Bozanić nije dostojan Kuharićeve stolice

U povodu Dana državnosti (premda bi bilo pravilnije reći da je to dan neovisnosti, ali što ćemo onda s isforsiranim blagdanom 8. listopada?), u subotu, 25. lipnja ”misu za Domovinu” u Crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu u Zagrebu predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s križevačkim vladikom Nikolom Kekićem, vojnim biskupom Jurom Bogdanom i drugima.

Na misi su bili predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik raspuštenog Hrvatskoga sabora akademik Željko Reiner, predsjednik srušene Hrvatske vlade Tihomir Orešković, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i drugi.

Bozanić je pravilno rekao da se ”svaka misa opire (…) trendu zaborava”, odnosno da ”sudjelujući na misi (…) izgrađujemo kulturu sjećanja…”. Zahvalio je kardinal za dobro domovine te je istaknuo što se dogodilo 25. lipnja, prije dvadeset i pet ljeta, godine 1991. kada je Hrvatski sabor donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

”Hrvatski je Sabor taj dokument, koji ima povijesno značenje za hrvatski narod i sve građane Hrvatske, donio kao plod demokratizacije naše zemlje što je omogućeno padom totalitarnog sustava”, rekao je nadbiskup i dodao da, iako se radilo o prevažnom događaju u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, proglašenje hrvatske samostalnosti i suvereniteta nije prošlo u euforiji – jer zlokobni tutanj rata sve je snažnije odjekivao.

Bozanić, razumljivo je, kao pritajeni HDZ-ovac ističe da je potrebno ”vratiti se na put Franje Tuđmana”. On smatra da je sve i počelo s Tuđmanom i ne priznaje povijest prije njega. Negirajući teološki nauk (pokazao sam već nekoliko puta da je Bozanić izuzetno slab teolog), pa i specifičnosti teologije povijesti koja kaže da je Krist polazište i zadnje odredište čovjeka i povijesti, a Bog cjelina kojoj se fragmentarni čovjek konačno pridružuje, zagrebački nadbiskup nastupa kao fundamentalist i kao ekstremni nacionalist. I to mu nije prvi puta

Dapače, čitajući što je prije točno 25 godina na taj dan izjavio njegov prethodnik na stolici zagrebačkih nadbiskupa kardinal Franjo Kuharić, vidljiva je njegova strepnja i duboka zabrinutost.

U Kuharićevoj izjavi stoji: “Mi kao vjernici i građani svjesni smo važnosti takve odluke, ali isto tako svjesni smo složenosti i ozbiljnosti naše cjelokupne situacije. Stoga svim vjernicima upućujem poziv na molitvu da Svemogući Bog rasvijetli misli i savjesti svih odgovornih u odlukama da se postigne pravedni mir u kojem će svi građani Hrvatske imati mogućnost da žive svoje puno ljudsko, vjersko i nacionalno dostojanstvo. To želimo svim narodima ovih prostora. Neka ta Deklaracija bude velika povelja mira, međusobnog poštovanja u pravednosti i slobodi”.

Bozanić je kazao da su u ovih dvadeset i pet godina života neovisne i slobodne Hrvatske ”sažete rijeke najsnažnijih osjećaja ushita, pobjeda, sebedarja, vjernosti i zajedništva, života i umiranja za druge, istinske pobožnosti i nastojanja oko dobra”. Ali, nastavio je, ”jednako tako u tih dvadeset i pet godina u Hrvatskoj susrećemo i gorke trenutke sebičnosti i razdora, izdaja i podjela, nepoštovanja drugog čovjeka i vlastite domovine, previše površnosti i kratkovidnosti, grubosti i neosjetljivosti, ucjena, zanemarivanja i izazivanja Boga nevjernošću…”.

Tako u dvadeset i pet godina, ispunjenih mnoštvom previranja i strepnji, konstatirao je kardinal, svjedočimo čudesnim darovima, ali i nemaru prema njima. Svrha ove kolumne je pokazati da ni gospodin nadbiskup nije nevin po tim pitanjima.

Bozanić, razumljivo je, kao pritajeni HDZ-ovac ističe da je potrebno ”vratiti se na put Franje Tuđmana”. On smatra da je sve i počelo s Tuđmanom i ne priznaje povijest prije njega. Negirajući teološki nauk (pokazao sam već nekoliko puta da je Bozanić izuzetno slab teolog), pa i specifičnosti teologije povijesti koja kaže da je Krist polazište i zadnje odredište čovjeka i povijesti, a Bog cjelina kojoj se fragmentarni čovjek konačno pridružuje, zagrebački nadbiskup nastupa kao fundamentalist i kao ekstremni nacionalist. I to mu nije prvi puta.

Pojasnit ću. Bog ne stoji samo na početku povijesti, ne stoji samo na početku vremena, nego ulazi u ovaj svijet te sam postaje povijestan u svome Sinu. Povijest ima početak, teče i idemo prema kraju povijesti. Ona nije ciklična. Ona, dapače, ne može početi prohtjevom potkapacitiranog nadbiskupa i kardinala. Ona nije počela ni 1941., naravno ni 1943. ili 1945., pa tako nije za Hrvate počela ni 1990. ili 1991., a kamoli 1995.

Za nas kršćane (osim, valjda, za Bozanića) Isus Krist je središte cijele povijesti čovječanstva (a ne Franjo Tuđman): Iz egzistencije Krista kao pojedinca proizlazi osmišljenje svih drugih egzistencija u vremenu, i prema naprijed i prema natrag. Ono pokazuje da je iz neke kasnije vremenske točke moguće ne samo protumačiti nego i dati smisao onomu što se dogodilo ranije, možda i prije tisuću godina.

Isus Krist rodio se, živio i umro u vremenu. Njegov je ovozemaljski život obilježen vremenom. Dok s jedne strane ne možemo reći kako u Bogu postoji vrijeme jer je Bog vječan, s druge strane možemo i moramo ustvrditi kako u Isusu Kristu postoji vrijeme.

Što za Isusa znači imati vrijeme? Hans Urs von Balthasar kaže kako za Isusa imati vrijeme znači imati vrijeme za Boga, a to je isto što i primiti vrijeme od Boga. Stoga je Sin, koji u svijetu ima vrijeme za Boga, izvorno mjesto u kojem Bog ima vrijeme za svijet. Bog nema drugog vremena za svijet osim u Sinu, ali u njemu ima sve vrijeme. U njemu ima vrijeme za sve ljude i sva stvorenja. Postoji uvijek-danas s njim. Ta Božja otvorenost kroz vrijeme isto je što i milost: pristupačnost k njemu koju on sam daruje.

Za nas kršćane (osim, valjda, za Bozanića) Isus Krist je središte cijele povijesti čovječanstva: Iz egzistencije Krista kao pojedinca proizlazi osmišljenje svih drugih egzistencija u vremenu, i prema naprijed i prema natrag. Ono pokazuje da je iz neke kasnije vremenske točke moguće ne samo protumačiti nego i dati smisao onomu što se dogodilo ranije, možda i prije tisuću godina

Ali ne, Bozanić derogira Drugi vatikanski sabor i Dogmatsku konstituciju o Božjoj objavi Dei Verbum, derogira i učenje Hansa Ursa von Balthasara jer kaže da ”Povijesni događaji devedesetih godina prošloga stoljeća označuju početak suvremene povijesti za hrvatski narod. Oni su za nas od presudne važnosti. Ti događaji (Saborska Deklaracija o neovisnosti od 25.6.1991., op. D.P.) predstavljaju prekretnicu i novi početak za narod i Domovinu Hrvatsku. Potrebno je stoga čuvati, tumačiti i novim naraštajima prenositi spomen na te presudne događaje zadnjega desetljeća dvadesetoga stoljeća. Oni rasvjetljuju temeljna pitanja našeg nacionalnog i državnog identiteta. S tim događajima započinju i suvremeni demokratski procesi hrvatskoga društva, koje vapi za novim zajedništvom i dijalogom”!

Nadbiskup, dakle, ne priznaje da je povijesti bilo prije HDZ-a: Jasno je, ne pzinaje izvorišne osnove ustava RH, ergo, ne priznaje borbu hrvatskih partizana i ne priznaje Vladimira Nazora kao prvog hrvatskog predsjednika, ne priznaje Ustav SFRJ iz 1974. bez kojeg ne bi bilo ni samostalne Republike Hrvatske. Pitanje je da li priznaje muke Vlade Gotovca i ostalih drugova proljećara koji su robijali za Hrvatsku!

Koliko pak Bozanić ima u potpunosti pogrešno shvaćanje teologije i povijesti govori njegova ekspresna i potpuna identifikacija Alojzija Stepinca s hrvatskom nacijom.

”Dobro vidimo: ne može biti problem u njegovu djelovanju (Alojzija Stepinca, op. D. P.) o kojemu je svoj sud dala ne samo povijesna ekspertiza, nego i samo nebo. Jedini je problem to što blaženi Alojzije predstavlja za Hrvatsku danas.

Njegov lik, jer okuplja Hrvatsku, jer se uz njegov grob sastaje narod i sva povijest, nezaobilazni je dio hrvatskog identiteta, i zato on smeta.

Znali su njegovi progonitelji: makne li se Stepinca, nema ni Hrvatske kakvu poznajemo. Nagrdi li se Stepinčev lik, nagrdila se i Hrvatska. Baci li se ljaga na Stepinca, stigmu će nositi čitava nacija.”

Više je gluposti ovdje Bozanić rekao.

Najstrašnija je ta da je Stepinac isto što i Hrvatska, isto što i identitet Hrvata, isto što i naša nacija.

”Dobro vidimo: ne može biti problem u njegovu djelovanju (Alojzija Stepinca, op. D. P.) o kojemu je svoj sud dala ne samo povijesna ekspertiza, nego i samo nebo. Jedini je problem to što blaženi Alojzije predstavlja za Hrvatsku danas. Njegov lik, jer okuplja Hrvatsku, jer se uz njegov grob sastaje narod i sva povijest, nezaobilazni je dio hrvatskog identiteta, i zato on smeta. Znali su njegovi progonitelji: makne li se Stepinca, nema ni Hrvatske kakvu poznajemo. Nagrdi li se Stepinčev lik, nagrdila se i Hrvatska. Baci li se ljaga na Stepinca, stigmu će nositi čitava nacija.” Više je gluposti ovdje Bozanić rekao

Majko mila!

Kazali bismo: ništa čudno od čovjeka koji je na Bleiburgu (13. svibnja 2007.) rekao da govori kao biskup ”crkve hrvatskoga naroda”, dakle kao osoba koja ne razumije ni što to znači biti (nad)biskupom ni što to Crkva jest ili što Crkva nije.

Bilo bi zanimljivo konfrontirati papu Franju ili barem kardinala Državnog tajnika Pietra Parolina i s ovim nastavnim rečenicama Josipa Bozanića:

”No, odavde kao Crkva poručujemo: Bog je već proslavio svetost Alojzija Stepinca i tko god ide protiv njegova lika, ide protiv Boga (istaknuo D.P.). A to je bitka koju nitko ne može dobiti.”

Idemo li PROTIV BOGA??!! Što? Treba li nas ekskomunicirati, predati batinašima, treba li nam sjeme zatrti? Zar tako, druže talibanski, nadbiskupe Bozaniću?

Dakle, gdje smo? Papa Franjo, koji je zaustavio proces kanonizacije Alojzija Stepinca i uvažio argumente patrijarha Irineja Gavrilovića (zbog sličnih motiva zbog kojih ne dopušta da se nastavi proces Pija XII.), ”ide protiv Boga”!

Kardinal Parolin, koji je nadbiskupu zadarskomu i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije Želimiru Puljiću poručio (u pismu potpisanom 8. travnja 2015., Broj: 3342/14/RS) da je potrebno da obje strane ”zajedno ponovno čitaju povijest odnosa među Hrvata i Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata” te da se o Stepincu mora moći govoriti ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”, po Bozaniću ”ide protiv Boga”!

Braća pravoslavni Srbi, naravno, ”idu protiv Boga”!

Pa i potpisnik ovih redova ”ide protiv Boga”!

Jedini pravednik pred Bogom je Josip Bozanić?

Aha, da, bit će da je tako. Bit će da papa Franjo mora kleknuti pred Bozanićem i od njega zatražiti oprost. Bit će da treba spaliti knjige Von Balthasara. Bit će da treba poništiti Drugi vatikanski sabor. Bit će da treba prokleti i u oganj vječni baciti sve pravoslavne Srbe, ali i Ruse i cijelu Carigradsku patrijaršiju koja je, na vrijeme, prosvjedovala kada se Stepinca beatificiralo.

Osim toga, o Stepincu sud nije ”dalo nebo” nego grupa crkvenjaka koji su agitirali protiv komunizma i selektivno čitali Stepinčevu biografiju (čitala se povijest tek od 1945.!).

A možda je stvarnost ipak malo drugačija?

Zar nije istina da Josip Bozanić teškom mukom bira i čita dokumente odbacujući ono što mu ne odgovara?

Zar nije istina da Josip Bozanić rado proziva nas, ”navodne antifašiste”, ali ne želi zucnuti o tome da su dolaskom na vlast njegovih i HDZ-a, nakon ”pada komunizma”, ustaše dobile senatora u Saboru, da su ulice i vojne jedinice nazivane po ustašama, da se ustaše slave u pjesmama, filmovima, knjigama, novinskim člancima i povjesničarskim radovima, da se ustaštvo reklamira i u Glasu koncila (laudama veličateljima te političke doktrine), da se Antu Pavelića i ustaše hvali i na misama gdje se žali i za ”dobra vremena” NDH, da se stradanja ustaša prikazuju kao tragedije nevinih, da se na stadionima skandiraju ustaški pokliči i da je jedan ustaški dušobrižnik, pače, ustaški vojni vikar ”sine titulo” za cijelu NDH (što Stepinac javlja Anti Paveliću i kolegama i episkopatu, osobito sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću u sječnju 1942.), a koji je, ne zaboravimo to, blagoslivljao ustaške trupe koje su išle na Staljingrad (da, to je taj heroj Stepinac) pretvoren u neupitan moralni orijentir iako je nacističku Njemačku i fašističku Italiju nazivao ”saveznicima” i ”prijateljima”?

Zar nije istina, konačno, da Josip Bozanić nije dostojan stolice Franje Kuharića jer ne promiče i ne poštuje slobodu savjesti svih, ne promiče mir u kojem će svi građani Hrvatske imati mogućnost živjeti svoje puno ljudsko, vjersko i nacionalno dostojanstvo, ne zaziva i ne svjedoči međusobno poštovanje u pravednosti i slobodi s obzirom na to da sotonizira Srpsku pravoslavnu crkvu i svakoga koji se ne da utjerati u kalup koji ovaj kardinal određuje?

Zašto se nije željelo proučiti predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca, već su Bozanića i njegove na to natjerale Srpska pravoslavna crkva i papa Franjo? Zašto Josip Bozanić nije pokazao adekvatan pijetet prema ubijenima u Jasenovcu? Ili u Jadovnom? Ili u Glini? I zašto dopušta ruganje tim žrtvama u listu kojim gospodari, katoličkom tjedniku Glas koncila? Uostalom, zašto Josip Bozanić nema autoritet da nam soli pamet o poštenju?

Ne treba se baviti pitanjima povijesti, naređuje Bozanić. Pak licemjerno lamentira kako je ”u nas još uvijek prisutan strah od činjeničnog znanstvenog istraživanja toga razdoblja”.

Ma, je li?

Zašto se 25 godina (i više!) nije željelo proučiti predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca, već su Bozanića i njegove na to natjerale Srpska pravoslavna crkva i papa Franjo? Zašto Kaptol krije kao zmija noge Stepinčev dnevnik?

Zašto Josip Bozanić nije pokazao adekvatan pijetet prema ubijenima u Jasenovcu? Ili u Jadovnom? Ili u Glini? I zašto dopušta ruganje tim žrtvama u listu kojim gospodari, katoličkom tjedniku Glas koncila?

Uostalom, zašto Josip Bozanić nema autoritet da nam soli pamet o poštenju?

Reći ću vam: zato jer je Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, kardinal Katoličke crkve, jedan lažnjak (obećao je, naslijedivši Kuharića 1997., dijalog, a samo gura monolog), kukavica (nema petlje prozvati kriminal HDZ-a), manipulator (drobio je o ”grešnim strukturama”, a uzeo je prljav novac Franje Tuđmana) i varalica (godinu dana je huškao na SPC, i nastavlja to činiti, a znao je iz prve ruke za planove pape Franje u vezi Stepinca).

I ovdje ću stati jer još uvijek nisam odlučio krenuti u javno ispitivanje njegova privatnog života. A čini se da se i taj dan približava.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora