Svaki dan u džungli – bez mačete!

Dvije vijesti – sasvim različite u karakteru, ali obje vezane uz (kako bi rekla Elena Ferrante) ”moju genijalnu prijateljicu” – obradovale su me prošlog tjedna.

Memorijalni centar Lipa pamti na natječaju za privremene umjetničke projekte u javnom prostoru Lipe proglasio je najboljim rad ”Put tišine” akademske slikarice Diane Sokolić iz Zagreba, a gotovo istovremeno sam doznala da će se njeni broševi i nakit, iz najnovije linije nastale kao hommage velikim umjetnicima, moći kupiti u čuvenom njujorškom muzeju MoMa.

Pobjeda na natječaju u Lipi Dianu Sokolić čini posebno ponosnom. Kao Riječanka, još u osnovnoj i srednjoj školi, upoznala je nekadašnji postav muzeja u Lipi i dobro zapamtila priču o stradanju 269 mještana koje su za odmazdu spalili nacisti i fašisti krajem Drugog svjetskog rata.

Pobjeda na natječaju Memorijalnog centra u Lipi Dianu Sokolić čini posebno ponosnom. Kao Riječanka, još u osnovnoj i srednjoj školi,  upoznala je nekadašnji postav muzeja u Lipi i dobro zapamtila priču o stradanju 269 mještana koje su za odmazdu spalili nacisti i fašisti krajem Drugog svjetskog rata. Radom pod naslovom ”Put tišine” svaka od stradalih osoba bit će predstavljena s dva kamena veličine stopala… kao da stoje jedna do druge uz ulicu – od kuće u kojoj su spaljeni pa do Memorijalnog centra Lipa pamti

Dvjesto šezdeset i devet ljudi – mahom starijih stanovnika, žena, djece.

Ovogodišnji natječaj u Lipi najavljen je pod naslovom ”Prepoznavanje odsustva”, a koncept rada Diane Sokolić bio je – vizualizirati broj ljudi koji su stradali tog 30. travnja, 1944.godine.

Jer kad pročitate brojku, ona djeluje zastrašujuće, ali teško je zamisliti o kolikoj je masi ljudi riječ.

Zato je Diana Sokolić predložila da ”Put tišine” svaku osobu  prikaže s dva kamena veličine stopala – za odrasle ljude veći kamenovi, za djecu manji. Pa tako redom, kao da stoje jedan do drugoga uz ulicu i prate nas pogledom – od kuće u kojoj su spaljeni pa do Memorijalnog centra Lipa pamti.

Cilj projekta bio je odsustvo stradalih Lipljana učiniti dijelom našeg današnjeg postojanja – pojmiti nepojmljivo, prikazati ono što se prikazati ne može.

Obilazeći lokaciju, shvatila je da će za takvo obilježje trebati dužinu od tristotinjak metara te da će nijemi svjedoci morati stajati i u postranim ulicama.

Njihovo odsustvo novi postav Memorijalnog centra bilježi crnim kućicama s kućnim brojevima i prezimenima obitelji koje su u njima živjele do tog 30. travnja. A sad će posjetitelji Lipe moći osjetiti i njihovu fizičku prisutnost.

Diana Sokolić diplomirala je na Likovnoj akademiji u klasi prof. Šime Perića. Crtačica po vokaciji, žarko je željela prenijeti svoje umijeće mladima. Prvi put javila se na natječaj Likovne akademije s 32 godine – rekli su joj da je premlada. U međuvremenu je radila, usavršavala se, podučavala slikanje, dobivala nagrade, izgradila se umjetnički i intelektualno…

Ponovo se prijavljuje  na natječaje – ali nekada se tražilo iskustvo, a sada mladost! Jednom su joj čak rekli da nije ni svjesna koliko je dobro da ju nisu primili: ”Da ste stalno zaposleni, ne biste se umjetnički izražavali i dobili tolike nagrade!”

”I tako, ja svaki dan u džungli – bez mačete… A oni primaju plaću!”, kaže Diana Sokolić, članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, nepokolebljiva u istraživanju unutar okvira svoje profesije.

Svaki put kada se sretnemo ona pršti novim temama i idejama. Umjetnost je za nju  – način života, svjetonazor koji se ogleda u odijevanju, postavljanju stola, uređenju doma, kreiranju nakita…

Upravo zato njeni profesionalni interesi daleko su širi od slikarstva – uz tečajeve iz crtanja, koje drži dugi niz godina s velikim uspjehom, bavi se fotografijom, dizajniranjem namještaja, nakita, svjetlosnim instalacijama, a za svoje radove je posljednjih sedam godina dobila i niz međunarodnih priznanja! O njoj su pisali britanski Vogue, In Style, Marie Claire…

Iako kaže da se od umjetnosti ne može živjeti, njezin rad – u svakom od spomenutih segmenata – čini joj nemjerljivo zadovoljstvo! I radost:

”Obrtnici rade ono što se traži, a ja ono što bih htjela da se traži”, kaže napominjući da upravo zato smatra da je njenim radovima mjesto jedino u muzejima.

Dva je mjeseca boravila u Parizu. Obišla je na desetke muzeja, zabilježila impresije na tristotinjak stranica… I u potpunosti osvijestila da živimo na rubu Europe, kao u getu. Naprosto, ne postojimo!
”A onda dobiješ nagradu i nađeš se na nekom lijepom i važnom mjestu, osjećaš se kao dio svijeta – ali samo do ponoći. Potom natrag u bundevu…

Baš zato što sam kucala na vrata u Hrvatskoj – počela sam prijavljivati svoje radove na međunarodne natječaje. Tu je internet kao izvor informacija presudan. I ne trebaš imati nikakvu vezu! Prijavljeni radovi i projekti – jedino je što se računa!”

Diana Sokolić 2012.godine na velika vrata ulazi na međunarodnu scenu!

Te je godine dobila nagradu za umjetničku  fotografiju u Parizu u kategoriji apstraktne fotografije, a njen je rad postao dijelom Zbirke fotografija Bibliotheque  National de France.

Za Dianu Sokolić umjetnost je način života, svjetonazor koji se ogleda u odijevanju, postavljanju stola, uređenju doma, kreiranju nakita… Upravo zato njeno je zanimanje daleko šire od slikarstva – uz tečajeve iz crtanja, koje drži dugi niz godina s velikim uspjehom, bavi se fotografijom, dizajniranjem namještaja, nakita, svjetlosnim instalacijama, a za svoje radove je posljednjih sedam godina dobila i niz međunarodnih priznanja

Sljedeće godine započinje njena žetva nagrada na međunarodnoj izložbi A’Design Award Competition u Comu, u Italiji: srebrna nagrade za modni dizajn manžeta FRED (rad je postao dijelom Muzeja dizajna MOOD) te nagrada za ogrlice JOY i torbe DIANA (2013.), kragna KARL nagrađena je u Comu 2014. godine, brončana nagrada pripala joj je za narukvice Lacey u kategoriji modnih dodataka (2015.), a sljedeće, 2016. godine brončanu nagradu osvaja njen štap za hodanje ”Maurice&Marlene” (u kategoriji pomagala za treću životnu dob). Ove godine u Comu je nagrađena njena kolekcija nakita ”Mondrian”!

Radovi Diane Sokolić bili su zapaženi i na LICC-u (London International Creative Competition), gdje je bila među počasno spomenutima za Kragnu KARL (2015.), za štapove ”Maurice&Marlene” (2017.) i za rad ”Pedeset nijansi crne – čizme od pleksiglasa” (2018.).

Čizme i cipela od pleksiglasa postale su dijelom virtualnog muzeja cipela u Nizozemskoj.

Nastavila je nizati priznanja i na polju umjetničke fotografije – počasno spominjanje na Međunarodnom natječaju MIFA u Moskvi, a u dva je navrata bila među finalistima na međunarodnom natječaju Festivala svjetla u Amsterdamu.

Ove je godine, zajedno s kćeri Karlom Kocian (25), magistricom produkt dizajna, osmislila svjetlosnu instalaciju posvećenu stogodišnjici Bauhausa, a inspiriranu predstavom Oskara Schlemmera ”Triadisches Ballet”. U finale su odabrane u konkurenciji od 600 prijavljenih iz 50 država svijeta.

Svojim najvećim uspjehom ova zagrebačka umjetnica  – uz niz nagrada na domaćoj likovnoj sceni – smatra samostalnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2018 godine.

Pa iako se radi o zaista prestižnom izložbenom prostoru, na otvorenju su sve kamere hrvatskih televizija bile ”zauzete” na drugim lokacijama, a ni pisani mediji baš nisu reagirali. Ta činjenica gotovo ništa ne znači za umjetničku karijeru Diane Sokolić, ali je slika stanja u Hrvatskoj!

”Moju izložbu u MUO posjetili su ljudi koji znaju što radim. Stalno se krećemo u poznatim krugovima. U Zagrebu se taj kulturni kružok svodi na dvije tisuće ljudi. Isti ljudi viđaju se u kazalištima, na izložbama, na koncertima u Lisinskom, na putovanjima… Iako nemaju velike prihode, kultura je njihov prioritet, duhovna hrana.

Među njima gotovo na prste mogu nabrojiti moje kolege. Slikari ne idu na koncerte i predstave, glumce se rijetko viđa na izložbama… Umjetnost zanima konzumente, rjeđe stvaraoce. I za Kino Europu je demonstriralo tih istih dvije tisuće ljudi. Svi se međusobno poznajemo.”

Ove je godine, zajedno s kćeri Karlom Kocian (25), magistricom  produkt dizajna, osmislila svjetlosnu instalaciju posvećenu stogodišnjici Bauhausa, a inspiriranu predstavom Oskara Schlemmera ”Triadisches Ballet”. U finale su odabrane u konkurenciji od 600 prijavljenih iz 50 država svijeta

Diana Sokolić aktivno prati  kulturna događanja u Zagrebu – naprosto je takva – sve ju zanima! I književni festivali, i koncerti, kazalište, film, arhitektura, dizajn, o likovnim događanjima da i ne govorimo! Kreativni dio svog života, vezan uz radni stol i razradu novih ideja, nadopunjuje doživljajima umjetnosti na svim razinama.

Zagreb joj za tu potrebu pruža mnogo mogućnosti. Ali ne zadovoljava u potpunosti njenu urođenu znatiželju za dalje i više!

Zato su tu putovanja vezana uz neki kulturni događaj. Ili prirodni fenomen, kao što je Aurora borealis, zbog čega je putovala na sam sjever Europe. Ta magična svjetlost opčarala ju je kao sasvim mladu umjetnicu, čak je i ciklus svojih radova nazvala tim imenom.

A u naravi – doživljaj je bio još snažniji!

Tišina i to čudesno svjetlo… Čarolija i radost do ganuća!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?

> Svi tekstovi ovog autora