Miroslav Volf: Javna vjera – kršćani i opće dobro

Nakon prijevoda svjetski priznate i nagrađivane knjige Isključenje i zagrljaj: teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja (Stepress 1998.), te nakon knjige Zrcalo sjećanja: ispravno pamćenje u nasilnu svijetu (Ex libris, Rijeka, 2012.), na hrvatskom jeziku nedavno je objavljena knjiga Javna vjera – kršćani i opće dobro teologa Miroslava Volfa, u izdanju riječkoga Ex librisa (Rijeka, 2013., 185 str., preveo Zoran Grozdanov), kao dio Izabranih djela Miroslava Volfa, o čemu smo već izvijestili u osvrtu dana 17. studenoga iz pera fra Ivana Šarčevića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i autora pogovora u Volfovoj novoj knjizi.

“Profesor Volf” – istaknuo je Šarčević, a ovdje prenosim sažetak navedena pogovora – “jedan je od desetak najutjecajnijih teologa u svijetu te je zasigurno jedan od najznačajnijih naših teologa, čitan na cijelom južnoslavenskom području. Važno je naglasiti da se posebnost Volfove teologije ogleda u prožimanju različitih društvenih i duhovnih konteksta. S tim kontekstima, koji ga se životno, biografski tiču, autor kontinuirano dijalogizira u svojim spisima i onda kad ih izrijekom ne spominje.

I knjiga Javna vjera sa svojom glavnom temom: odnos vjere i kulture, oslikava te društvene kontekste (…) Kao jedina mjesta i faktori otpora režimu, crkvene i religijske institucije i njihovi službenici, svećenici i teolozi, s društvenom promjenom potkraj ’80-tih prošloga stoljeća, od novih vlasti, redovito nacionalnih, pa i nacionalističkih, bili su potvrđeni kao povijesni pobjednici. Umjesto da religija ‘odumre’, kako su se nadali teoretičari materijalizma i komesari diktature proletarijata, ona je oživjela i našla se u srcu javnosti. No, probuđene i povampirene nacionalne i konfesionalne razlike zanijekale su transcendentni korijen ljudskoga postojanja kao i zajedničke biblijske korijene.

Važna je teza Miroslava Volfa da kršćani trebaju donijeti svoje vizije dobrog života u javnu sferu – u politiku. Kršćani trebaju sudjelovati u javnom, posebno političkom životu društva, zajedno s ljudima različitih svjetonazora s kojima žive “pod okriljem jedne države”. Svijest da religije mogu biti izvor zalaganja za opće dobro, pomirenja, solidarnosti, tolerancije i razvoja osobito je potrebna u postkomunističkim i postkonfliktnim multikonfesionalnim društvima kakvo je i hrvatsko. Stoga hrvatski prijevod ove vrijedne knjige dolazi u pravo vrijeme – Ivo Josipović

Politizacijom religije i idolatrijskom zloupotrebom vjere, nacionalistički gospodari rata za osvajanje tuđeg teritorija, uz asistenciju religijskih institucija i velikog dijela religijskih službenika, nasiljem su razdijelili zemlje i zavičaje na etnički ‘čiste teritorije’ te abrahamsku baštinu isparcelizirali u feude ‘lokalnih’ (nacionalnih) moćnika i njima pripadajućih ‘bogova’ i religijskih simbola.

Nametnuti politički ateizam komunističkoga režima zamijenjen je političkim politeizmom nacionalno i religijski ‘čistih teritorija’, malim teokratskim državicama u kojima vlada geto mentalitet, duh izolacionizma i ksenofobije.

S resantimanom komunističkoga progona i žrtve, s viktimološkim identitetom što stvarnih što prenaglašenih stoljetnih stradanja, s jedne strane, te s trijumfalističkim osjećajem povijesnoga pobjednika u očuvanju nacionalnoga identiteta, te nove društvene privilegiranosti, s druge strane, religijske institucije i njihovi službenici, s nedovoljnom budnošću i razboritošću, izručile su se, dakle, političkim (nacionalističkim) manipulacijama tako da je religija korištena kao nadahnuće i pogonsko gorivo u ratu, u probuđenim zlopaćenjima, u odmazdama i nasiljima nad onim drukčijima.

Bujanje religija i konfesija, retradicionalizacija i folklorizacija vjere, išli su ruku pod ruku s nacionalističkom retorikom mržnje i isključivosti. Metafizička odgovornost za čovjeka kao čovjeka (K. Jaspers), vjera kao utjeha, kao potencijal životnoga smisla i od Boga zahtijevano poštovanje svetosti drugoga, ne samo da su marginalizirani nego i društveno proskribirani i kažnjavani kao nacionalna izdaja i krivovjerje. Velikosrpski ratovi, svetosavizacija politike te nacionalistički odgovori na njih od strane režima drugih naroda pokazali su svu grozotu religijske patologije tako da će trebati mnogo vremena da dođe do katarze religijskih institucija, njihove ‘denacifikacije’, kao i do tako nužnoga pomirenja među narodima i religijskim institucijama.

Volf ovom knjigom nudi vrlo koristan doprinos preispitivanju mjesta i uloge religije u našem svijetu, i za naš postkonfliktni južnoslavenski prostor. U konačnici moglo bi se reći da Volf vjeru (religiju) vraća u javni prostor, i to iz srži vjere, ne iz politike i političkih, sekularnih motiva. Na takav način pripomaže da se najeminentnija kategorija vjere i jezika – ime Bog – vrati u javni prostor sa svom svojom svetošću, da postane ne samo religijskom nego eminentno kulturnom i ‘političkom’ kategorijom, ‘političko’ ime zajedničkoga dobra svih ljudi, gdje ‘političko’ ne znači teokraciju nego najprije angažman za dobro drugih, i gdje ime Bog ne dopušta manipulacije i zamjene sa zemaljskim/sekularnim idolima kao što su nacija, kapital, novac, seks, sport…

Knjiga Javna vjera Miroslava Volfa, u oskudnosti ovakvih razmišljanja u našem teološkom kontekstu, nasušno je potrebna. Potrebna je našim ignorantskim ili zapaljivim dijalozima o ulozi vjere u javnosti. Ona dolazi u vrijeme krize teologije, jer su teolozi naših monoteističkih (proročkih) vjera, ‘propustili’ ne toliku svoju akademsku/učiteljsku koliko proročku zadaću u strašnim vremenima ratnih huškanja i stradanja.

Propustili su da sam Bog dođe do riječi. Dopustili su da politički manipulatori i etnokapitalistički tajkuni vulgariziraju vjeru u Boga, da je reduciraju na ratne poklike s Bogom/Allahom na usnama i zatvore u nacionalističke ‘torove’.

Profesor Miroslav Volf jedan je od desetak najutjecajnijih teologa u svijetu te je zasigurno jedan od najznačajnijih naših teologa, čitan na cijelom južnoslavenskom području. Volf ovom knjigom nudi vrlo koristan doprinos preispitivanju mjesta i uloge religije u našem svijetu, i za naš postkonfliktni južnoslavenski prostor – Ivan Šarčević

Ova knjiga je potrebna u vremenu kada sve više agnostička politika, sve više ateista iz navike, kao i razna sekularna duhovna trgovišta, odstranjuju angažirane vjernike na ‘društvene rubove’, u vremenu kad se i unutar crkava i vjerskih zajednica, što zbog loše savjesti, što zbog kompleksa manje vrijednosti, preferira površna depolitizacija, ne partijska (stranačka) depolitizacija, nego povlačenje vjernika u sakralne prostore i liturgizam, u paralelna društva, u duhovne molitvene oaze i gotovo ‘sektašku’ samodostatnost.

Volf pokazuje da teologija – teologija koja inzistira da je vrijeme misliti na Boga te vjeru u Boga uključiti u svoje društvo – posjeduje jedan od ključeva budućnosti našega svijeta, zadržavajući pri tome poniznu samokritičnost, onu moltmannovsku ozbiljnu i angažiranu nadu u neočekivani Božji dolazak, u njegovo izbavljenje i blagoslov, u naš današnji, stari i sukobima umorni, ali jedini naš i Božji svijet.”

Toliko iz pogovora prof. Šarčevića. A sada nešto o tome zašto iz moje “Ex libris”, iz mojega kućnog bogatstva, iz polica biblioteke koja mi daje mir i sigurnost, izvlačim baš ovu knjigu kao orijentir za rubriku koja danas počinje…

Knjige prof. Volfa ne nalaze se na popisu obavezne, pa niti preporučljive literature za studente teologije katoličkih teoloških učilišta i za one koje žele izgraditi svoju vjeru ili, kako je apostol Petar mislio da je potrebno, imati razumsko opravdanje za nju.

Zašto se te knjige prešućuju, a ako se ne prešućuju, onda obezvređuju? Zato što autor nije katolik, nego dolazi iz pentekostne zajednice? Možda. Knjigama Volf u cijelosti promišlja činjenicu drugosti, nešto što se može nazivati abecedom društvenoga su-zdravlja. Dakle, knjige su priručnici za zdravo društvo.

Volf smatra da identitet i drugost trebaju biti u središtu našeg teološkog razmišljanja. Možda zato što će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva ili ćemo u tome promašiti svoj poziv na slobodu stvaranja i sustvaranja. Možda zbog toga što, tumačeći svoga profesora Jürgena Moltmanna, jednog od predvoditelja tzv. teologije nade, drugost je sinonim za solidarnost, a Volf kao kršćanin, zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikoga petka, na Golgoti, kad se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih.

Volf vjeru (religiju) vraća u javni prostor i to iz srži vjere, ne iz politike i političkih, sekularnih motiva. Na takav način pripomaže da se najeminentnija kategorija vjere i jezika – ime Bog – vrati u javni prostor sa svom svojom svetošću, da postane ne samo religijskom, nego eminentno kulturnom i “političkom” kategorijom, gdje “političko“ ne znači teokraciju, nego najprije angažman za dobro drugih, i gdje ime Bog ne dopušta manipulacije – Ivan Šarčević

Njegove knjige, tvrdim, kao i ova koju za vas danas biram, djeluju moćno. Volf vlada političkom teologijom i može ga se svrstati u predstavnike toga pravca na našem kontinentu jer svojim djelom progovara u ime žrtava “naših ratova” i sustava porobljavanja, brani njihovo dostojanstvo te nevjerojatnom lakoćom uspostavlja vezu ključnih filozofskih, teoloških i kulturoloških djela s Poviješću spasenja.

Volf svakoga čitatelja stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na pitanje: ”Što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kad iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže kršćanima uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju Kristovih sljedbenika, onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer je žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?”

Kao stručnjak za sustavnu teologiju, profesor Volf, uostalom, pokazuje da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.

Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen ni u ovom poratnom hrvatskom vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, tzv. ”etničkim čišćenjem”, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama, nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko, izluđenih građana. Takvu religiju možemo označiti lažnom.

To čini i Volf. Hinjena religioznost dokazala je da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam, politička religija ili, budimo na kraju sasvim otvoreni, sakralno ludilo, hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji. Volf takve demaskira. On je prorok koji, govorom znanstvenika, sve nas tjera na obraćenje.

Hinjena religioznost dokazala je da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam, politička religija ili, budimo na kraju sasvim otvoreni, sakralno ludilo, hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji. Volf takve demaskira. On je prorok koji, govorom znanstvenika, sve nas tjera na obraćenje

U sjeni svega rečenog, jedna konstatacija: što su kardinal Josip Bozanić i ostali (nad)biskupi našim Srbima? Jer njih, Srba, kao da nema na horizontu Katoličke crkve, vjerski fanatizirane, koja uzdiže naciju kao božanstvo. Dapače, biskupi i župnici su ovih dana rabili svoje oltare i urede da se izvrši još jedan atak na tu manjinu i njihovo pismo! Srbi kao da im nisu ništa.

Je li itko od hrvatskih (nad)biskupa reagirao kada smo sa zaprepaštenjem čuli da su hrvatski vojnici Srbe u Medačkome džepu žive nabijali na kolac i bacali u bunare? Nisu. Šute, kao što su šutjeli nakon zločina počinjenih tijekom “Bljeska” i “Oluje” i kao što su odšutjeli sve ostale zločine počinjene “za Hrvatsku”, kada je don Živko Kustić, znajući za zločine, jer mu je o njima govorio, među ostalima i ovaj novinar i teolog, pisao tirade o ”neviđenoj humanosti ratovanja”!

“Locus theologicus” suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinom. Teologija nacionalnog anti-mita, kakvu zagovaram, jest u funkciji nacionalne istine u kojoj Crkva mora transcendirati naciju. Koja je uloga crkava i religije danas kada su režimi proglasili pobjedu demokracije, slobode, vjerskih prava i tolerancije – a kad se ispostavilo da  nasilje, nehumanost, ksenofobija i  autoritarizam zapravo rastu? Kako kršćanstvo i Katolička crkva reagiraju na proturječnost zbilje i onoga što propovijeda? Kakva je pozicija i moralni kredibilitet svećenstva? Koliko crkve, od Rusije do Amerike, podržavaju ili nijemo toleriraju otklon od autentičnih vrijednosti Kristova učenja? Koji su primjeri otpora, a koji konformizma?

Politička teologija nastoji biti temeljna značajka političke svijesti. Ona želi da kršćanska riječ postane društveno djelotvornom riječi. Ona traži kategorije koje ne služe samo prosvjetljenju savjesti, već i njihovoj preobrazbi.

Miroslav Volf, zato sam njegovu knjigu prvu odabrao za ovu rubriku, podsjeća da je teologija uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, napokon, kao Bog nade. A to je po meni najvažnija spoznaja u čitanju prof. Volfa.

(Obratite pozornost na bogatu ponudu i izvrsnost kršćanskog izdavača Ex libris)

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora