Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)

Sloboda je bila nešto nestvarno, nešto što je bilo tako daleko da se o njoj teško moglo i razmišljati. Cadik Danon gledao je “gomile pasa iz obližnjih pustih srpskih sela, kako lutaju oko logora, prolaze žičanu ogradu i slobodno se kreću tražeći hranu – pozavideo sam im”. Oni su bili slobodni, “a ja ovako zatvoren u žice i osuđen na smrt isključivo zbog toga što pripadam jednom narodu”.

Logorašima su poseban problem predstavljale muhe, uši, buhe i stjenice – “bili su ih puni boksovi u barakama, pa sva čišćenja i trebljenja, koja su zatočenici vršili sami, nisu ništa pomogla”.

Muhe su bile užasna napast, bilo ih je posvuda – “stotine i stotine se muha hvatalo na gaćama krvavima od dizenterije, na nozi pukloj od edema, slini nosa i usta posve apatičnog ili već umirućeg zatočenika”. Muhe su u Jasenovcu odigrale ključnu ulogu u širenju tifusa i drugih epidemija.

Milko Riffer opisuje kako se “nakon 10 dana u logoru skoro posve navikao na altamirske uvjete života. Navikao sam da gladujem, da jedem prijesne, neoljuštene i gnjile krumpire.” Tada mu je već bilo nestvarno da je “nekad postojao običaj da se jede iz čistih tanjura”, pa sarkastično komentira – “očigledno je da je pribor za jelo glupa predrasuda”

Ušljivost se među logorašima vrlo brzo raširila, ubrzo po uspostavi logora, stoga što nije bilo ni kupanja ni pranja rublja i zato što je kontakt između ljudi bio vrlo blizak, pogotovo kod spavanja. “Dok su seljaci i radnici trijebili uši, građanski svijet, koji uši nije vidio, nije se mogao snaći. Građani su se češali, prislonivši leđa uza zid ili uz kakav stup. Ruke su im bile stalno u njedrima ili u džepovima hlača. Stalno su se drpali ispod pazuha i između nogu.”

Cadika Danona je u prvoj logorskoj noći “probudilo neko peckanje i svrab po celom telu. Počeo sam da se češem, ali nije pomagalo. Dugo sam se mučio dok me san nije ponovo savladao.” Nije znao što je to, pa je ujutro to ispričao ocu: “Sine moj, to su vaške (srpski – uši, op. a.) koje će nas do kraja gristi.” Petnaestogodišnji Nenad Poznanović trijebio ih je, a one su “pucketale”. Činilo mu se da “što ih više ubija, to ih više ima”.

Jakob Atijas morao je baciti vestu koju mu je mama isplela zato što je “bila pripijena uz vrat – a tu su se gnijezdile uši”. U barakama Ciglane “harale su nečistoća, uši i svrab”. “Ako je u noći umro drug, koji je do tebe ležao, najednom su sve uši s njegova tijela prešle na tebe. Na mrtvom su ostajala samo gnijezda gnjida.”

Zatočenice u ženskom logoru u Staroj Gradiški isprva “zbog stjenica nisu mogle spavati u barakama, već u dvorištu”. Kasnije su, dijelom zaslugom logornice Danice Dasović, stjenice privremeno uništene, pa je bilo lakše. No vratile su se, pa su se logorašice snalazile na sve načine: naprimjer, kako su spavale po dvije u krevetu, “na smjenu bi češale jedna drugu”.

Čak su ustaše početkom 1943., da bi istrijebili nametnike, pokupili zatočenicama svu odjeću i oprali je, a njih u međuvremenu ostavili gole po sobama. Zatočenice bi se znale kupati u sumpornoj vodi, što je također trijebilo nametnike, ali kako su spavale po dvije u krevetu, “kad se jedna oprala, druga je još bila zaražena”. Sve u svemu, “za cijelo vrijeme boravka u logoru nismo ih se mogle riješiti”.

Oni logoraši u Staroj Gradiški koji su imali krevete živjeli su u relativno podnošljivijim uvjetima, ali se nisu uspjeli riješiti nametnika. Krevete su prevrtali kako bi pronašli i uništili stjenice. “Stjenice je bilo nemoguće sasvim potamaniti, jer ih bijaše svugdje – u krevetu, u slamnjači, po stropu, zidu, među letvicama. Buha je također bilo u obilju. Jednoga jutra uspjeh da zatučem ravno 52, a kada mišljah da sam ih se riješio, ulovih jednu na – nosu.”

I buhe su napadale logoraše – “nemirne i pakosne, uporno su skakale po trbuhu, nogama i leđima i neprijatno bockale. Nitko ih se nije mogao riješiti.”

Bilo je užasno mnogo štakora, jer su imali mnogo hrane. Znalo ih se viđati kako jedu ostavljene mrtvace. Ulazili su pod barake, u ciglanu i drugdje. Znali su noću plaziti po podu i prelaziti preko zatočenika.

Muhe su bile užasna napast, bilo ih je posvuda – “stotine i stotine se muha hvatalo na gaćama krvavima od dizenterije, na nozi pukloj od edema, slini nosa i usta posve apatičnog ili već umirućeg zatočenika”. Muhe su u Jasenovcu odigrale ključnu ulogu u širenju tifusa i drugih epidemija

“Umivanje? Pranje zubi? Brijanje? O tome se moglo samo sanjati. Sapun? Toga nema ni za lijek. A što mu i treba, kad se ionako nema gdje prati?”

Milko Riffer, čim je došao u logor, jedno se jutro pokušao na pipi umiti i oprati zube. No redar mu je objasnio da je voda “samo za kuhinju, a izuzetno za piće, ako dozvoli redar. Za umivanje, koje je kod nas nepotrebno, nema vode. Za piće ćeš dobiti u podne, ako budeš zaslužio.” A onda ga je otpravio uz zaključak – “a sad se goni” te pridodao “nježan udarac batinom po leđima”.

Riffer je shvatio kako je jako dobro prošao. Kad je postao grupnik, Riffer je velikom privilegijom smatrao “mogućnost da se redovno svako jutro umiva (…) a i moja četkica za zube je došla do upotrebe”.

Smrad je bio rezultat nehigijene i rana, bio je tako strašan da se jedva moglo izdržati. A i kibla je “stravično smrdila”. Ustaše su izbjegavali “ulaziti u barake u logoru Ciglana zbog tog smrada”.

Za logoraše koji su stigli u logor ujesen 1941. nije “moglo biti ni govora o pranju i presvlačenju sve do aprila-maja 1942. godine”. Đorđe Miliša nije se “ni oprao ni umio 9 mjeseci (…) pun ušiju, sav u ranama (…) zakrvavljena pododjeća sva se slijepila s kožom, naročito pod pazuhom, na leđima i najjače među nogama. Da sam se i htio presvući, nisam imao drugog rublja.” Miliša je imao tako natečene noge da “nije mogao obuti cipele, nego samo kaljače”. Kasnije su se “mogli sva odjeća i obuća kupiti”.

Ante Ciliga tvrdi da je “najskuplji bio novi sukneni ili krzneni kaput, ili nove najbolje cipele”, a “teže je bilo dobiti gaće, jer su se ljudi iz Gradine ubijali u gaćama dok su sve ostalo morali pred smrt skinuti sa sebe i to je odlazilo u skladište”.

Erwin Miller mjesecima nije imao nikakvih gaća, nego samo “grube hlače od vune”, koje su bile “pune ušiju”. Kad je nekako nabavio gaće, “godilo mu je što mu je kožu dodirivalo nešto meko i glatko”.

Čedomil Huber ostao je bez odijela, pa je potom dobio “gotovo novu njemačku uniformu”, ali je na njoj bilo još velikog posla, koji su obavili prijatelji: u bojadisaonici je obojena u crno, jer je to bila jedina boja na raspolaganju, a krojač ju je tako prekrojio da se ipak razlikovala od ustaške uniforme.

“Ako je u noći umro drug, koji je do tebe ležao, najednom su sve uši s njegova tijela prešle na tebe. Na mrtvom su ostajala samo gnijezda gnjida”

Logoraši su hodali u prnjama, jedan je imao “hlače beznadno raspadnute, na kojima je umjesto tura zjapila rupa od najmanje pola metra u promjeru”. Kako bi se zaštitili od hladnoće, ali i od teških batina, nosili su tanke dekice ili krpe ovijene oko bubrega koje bi ublažavale udarce.

Kasnijih godina stanje se donekle popravilo, jer su se mogla uzimati odjeća ubijenih i umrlih logoraša, ali je i dalje sve to bilo vrlo jadno. Za vrijeme proboja 1945. Bazilu Zukolu padale su hlače jer su bile vezane špagom koja se raspala, pa je jedva trčao, a Iliji Ivanoviću pukao je remen na sandali, pa je ostao bosonog.

Milko Riffer opisuje kako se “nakon 10 dana u logoru skoro posve navikao na altamirske uvjete života. Navikao sam da gladujem, da jedem prijesne, neoljuštene i gnjile krumpire.” Tada mu je već bilo nestvarno da je “nekad postojao običaj da se jede iz čistih tanjura”, pa sarkastično komentira – “očigledno je da je pribor za jelo glupa predrasuda”.

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ustaše, Hrvati i Židovi
    •  Hrvatski povijesni revizionizam
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)

> Svi tekstovi ovog autora