Strahovanja u Ini

Javilo se nekoliko čitatelja zaposlenika Ine (podaci poznati redakciji s obzirom na to da se u toj tvrtki stalno sastavljaju nove liste otkaza, premda je dosad već otpušteno više od 4000 ”inaša”).

Čitatelji su zabrinuti jer su, kako kažu, u dnevnom tisku izašli novinski članci o tome da Ina ubrzano (ras)prodaje svoje nekretnine (hotele, stanove, skladišta, zemljišta, itd).

U članku koji je bio objavljen u Večernjem listu pisalo je da su početne cijene relativno niske i da su se u Ini nadali kako će sve uspjeti rasprodati do 9. lipnja 2015., do kada je bio otvoren natječaj.

Očekivali su u Ini, kako je bilo istaknuto u članku u Večernjem listu, najveće zanimanje velikih kupaca za sedam turističkih objekata, među kojima su hotel ”Flores” u Poreču, koji je ponuđen za 5,3 milijuna eura, te kompleks ”Rastovac” u Tisnom, koji se nudio za 8 milijuna eura.

U tom članku se još kaže i da su u Ini, ako ne uspiju prodati hotele, spremni i iznajmiti ih, jer se žele riješiti obveza. Inače, tim nekretninama upravlja tvrtka Hostin, a u Ini kažu da zbog efikasnosti i koncentracije na osnovnu djelatnost žele prepustiti hotele drugima.

Nakon privatizacije i prodaje telekomunikacijskog poduzeća i INA-e inozemnim kupcima, prihod uvećan zbog nerealno niskih koncesijskih naknada umjesto u državni proračun isplaćivan je kroz dividende dioničarima. Na taj način su Hrvati ostali bez znatnih prihoda državnog proračuna za financiranje, primjerice, javne zdravstvene zaštite, mirovinsko-invalidske zaštite, obrazovanja i kulture, itd.

Istodobno su ponovo započele i neke pripreme za izdvajanje Sektora maloprodaje u samostalno d.o.o. Ina maloprodajni servisi, što je, usporedo sa ubrzanom rasprodajom imovine, zaposlenike zabrinulo; strahuju da će i sami brzo ostati bez zaposlenja.

Razgovarajući sa čitateljima, prisjetio sam se da sam nakon osamostaljenja Hrvatske kao novinar surađivao u Poslovnom svijetu (gospodarski prilog Večernjeg lista) sastavljajući svake godine, među ostalim, i rang – liste najuspješnijih hrvatskih poduzeća.

Prisjetio sam se toga jer je svake godine, dok sam sastavljao te liste, prva po ostvarenom ukupnom prihodu bila Ina, a po ostvarenoj dobiti Javno poduzeće PTT.

Ta su dva najbolja hrvatska poduzeća, međutim, morala u tzv. pretvorbu, restrukturiranje i potom u privatizaciju, te nakon svega toga prodana (većinski u inozemstvo).

Postojala su u to vrijeme i razmišljanja suprotstavljena dogmatski shvaćenoj privatizaciji. Primjerice, kad su svojedobno novinari pitali nadležnog ministra u vladi Finske kad će privatizirati Nokiju, ministar je na to začuđeno uzvratio pitanjem: Zašto bi je privatizirali kad posluje dobro!?

Prije prodaje je Javno poduzeće PTT, kasnije preimenovano u Javno poduzeće HPT – Hrvatske pošte i telekomunikacije, bilo restrukturirano (izdvojena je djelatnost gotovinskog prometa i osnovana su dva poduzeća, poštansko i telekomunikacijsko).

Pojednostavljeno, razdvojene su profitabilne od neprofitabilnih djelatnosti da bi se profitabilne moglo prodati Deutsche telekomu, a gubitnu ostaviti hrvatskoj državi.

S privatizacijom Ine je išlo malo teže i sve je dosta potrajalo, da bi i Ina napokon isto bila privatizirana i prodana.

Pitanje je što je sve od nacionalnih (javnih) dobra bilo nezakonito uvršteno u temeljni kapital tih dviju tvrtki prilikom njihove prodaje Deutsche telekomu i MOL-u? Nadalje, pitanje je i da li je prije prodaje obavljena komercijalna valorizacija koncesijskih naknada ta dva poduzeća. Prije privatizacije, naime, koncesijske naknade su bile određivane netržišno s obzirom na to da su obje tvrtke, PTT i Ina, bile u državnom vlasništvu, pa je bilo svejedno hoće li prihod državnog proračuna biti od koncesijskih naknada ili od ukupnog prihoda i zarade tih dviju najuspješnijih tvrtki

Kod oba ova poduzeća, međutim, bitno je da su poslovala na nacionalnim (javnim) dobrima, pojednostavljeno: telekomunikacije na frekvencijama i magistralnoj infrastrukturi, a Ina na eksploataciji domaće nafte, prirodnog plina, s koncesijama za benzinske stanice, itd.

Pritom se nameće pitanje: Što je sve od nacionalnih (javnih) dobra bilo nezakonito uvršteno u temeljni kapital tih dviju tvrtki prilikom njihove prodaje Deutsche telekomu i MOL-u?

Nadalje, pitanje je i da li je prije prodaje obavljena komercijalna valorizacija koncesijskih naknada prije privatizacije i prodaje ta dva poduzeća.

Prije privatizacije, naime, koncesijske naknade su bile određivane netržišno s obzirom na to da su obje tvrtke, PTT i Ina, bile u državnom vlasništvu, pa je bilo svejedno hoće li prihod državnog proračuna biti od koncesijskih naknada ili od ukupnog prihoda i zarade tih dviju najuspješnijih tvrtki.

Nakon privatizacije i prodaje telekomunikacijskog poduzeća i Ine inozemnim kupcima, prihod uvećan zbog nerealno niskih koncesijskih naknada umjesto u državni proračun isplaćivan je kroz dividende dioničarima.

Na taj način su Hrvati ostali bez znatnih prihoda državnog proračuna za financiranje, primjerice, zdravstvene zaštite, mirovinsko-invalidske zaštite, obrazovanja i kulture, itd.

Kao novinar koji se bavi analizama javnih financija pokušao sam doznati koliki su prihodi državnog proračuna od koncesijskih naknada. S obzirom na to da me kao novinara zanimalo i tko su najveći koncesionari u Hrvatskoj, istim upitom Ministarstvu financija zatraženo je i izlistavanje 50 najvećih koncesionara prema visini koncesijskih naknada.

Svojim rješenjima (tadašnji) ministar financija Ivan Šuker odbio je odgovoriti na ta pitanja. Pokrenuo sam nakon toga i sudski postupak prema Zakonu o pravu na pristup informacijama.

(Tadašnji) ministar financija Ivan Šuker odbio je odgovoriti na novinarsko pitanje koliki su prihodi državnog proračuna od koncesijskih naknada. Pokrenut je nakon toga i sudski postupak prema Zakonu o pravu na pristup informacijama. Sve uzalud. Iz Europskog suda za ljudska prava stiglo je pisamce da je ”nedopušten” zahtjev (tužba) zbog uskraćivanja prava na pristup informaciji o prihodima državnog proračuna od koncesijskih naknada

Nakon što je Upravni sud Hrvatske presudio da ministar financija ima pravo uskratiti odgovor na novinarska pitanja o prihodima državnog proračuna od koncesijskih naknada, pokrenuo sam i postupak pred Ustavnim sudom. No, Ustavni sud je odbio moj zahtjev iz proceduralnih razloga ne razmatrajući uopće njegov meritum.

S obzirom na to da sam iscrpio sva domaća pravna sredstva podnio sam i zahtjev Europskom sudu za ljudska prava tražeći pravo pristupa informaciji o prihodima državnog proračuna od koncesijskih naknada.

Iz Europskog suda sam dobio pisamce u kojemu me izvjesna Elica Grdinić obavještava da je proglašen nedopuštenim moj zahtjev (tužba) zbog uskraćivanja prava na pristup informaciji o prihodima državnog proračuna od koncesijskih naknada.

Prema Europskoj konvenciji bi odluka o nedopuštenosti trebala biti pisana i obrazložena. U pismu Elice Grdinić, međutim, nema pisane i obrazložene odluke o nedopuštenosti. Jednostavno, kad ne znaš zašto je nedopušteno, ne možeš se ni žaliti.

I tako su domaće i međunarodno sudstvo presudili da hrvatskim poreznim obveznicima Ministarstvo financija i ministri financija imaju pravo uskratiti pristup informacijama o prihodima državnog proračuna od koncesijskih naknada.

A prema izvještajima Nadzornog odbora Ine najveći udio u Ininim dionicama sa 49,0821 posto ima Zagrebačka banka d.d., slijedi Državni ured za upravljanje državnom imovinom sa 44,8355 posto udjela, a ostali značajniji dioničari svaki sa po nekoliko postotaka su obvezni mirovinski fondovi Splitske banke, Hypo Alpe-Adria-bank, Croatia osiguranje, itd.

Očigledno je da MOL svojim udjelom u Ini upravlja posredstvom skrbničkog računa u Zagrebačkoj banci. Zagrebačka banka bi trebala imati zakonsku obvezu obavljati dubinske analize i utvrđivanje FATCA statusa i za te skrbničke račune, jednako kao što to radi s računima građana kojima se mirovine isplaćuju preko računa u toj banci.

Ali, skrbnički računi su dobro skriveni od javnosti dosljednom primjenom načela bankarske tajne, za razliku od računa umirovljenika sa zanemarivim prihodima.

Prema dostupnim izvještajima Nadzornog odbora Ine najveći udio u Ininim dionicama sa 49,0821 posto ima Zagrebačka banka d.d., slijedi Državni ured za upravljanje državnom imovinom sa 44,8355 posto udjela, a ostali značajniji dioničari, svaki sa po nekoliko postotaka, su obvezni mirovinski fondovi Splitske banke, Hypo Alpe-Adria-bank, Croatia osiguranje, itd. Očito je da MOL svojim udjelom u Ini upravlja posredstvom skrbničkog računa u Zagrebačkoj banci. Skrbnički računi su dobro skriveni od javnosti dosljednom primjenom bankarske tajne, za razliku od računa umirovljenika sa zanemarivim prihodima.

U međuvremenu je pokrenut i sudski spor zbog mita od 10 milijuna eura koji je Zoltan Hernadi, tadašnji predsjednik Uprave mađarskog MOL-a, navodno dao hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu.

Postavlja se pitanje kako to da se taj sudski postupak ne vodi i protiv mađarskog MOL-a i Vlade Republike Hrvatske, s obzirom na to da to mito, navodno, nije Zoltan Hernadi kao privatna osoba isplatio privatnoj osobi Ivi Sanaderu, nego su to, navodno, obavili Zoltan Hernadi kao predsjednik Uprave MOL-a i Ivo Sanader kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Sve dok u Hrvatskoj javnost nema pravo uvida u ugovore o prodaji javnih dobra, sve dok se uskraćuju informacije o javnim financijama, o prihodima državnog proračuna od koncesijskih naknada, o vlasništvima ”skrivenih” skrbničkih računa u bankama i sl., Hrvati opravdano strahuju za svoju egzistenciju kao što sada ”inaši” strahuju za svoja zaposlenja.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora