Hebrang je izazvao prijetnje zbog kojih sam se javio policiji

Bivša urednica proustaškog portala Dnevno, a sada novinarka i kolumnistica ekstremno desnog i huškačkog portala Direktno Andrea Latinović, pohitala je pitati Andriju Hebranga za mišljenje o onome što smo Vesna Teršelič, voditeljica Documente, i ja, kao svjedok događanja nakon Oluje, govorili uoči ovogodišnje obljetnice te akcije, točnije, o onim zločinima koji su se dogodili u Lici.

Rezultat ”novinarskog rada” A. Latinović je degutantan i šokantan (”Hebrang za Direktno: Vesna Teršelič i Drago Pilsel falsificiraju i konstruiraju laži”): Hebrang je preko nje poručio da je Sava Lavrnić, 93-godišnja starica, izmasakrirana u svom selu Komić kod Udbine, čije sam ostatke pronašao zajedno s kolegama iz HHO-a u veljači 1996., te smo ih tada sahranili (sahranu je vodio umirovljeni sveštenik SPC-a i član HHO-a Jovica Nikolić), bila teroristkinja! Hebrang nije izrazio nikakvo žaljenje zbog svirepa ubojstva Save i njenih sumještana, već ih je, ponavljam, optužio za terorizam.

Uradak A. Latinović valja citirati u cijelosti (bez ispravaka njenih pogrešaka).

Postoje oni koji će u ime kršćanske pravde hvaliti samo ono dobro i koji će se radovati samo onom plemenitom i dobrom činu obrane domovine i zaštite naše braće koja su patila pod neizdrživim teretom velikosrpske okupacije. Njih možda ima i previše ako im broj usporedimo s brojem onih koji hrabro dižu glas protiv svakog osvetničkog razaranja i ubijanja, protiv svake metode koja u sebi krije filozofiju destrukcije

”Svake godine na obljetnicu sjajne hrvatske pobjede nad srpskom vojskom u ‘Oluji’ javljaju se zagađivači medijskog prostora koji pokušavaju okaljati taj događaj. Ove godine, među inima koji se ne mogu pomiriti s hrvatskom pobjedom, to čine i poznati falsifikatori povijesti Vesna Teršelič i Drago Pilsel pitanjem što je s istragom o navodnom zločinu nad srpskim civilima u selima Komiću i Poljicima nedaleko Udbine. Pitaju, iako znaju da nema nikakva dokaza o navodnom zločinu i tako čine zločin prema istini.

Poznato je da simpatizeri poražene srpske agresorske vojske na sličnim lažima dobro žive trošeći novac, kako hrvatskih poreznih obveznika za svoje ‘projekte’, tako i Judine škude iz inozemstva. A istina o zločinima nad civilima je davno istražena i objavljena u knjizi ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’, na temelju podataka prikupljenih u Glavnom stožeru saniteta RH (GSSRH) tijekom ratne agresije”, kaže za Direktno prof. dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva i koordinator Sanitetskog stožera od 1991. do 1995. godine.

Zamolili smo prof. Hebranga da nam komentira, komentirajući konferenciju za novinare koju su u petak održali Vesna Teršelič, voditeljica Documente-Centra za suočavanje s prošlošću i novinar te bivši aktivist Hrvatskog helsinškog odbora Drago Pilsel.

Povodom 23. obljetnice akcije ”Oluja”, Teršelič i Pilsel upozorili su da još nije završena istraga za zločine koje su pripadnici Hrvatske vojske počinili 12. kolovoza 1995. godine u selu Komiću i Poljicima, blizu Udbine. 

”Gdje leži problem u procjeni zločina nad životima civila u ratu? U dokazu da je ubijeni doista bio civil, a ne naoružani civil!”, objašnjava Hebrang, govoreći dalje: ”U GSSRH smo, poštujući međunarodne norme od početka srpsko-crnogorske agresije uveli identifikaciju i evidenciju svih ubijenih hrvatskih civila. Organizirali smo mrežu stručnjaka koji su rezultate identifikacije slali u centralnu evidenciju. Svaki podatak uspoređen je s naoružavanjem svih jedinica i dokaz da je ubijeni bio civil bez oružja. Prema međunarodnim standardima naoružani civil nije civil, nego terorist”, nastavlja Hebrang.

”U našoj evidenciji su imena 7263 ubijena hrvatske civila, od čega su gotovo polovina žene i djeca (3182 žene i 345 djece)! To je posljedica planskog etničkog čišćenja Hrvatske u kojima topovske cijevi nisu bile usmjerene u vojne, nego u civilne ciljeve.  Istodobno, srpski agresor je protjerao 240.000 hrvatskih civila s okupirane trećine Hrvatske, iako brojne laži iz ustiju poraženih pokušavaju preokrenuti te činjenice”, kaže Hebrang.

No, što je s ubijenim srpskim civilima, pitali smo prof. Hebranga.

Bivša urednica proustaškog portala Dnevno, a sada novinarka i kolumnistica ekstremno desnog i huškačkog portala Direktno Andrea Latinović, pohitala je pitati Andriju Hebranga za mišljenje o onome što smo Vesna Teršelič, voditeljica Documente, i ja, kao svjedok događanja nakon Oluje, govorili uoči ovogodišnje obljetnice te akcije, točnije, o onim zločinima koji su se dogodili u Lici

”U istoj knjizi analizirali smo sve izvore agresora i utvrdili neosporne činjenice koje nitko nije demantirao! Na srpskoj strani nije bilo identifikacije i evidencije ubijenih civila, kako bi se kasnije moglo konstruirati laži poput ove falsifikatora Teršeličke i Pilsela.

Brojni naoružani civili na strani agresora bili su pripadnici tzv. civila na službi u JNA, rezervisti, razni dragovoljci, teritorijalci i pripadnici brojnih privatnih vojski (Arkanovci, Martićevci, Kninđe i slično). Ti agresorski vojnici često nisu imali vojničke odore, što zbog toga jer im nisu bile dostupne, što zbog zavaravanja hrvatskih branitelja. Viđali smo ih na svim bojišnicama.   

U procjenama civilnih žrtava čak i sami Srbi priznaju da nemaju evidencije temeljene na identifikacijama. Čak i poznati falsifikator i abolirani zločinac Savo Štrbac u svojim dokumentima priznaje da je njihova dokumentacija obuhvatila i razne kategorije poginulih koji se mogu nazvati ‘uslovno vojnici’.

U istoj knjizi su navedeni i drugi dokazi srpskih prijevara pa se citira i Štrpčeva konstatacija da je među ukupno poginulima bilo 80 civila! Da, 80 srpskih civila prema 7263 ubijena hrvatska civila! U tvornici laži skuhala se i priča o civilnim žrtvama u navedenim selima, za koje istraga nije dokazala da su bili nenaoružani civili!”, navodi prof. Hebrang.

”Jasno je da iznesene podatke ni jedna hrvatska Vlada nije provjerila i upotrijebila u ‘normalizaciji’ odnosa s agresorima. Ratovi završavaju obeštećenjem svake žrtve i zato taj rat još ni izdaleka nije završen. Čak štoviše, razni protivnici briljantne hrvatske pobjede nalaze u ‘Oluji’ uporište za lažne optužbe pobjednika.

Jedna od najvećih laži koju hrvatske vlasti nisu sankcionirale je tužba koju je u Haagu branio notorni Žarko Puhovski, tvrdeći u dokumentu pod sudskim brojem P2402 da su hrvatski vojnici u ‘Oluji’ pobili 677 srpska civila! Sva dokumentacija dostupna je na internetu i objavljena u istoj knjizi. Prema njoj Puhovski nije imao dokaze za sramotnu optužbu vlastite države, nije imao identifikacije pokojnika, evidencije ni popisa pa mu je tužba odbačena. Slično kao i u istragama našega DORH-a, postavljena je sumnja na ubojstvo 47 civila, ali bez dokaza da nisu bili naoružani u trenutku pogibije.

Svatko tko je bio na terenu sudionik ratnih zbivanja zna kako su naoružani civili ubijali naše branitelje i kako je svaki branitelj imao djelić sekunde za razlikovanje civila od naoružanog civila. Zbog toga je stradalo nekoliko pravih civila, kao posljedica pogreške u procjeni branitelja. Nasuprot tome, ubijeni hrvatski civili posljedica su planiranih i pomno izvedenih zločina”, napominje Hebrang.

Na koncu zaključuje i ovo: ”Zagađivanje medijskog prostora od strane falsifikatora  gubitničke strane prestalo bi kada bi država utvrdila i eventualno korigirala ove evidencije i učinila ih prihvaćenom istinom. Tada bi naši političari iznosili argumente pred optužbama poltičara bivših agresora, ali i procesuirala one u domaćim redovima koji namjerno kleveću i blate vlastitu državu. Umjesto toga, razni puhovski pune i dalje medijske prostore bez posljedica za svoje lažne optužbe. Barem toliko zaštite od optužbi zaslužili su branitelji od svoje države koju su stvorili!”.”

Rezultat ”novinarskog rada” A. Latinović je degutantan i šokantan: Hebrang je preko nje poručio da je Sava Lavrnić, 93-godišnja starica, izmasakrirana u svom selu Komić kod Udbine, čije sam ostatke pronašao zajedno s kolegama iz HHO-a u veljači 1996., te smo ih tada sahranili (sahranu je vodio umirovljeni sveštenik SPC-a i član HHO-a Jovica Nikolić), bila teroristkinja! Hebrang nije izrazio nikakvo žaljenje zbog svirepa ubojstva Save i njenih sumještana, već ih je, ponavljam, optužio za terorizam

Ostavljam čitateljima da zaključe što misle o cijelom iskazu gospodina Hebranga. Ja ću ovdje, u vezi s njegovim riječima, konstatirati da sam prozvan i optužen za ”zagađivanje medijskog prostora”, da sam ”falsifikator gubitničke strane”, da ”konstruiram laži”, da sam ”simpatizer agresorske vojske”, da ”činim zločin prema istini”, da ”dobro živim od Judinih škuda iz inozemstva”. To su teške klevete i uvrede kazane s namjerom da me se obilježi kao ”neprijatelja Hrvatske”.

De facto, iste večeri, 3. kolovoza 2018., nakon tih Hebrangovih uvreda i kleveta posredstvom novinarke A. Latinović i portala Direktno, protiv mene je počela nova i, od kada imam profil na Facebooku, najžešća kampanja uvreda i prijetnji. U petak 17. kolovoza sam ih pobrojao više od 50 i bio sam primoran, nakon što mi je poslana ”poruka” u kojoj ustaša drži zaklanu glavu Srbina, pozvati policiju koja je došla u moj dom. Kod prijetnje smrću novinarima policija je dužna obratiti se DORH-u po službenoj dužnosti.

Hebrang je reagirao na press konferenciju koju smo u petak 3. kolovoza prijepodne, u prostorijama Kuće ljudskih prava u Zagrebu, gospođa Teršelič i ja održali, a u vezi neprocesuiranih zločina u selima Komić i Poljicima kod Udbine. Ja sam tom prilikom novinarima govorio i o tome kako sam, istražujući stanje groblja u Gračacu, snimao masovne grobnice, ali i redove humaka s križevima s oznakama NN i rednim brojevima te kako sam, sredinom listopada 1995., kada je tadašnji ministar unutarnjih poslova govorio o tristotinjak tijela pronađenih u akcijama ”čišćenja” i ”asanacije” terena, Ivana Jarnjaka pitao što onda znači križ sa oznakom NN 752 koji sam snimio u Gračacu.

Na to moje pitanje ministar Jarnjak nikada nije odgovorio.

Elem, Hebrang je znao da sam toga petka 3. kolovoza govorio o zločinu u selu Komić, da sam citirao izjavu svjedokinje masakra (majka joj je živa spaljena u kući i naša svjedokinja je sve to gledala iz šumarka gdje se sklonila od podivljale jedinice Hrvatske vojske), znao je da sam opisao ubojstvo Save Lavrnić i njezina sina Petra, da sam ih našao zavezane žicom, da su ustrijeljeni ispred kuće, da su i ostali ubijeni Srbi bili seljaci u zrelim godinama…, ali ništa to Hebrangu ne znači, jer on ”zna” da su Sava Lavrnić i ostali nesretnici iz sela Komić bili ”agresori”, to jest, naoružani civili koji bi naudili hrvatskim snagama.

I o tom strašnom sadržaju želim da čitatelj sam prosudi.

Ja ću, poradi istine, još jednom svjedočiti što se dogodilo u Komiću.

Dana 12. kolovoza 1995. Hrvatska je vojska ušla u Komić iz pravca Ondića, bez ikakva otpora, s dva tenka i tri oklopna transportera (sasvim je jasno da se može saznati koja je točno jedinica HV-a prošla 12. kolovoza 1995. tim smjerom i satrla ljude u selu Komiću i zaseoku Poljicima). U vremenu između 12 i 14 sati u selu je uništeno, minirano i spaljeno oko 80 posto svih objekata. To smo vidjeli kada smo nakon dojave u veljači 1996. stigli u Komić u kojem je prema popisu stanovništva 1991., bilo 198 stanovnika srpske nacionalnosti.

Ostavljam čitateljima da zaključe što misle o cijelom iskazu gospodina Hebranga. Ja ću ovdje, u vezi s njegovim riječima, konstatirati da sam prozvan i optužen za ”zagađivanje medijskog prostora”, da sam ”falsifikator gubitničke strane”, da ”konstruiram laži”, da sam ”simpatizer agresorske vojske”, da ”činim zločin prema istini”, da ”dobro živim od Judinih škuda iz inozemstva”. To su teške klevete i uvrede kazane s namjerom da me se obilježi kao ”neprijatelja Hrvatske”

Istragom smo utvrdili da su ubijeni Staka Ćurčić (stara oko 45 godina, ubijena metkom), Mika Pavlica (stara 90 godina, nepokretna, živa spaljena u kući), Marija Brkljač (stara 75 godina, nepokretna, živa spaljena u kući), Sava Lavrnić (stara 93, izrešetana ispred kuće), Petar Lavrnić (star 65 godina, sin Savin, izrešetan ispred kuće, vezan žicom za majku), Rade Sunajko (star 89 godina, ubijen metkom), Milka Sunajko (stara 86 godina, ubijena metkom). U selu je nakon Oluje ostala i Borka Opalić, stara oko 50 godina, gluhonijema; izgubio joj se svaki trag.

A evo i dio iskaza svjedokinje: ”Nakon dva dana sam se spustila… Vidim kosti. Pogledam malo bolje, kosti od glave. Sitne su kosti izgorjele, ostale su samo krupne i od glave. To sam pokupila u jednu malu ‘ranjglicu’, našla sam u drugoj kući, koja nije izgorjela, jedan komad platna. Zamotala u platno i zakopala dolje u šljivar… Onda sam otišla kod UNPROFOR-a u Klapavicu, koji nas je smjestio u kampu Borje” (iz izjave J. U., kćeri Marije Brkljač, koja je zapaljena u svojoj kući u Komiću broj 88).

Svjedokinja je rekla i ovo: ”Kada su sve zapalili i prestala pucnjava, rekli su ‘Ajmo ća’, stali su u kolonu, profesionalno, dva po dva… Sva sijena koja smo u polju imali, sve su redom zapalili…”.

***

Ja zaista ne znam što se događa Hebrangu, zašto kleveće na tako opak i monstruozan način, zašto nema samilost prema ubijenim starcima.

Ali znam što sam vidio: spaljenu zemlju, opljačkanu, pobijenu…

Ponovit ću što sam napisao nakon što sam naišao na umoreni bračni par Nikolu (76) i Milicu (74) Damjanić, koji su 11. kolovoza 1995. izmasakrirani i spaljeni u svom selu Prokljan, u šibenskom zaleđu (to je prvi zločin koji sam opisao nakon Oluje):

Svaki rat, na ovaj ili onaj način, sudjeluje u onome strašnome kainovskom krvavom biljegu kojim je, kako nas podsjeća teolog fra Bono Zvonimir Šagi, označena cijela povijest Adamove djece. Zato je i rat, svaki, naša sramota.

Postoje oni koji će u ime kršćanske pravde hvaliti samo ono dobro i koji će se radovati samo onom plemenitom i dobrom činu obrane domovine i zaštite naše braće koja su patila pod neizdrživim teretom velikosrpske okupacije. Njih možda ima i previše ako im broj usporedimo s brojem onih koji hrabro dižu glas protiv svakog osvetničkog razaranja i ubijanja, protiv svake metode koja u sebi krije filozofiju destrukcije.

Hebrang je znao da sam toga petka 3. kolovoza govorio o zločinu u selu Komić, da sam citirao izjavu svjedokinje masakra (majka joj je živa spaljena u kući i naša svjedokinja je sve to gledala iz šumarka kamo se sklonila od podivljale jedinice Hrvatske vojske), znao je da sam opisao ubojstvo Save Lavrnić i njezina sina Petra, da sam ih našao zavezane žicom, da su ustrijeljeni ispred kuće, da su i ostali ubijeni Srbi bili seljaci u zrelim godinama…, ali ništa to Hebrangu ne znači, jer on ”zna” da su Sava Lavrnić i ostali nesretnici iz sela Komić bili ”agresori”, to jest, naoružani civili koji bi naudili hrvatskim snagama

Pljačku imovine, politiziranje domoljublja, iskrivljavanje i skrivanje notornih činjenica od strane vlasti (sadašnje i bivše) neki možda i mogu trenutno prešutjeti.

Ja ne mogu. Ja ne želim.

Ove misli nudim kao dokaz da sam jedan od onih koji je spreman, kao i vi, preuzeti teret nužnog pročišćenja i okrenuti leđa mitu koji raste i koji nas guši jer se diže iz krvi i pepela, presvučen u nacionalnu duhovnost koju već nekoliko godina šire balkanski vračevi.

Dok ovo čitate, sa mnom se još jednom vraćate u ranjenu Dalmaciju i Liku. Neka moja ponuda završi malom ispovijesti. Pomoć sam našao ondje gdje je ona za mene najpouzdanija. Čuo sam je od Pavla u njegovoj poruci Korinćanima.

U nevoljama ali ne u tjeskobi; bez trenutnog usmjerenja, ali ne očajni; prognani, ali ne ostavljeni u pogibelji; oboreni, ali ne uništeni. I kada pravi začetnik rata bude poražen, znajmo kao Ivan na Patmosu da svjetlo u tami svijetli iako ga svijet ne prepoznaje

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora