeli u svojim zahtjevima, velikim i upornim radom po ministarstvima i medijima. Ova inicijativa nije nikakva teološka ili crkvena stvar, već je uključila mlade i entuzijastične ljude svih, pa i suprotnih svjetonazora. No, za mene osobno ona je bila i teološki motivirana.

Današnji sustav proizvodi siromahe, pa ih potom izručuje građanskim i crkvenim organizacijama koje ”sakupljaju smeće” sustava, tako što im pomažu, bave se humanitarnim radom, hrane ih i traže načina da potrebiti ispune svoja osnovna prava, kao što je i pravo na hranu. Vrlo je to pohvalno i izuzetno je potrebno tako djelovati. No, zaustavlja li se crkveno i teološko djelovanje na tome, na eutanaziranosti postojećim sustavom ili treba aktivno djelovati kako bi postavilo jasno pitanje sustavu koji proizvodi siromašne? Uz hranjenje gladnih, ne bi li se trebalo zapitati zašto su gladni i konkretno mijenjati zakone koji to sprečavaju? Ova inicijativa za mene predstavlja maleni korak u tom smjeru.

Postoje li druge, ”osloboditeljske teološke” dimenzije konkretnoga djelovanja na mijenjanju struktura koje proizvode siromašne?

Hrvatsko društvo pati od prevelike socijalne isključenosti. Primjerice, dokazano je istraživanjima da Hrvatska ima jednu od najvećih stopa društvene nepropusnosti u Europi. Drugim riječima, dijete roditelja koji su završili srednju školu, uz ispodprosječna primanja, sedam puta će teže završiti fakultet i dobiti ”pristojan” posao nego dijete visokoobrazovanih i bolje stojećih roditelja. Tragično je to i donosi velike posljedice kako za pojedince tako i za društvo. Rad na ”izvlačenju” ljudi iz kruga jedne klase, jednoga sloja, napose onih iz nižih slojeva, po meni je mjesto o kojemu teologija treba razmišljati i djelovati.

Zašto se u Hrvatskoj, primjerice, kod bilo kakve javne, medijske, društvene rasprave, teolozi ne pozivaju? Zbog skrivene agende urednika medija ili zbog toga što teologija danas kod nas nema ništa reći društvu već samo Crkvi kao ”paralelnom društvu” i govoriti u ime takvoga ”društva”? A koga to zanima? Kod nas se teologija zatvorila u nekakve obrade moralizatorskih, dogmatizirajućih pitanja koja su prožeta apologijom pred ovim ”bezbožnim” svijetom. Teologija će i dalje s takvim stavom tonuti u svoju beznačajnost jer naprosto ne polazi od konkretnih problema konkretnoga društva već, kako je već jednom netko rekao, ”daje odgovore na pitanja koja nitko ne postavlja”

Među krucijalno važnim knjigama koje ste objavili je i Bonhoefferova ”Etika”. Što je po vama problematično u ponašanju ovdašnjih crkava i vjerskih zajednica, ako želite i društvenim elitama?

Bio bih neiskren kada bih prozivao nekakva ponašanja ovdašnjih crkava jer i sam padam pred testom onoga što im možda zamjeram. No, jedna važna stvar se dogodila posljednjih godina. Sjećam se kada sam, kao osamnaestogodišnjak, zašao u neku katoličku zajednicu, osjetio sam prostor slobode, prihvaćanja svijeta, dijaloga s njim, što sam u svom protestantskom odrastanju vrlo rijetko susretao. Mene je Katolička crkva, u to doba i još godinama nakon toga, fascinirala tom svojom otvorenošću i prihvaćanjem. Posljednjih godina, međutim, situacija kao da se obrnula. Pri tome nisu protestantske crkve doživjele nekakvo bitno otvaranje, već se Katolička crkva u nas poprilično zatvorila.

Ne doživljavam je više kao prostor slobode i otvorenosti, koliko god ne valjaju generalizacije. Počele su se nametati neke teme koje zaista nisu teme našega društva – da spomenem samo ”problem” istospolnih brakova, pobačaja – koje su posljedica nekakvog stava prema svijetu u kojemu se Crkva nalazi, stava kojim se jasno poručuje kako Crkva i kršćanstvo posjeduje svoju supkulturu koja ne pripada ”ovome svijetu”.

Kao da je Crkva paralelno društvo, a ne usred njega i prožeta njime. Dok, s druge strane, pravi problemi našega društva – nezaposlenost, društvena nepropusnost, nasilje u obitelji – gotovo netaknutim prolaze u djelovanju crkvenih predstavnika i paracrkvenih organizacija. Da ne spominjem gotovo potpuno neraščišćenu nedavnu prošlost i crkvenu i teološku apologiju nacionalne politike u posljednjem ratu. Način bavljenja tim problemom, problemom egzodusa stotina tisuća ljudi iz našega društva, gotovo pa je i blasfemičan.

Zoran Grozdanov Foto: Danijela Juriša

Zoran Grozdanov
Foto: Danijela Juriša

Ima li po vama išta zanimljivo u produkciji hrvatskih teologa? Ako ima, tko su oni i koji im je doprinos (Volf?)? Provociram vas jer nikada oko nas nije bilo toliko školovanih teologa, a nikada tako malo teologije.

Miroslav Volf jest hrvatski teolog, ali u ovaj kontekst ga ne bih stavljao jer je on ipak obilježen pitanjima koja nisu specifično hrvatska. Hiperprodukcija kadrova nije samo hrvatski fenomen. I na Zapadu je teologija gotovo pa irelevantna, iako postoji mnoštvo teologa. Mnogi će optužiti ”bezbožno”, sekularizirano društvo zbog gubitka interesa za ”vječna pitanja”, no trebalo bi se jasno postaviti pitanje teolozima – zašto ste irelevantni?

Zašto se u Hrvatskoj, primjerice, kod bilo kakve javne, medijske, društvene rasprave, teolozi ne pozivaju? Zbog skrivene agende urednika medija ili zbog toga što teologija danas kod nas nema ništa reći društvu već samo Crkvi kao ”paralelnom društvu” te govoriti u ime takvoga ”društva”? A koga to zanima? Kod nas se teologija zatvorila u nekakve obrade moralizatorskih, dogmatizirajućih pitanja koja su prožeta apologijom pred ovim ”bezbožnim” svijetom.

Teologija će i dalje s takvim stavom tonuti u svoju beznačajnost jer naprosto ne polazi od konkretnih problema konkretnoga društva već, kako je već jednom netko rekao, ”daje odgovore na pitanja koja nitko ne postavlja”.

Ako vas žulja, slobodno progovorite o fundamentalizmu kod ovdašnjih katolika, no ima li fundamentalizma među ovdašnjim protestantima?

Današnji sustav proizvodi siromahe, pa ih potom izručuje građanskim i crkvenim organizacijama koje ”sakupljaju smeće” sustava, tako što im pomažu, bave se humanitarnim radom, hrane ih i traže načina da potrebiti ispune svoja osnovna prava, kao što je i pravo na hranu. Vrlo je to pohvalno i izuzetno je potrebno tako djelovati. No, zaustavlja li se crkveno i teološko djelovanje na tome, na eutanaziranosti postojećim sustavom ili treba aktivno djelovati kako bi postavilo jasno pitanje sustavu koji proizvodi siromašne?

Kod naših protestanata ima drugačija vrsta fundamentalizma koja je u bitnome obilježena njihovom prošlošću – za vrijeme Jugoslavije bili su pod budnim okom vlasti, ali i pod optužbama za sektašenje od strane većinske Crkve. To ih je učinilo zatvorenima u sebe i nepovjerljivima prema svijetu koji ih okružuje.

Također, treba razumjeti da najbrojnije protestantske crkve u Hrvatskoj po svojoj naravi jesu fundamentalističke jer proizlaze iz tzv. pijetističkoga shvaćanja kršćanske vjere, iz shvaćanja kršćanske vjere koja se bavi ”vlastitom dušom” dok okolni svijet izručuje prokletstvu svoje prolaznosti i bezbožnosti. Zadatak je spasiti duše, a ne pozabaviti se strukturama koje te duše zarobljuju.

Također, znakovit je uspon, kako na protestantskom tako i na katoličkom planu, karizmatskih zajednica koje uglavnom gaje biblijski fundamentalizam, što je vrlo nova pojava u Hrvatskoj. Naime, biblijski fundamentalizam je odlika većine naših protestanata.

Družite li se s muslimanima? Poznajete li islam? Što biste kazali da vas Obama, Putin, Hollande i Merkel pozovu da im održite dvosatno predavanje o kulturološkim izazovima pred ISIL-om?

Premalo poznajem islam da bih o njemu suvislo mogao govoriti, no upravo je ”iz naše radionice” iz tiska izašla knjiga Miroslava Volfa ”Allah: kršćanski odgovor”, koja na vrlo meritoran način govori o tim izazovima.

Da me ljudi koje spominjete pozovu da im održim predavanje i da si pritom utvaram da nešto znam o tom problemu, nadam se da me vlastita taština ne bi spriječila da taj poziv glatko odbijem. Što govoriti ljudima o kulturološkim izazovima kada ih oni naprosto ne zanimaju, odnosno zanimaju ih jedino i isključivo u sklopu njihovih interesa koji nisu ni puko kulturološke naravi, a kamoli humani.

Zoran Grozdanov Foto: Novi List

Zoran Grozdanov
Foto: Novi List

Bilo bi to bacanje biserja pred svinje. Puno važnije je danas ljudima oko nas stvarati prostor povjerenja prema muslimanima i općenito prema ”drugima” jer se nalaze u istoj situaciji porobljenosti političkim, ekonomskim, religijskim interesima kao i svi mi. Nažalost, danas se ti interesi na njih sručuju sa smrtonosnim posljedicama. Jedan je svijet i jedna je borba protiv tih kojima ne valja previše toga objašnjavati jer će svakog takvog naprosto iskoristiti za svoje interese.

Još tekstova ovog autora:

     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1