Čile je Hrvatskoj susjedna zemlja

Četvero bivših vođa velike studentske pobune koja je 2011. tresla Čile i zahtjevima za kvalitetnije i besplatno obrazovanje zamalo srušila predsjednika, konzervativca i milijunaša Sebastiána Piñeru, postali su na nedjeljnim parlamentarnim izborima (ujedno je to bio i prvi krug predsjedničkih izbora) narodnim zastupnicima (mandat im počinje u ožujku 2014.).

 

Mlađi su od 27 godina, a iako pripadaju različitim političkim opcijama – smještaju se lijevo na političkome spektru te južnoameričke zemlje.

 

Lice te pobune, o čemu je tportal svojedobno iscrpno izvještavao, jest nova narodna zastupnica komunistica Camila Vallejo (25), koja je dobila 43,6 posto glasova u okrugu La Florida, južnom dijelu glavnoga grada Santiaga de Čilea u kojem većinom žive pripadnici srednje klase.

 

S njom u parlament ulaze Karol Cariola (37,14 posto glasova, distrikt Recoleta e Independencia, sjever glavnoga grada), glavna tajnica komunističke mladeži Giorgio Jackson (26), vođa omladine Demokratske revolucije (48,17 posto glasova, distrikt Santiago – centar) i Gabriel Boric (hrvatskoga porijekla), koji je dobio 28,07 posto glasova u južnome patagonijskom gradu Punta Arenasu, gdje živi hrvatska manjina, a uzdanica je ljevičarske Autonomne snage koja baštini nastojanja radikalnih revolucionara koji su se borili protiv diktature generala Pinocheta i postali vidljiviji nakon kraha diktature 1990. godine.

Postoje oni koji tvrde da će Vallejo, Cariola, Jackson i Boric kad-tad postati establišment. Ja mislim da to nije tako. Mislim da će se ipak dogoditi nešto dobro za Čileance, baš kao što mislim da će se jednoga dana dogoditi nešto dobro u hrvatskome društvu, koje stenje od mediokriteta, mržnje i političkog idiotizma

 

Puno žešćom retorikom od one koju ima stranka kojoj pripada, a koju predvodi bivša predsjednica Čilea (2006. – 2010.) i najizvjesnija Piñerina nasljednica socijalistica Michelle Bachelet, Vallejo je dala do znanja što će socijalistički blok (vjerojatno u većini) zahtijevati od Bachelet postane li predsjednicom Čilea: mlada profesorica zemljopisa i majka nedavno rođene Adele smatra da će parlament bdjeti nad ispunjavanjem najavljenog političkog programa temeljitih promjena u čileanskom društvu.

 

Objasnila je to i zastupnica Karol Cariola, medicinska sestra koja radi u porodiljnoj službi (bila je desna ruka C. Vallejo u prosvjedima 2011. godine), koja je najavila promjenu ustava jer je potrebno jamčiti kvalitetno i besplatno zdravstvo i jer je to fundamentalno pravo čileanskih građana. Najavile su da će oblikovati blok mladih u parlamentu u kojemu bi, osim njih dvije te Jacksona i Borica, trebalo biti još četvero mladih zastupnika liberalnih i konzervativnih snaga.

 

S njima je i karizmatični Iván Fuentes (50), nezavisni zastupnik socijalističkih opredjeljenja, ribar i vođa domorodačke pobune u patagonijskoj regiji Aysen, koja se 2012. dignula protiv vlasti u Santiagu tražeći bolje uvjete života.

 

Što je tu ovome vanjskopolitičkom komentatoru i analitičaru novo i simptomatično? Odrasli smo, mi u Argentini, ali i naši susjedi, posebno Čileanci, vjerujući da su naše zemlje određene genealogijama (o kojima je izvanredno dobro pisao nobelovac Gabriel García Márquez) i prezimenima, gdje smo bili poučavani da djeci treba suditi prema povijesti njihovih roditelja.

Mi koji smo kao djeca i omladina odrastali tijekom argentinske i drugih latinskoameričkih diktatura, mislili smo da je povijest nešto što se dogodilo našim djedovima i roditeljima. Iako smo često znali da to nije tako, bili smo komotni, većina nas, i birali smo indolentnost, bježali smo u to praznovjerje

 

Mi koji smo kao djeca i omladina odrastali tijekom diktature, mislili smo da je povijest nešto što se dogodilo našim djedovima i roditeljima. Iako smo često znali da to nije tako, bili smo komotni, većina nas, i birali smo indolentnost, bježali smo u to praznovjerje.

 

Najčešće što smo slušali kada bismo se usudili što komentirati bilo je – pa ti se nisi ni rodio kada se to i to dogodilo. Bili smo bezvremenska bića. Roditeljima nismo sudili, bar ne otvoreno, nego smo ih potajno veličali ako su bili heroji ili ako su nas uvjerili u svoja herojska djela (što je bolest koja i dalje zahvaća ustašku djecu i njihove unuke i s ove i s one strane Anda, točnije, više s ove nego s one) ili bi u našim očima pali u blato ako heroji nisu bili ili se takvima nisu uspjeli prikazati.

 

Ali dijaloga nije bilo. Nismo se međusobno pokušavali razumjeti. Oni su, naime, bili u strahu, a mi nismo znali što bismo s našom slobodom. Oni koji su činili prve korake kada smo se mi konačno udaljavali od domova roditelja (ponavljam, većina u mojoj generaciji nije prepoznala izazov da prestane živjeti život svojih roditelja i djedova) u vrijeme kada su Argentina i Čile opet koračali u demokraciju, žive drugačije, bez straha i s potpunim osjećajem slobode.

 

Izborne događaje u Čileu, koji su zainteresirali najvažnije listove na svijetu, nije moguće interpretirati ako se ne shvaća važnost studentske pobune 2011., kada je postalo jasno da je na scenu stupila generacija neustrašivih i posve slobodnih mladih ljudi.

Izborne događaje u Čileu, koji su zainteresirali najvažnije listove na svijetu, nije moguće interpretirati ako se ne shvaća važnost studentske pobune 2011., kada je postalo jasno da je na scenu stupila generacija neustrašivih i posve slobodnih mladih ljudi

 

Omladina je to puna vizije i snage, proročki usmjerena, jer je pobijedio Jackson, na primjer, iako je socijalist, i to dva puta na izborima na najkonzervativnijem sveučilištu, onome koje pripada Katoličkoj crkvi u Santiagu, što bi bilo ravno tomu da skupina prestrašenih, tzv. vjernika laika, koja radi robovski posao u strukturama Hrvatske biskupske konferencije osnuje sindikat crkvenih namještenika (pa bismo onda vidjeli bi li varaždinski biskup imao petlje najuriti na ulicu djelatnicu Hrvatskog Caritasa bez suvisla obrazloženja).

 

Postoje oni koji tvrde da će Vallejo, Cariola, Jackson i Boric kad-tad postati establišment. Ja mislim da to neće biti tako. Mislim da će se ipak dogoditi nešto dobro za Čileance, baš kao što mislim da će se jednoga dana dogoditi nešto dobro u hrvatskome društvu, koje stenje od mediokriteta, mržnje i političkog idiotizma.

 

U prvome mandatu je Michelle Bachelet bila simbol, žrtva Pinochetove diktature koja je došla na vlast a da je uopće nije tražila, kao kolateralna žrtva u obračunu konzervativaca kunktatora i ljevičara salonista (kakvih u Hrvatskoj imate na bacanje jer je malo njih, i s jedne i s druge strane, zaista osjetilo “ulicu”). Budućnost Čilea, ali i cijele Latinske Amerike ovisi o ljudima poput Bachelet, koja sada ne može više biti samo majčinska figura već mora biti i snažna kormilarka odvažnih mladića i djevojaka kao što su Camila, Karol, Giorgio i Gabriel, jer su shvatili da treba razgovarati i djelovati i da treba pobijediti strah.

 

Hrvatska misli da je jako udaljena od Čilea i Argentine. Ja pak tvrdim da su to naše susjedne zemlje.

 

(Ovaj sam komentar napisao za tportal, a želio sam ga objaviti i na našem portalu).

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora