Čemu 30 godina mog novinarskog rada u Hrvatskoj?

Sjetih se ovih dana kako je bivši glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić svojedobno okolo širio priču da sam ja nikakav novinar, da ne znam pisati i slično. Tada se, nakon te njegove ”ocjene” moje malenkosti dogodilo da sam dvije godine za redom dobio godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva u kategoriji vijest/izvještaj.

Po svemu sudeći, ni to nije pomoglo: lik je učinio sve što je mogao da me se istjera iz društva takozvanih katoličkih novinara, u čemu je uspio, usput napravivši mi veliku uslugu jer me gurnuo u novu putanju: mirotvornu i ekumensku.

To što sam vratio te nagrade HND-u (nije mi bilo lako to učiniti, ali je kolega Boris Pavelić učinio korektnu stvar kada je svoje nagrade vratio iz protesta prema činjenici da je te godine nagrađena Ivana Petrović za izvještavanje iz Haaga oko generala Praljka, što je bilo sve samo ne novinarstvo i čime se HND duboko osramotio) ne znači da je nestalo priznanje mojih kolegica i kolega u vezi toga znam li ili ne znam pisati.

Ja mislim da znam. A vjerujem i da tako misli publika koja me prati, osobito kada čita ovu kolumnu, jednu od najdugovječnijih u hrvatskom novinarstvu, pokrenutu u travnju 1995. u Novome listu i objavljivanu do danas bez tjedna pauze (!).

Dat ću sve od sebe da Autograf ostane kvalitetan i da bude još bolji, makar se i ne dogodila potrebna podrška naših čitatelja (hvala onima koji nam pak daju priloge da održimo portal). Ali trebamo jedan novi alat. Mislim da smo blizu dana kada ćemo ga moći početi koristiti

Lani sam se referirao na 25. godišnjicu pisanja ove kolumne i tako, kao netko tko možda zna, a možda ne zna pisati i možda zna, a možda ne zna što je to novinarstvo, sjetih se ovih dana da sam u listopadu 1991. počeo pisati i komentare i kolumne u Hrvatskoj. U tren oka se dogodilo, gotovo u tren oka: jučer sam shvatio da je projurilo 30 godina mog novinarskog rada u Hrvatskoj. Počeo sam (nastavio zapravo, nakon dolaska u Hrvatsku) u jesen 1991. pisati za neke crkvene medije (Zvona, Kana, Glas Koncila…).

Pojasnit ću da sam se novinarstvom počeo baviti u rujnu 1979. (s tek navršenih 17 godina), pojavom pred kamerama na patagonijskom televizijskom Canal 9 i da se od tada javljam u medijima, na različite načine, ali da od ”novinarskog kruha” prvenstveno živim od ožujka 1992. kada sam se iz Hrvatske vojske (4. brigada pokojnog generala Ive Jelića, kamo sam pošao iz sjemeništa u Rijeci nakon nestanka mojega brata Branka) vratio u civilni život i došao u Zagreb.

Neke se stvari pamte: prvi uživo i u studiju rađen televizijski intervju s pokojnim zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom Franjom Kuharićem (u sklopu moje tadašnje emisije In medias res na OTV-u), intervju s Diegom Armandom Maradonom (objavljen u Globusu), reportaže o počinjenim ratnim zločinima nad preostalim Srbima nakon ”Oluje” (za Novi list), pisanje o pohodu Ivana Pavla II. u Sarajevo (u Novom listu i Oslobođenju što mi je donijelo drugu nagradu HND-a), nagrada za najboljeg inozemnog dopisnika (jedne španjolske radijske mreže za koju sam, među inim stvarima, pokrivao bombardiranja Beograda i drugih gradova 1999.), objava pisama patrijarha Irineja papi Franji nakon čega je obustavljen proces kanonizacije Alojzija Stepinca itd.

A novinarstvo je, na primjer, svjedočiti o drami koja se odvijala pred ulazom u Ured predsjednika RH na Pantovčaku, Tuđmanova ureda tada, odsutnog iz Hrvatske, kada su stražari i njihovi psi režali na vukovarske branitelje i preživjele opsade Vukovara koji su vapili za sudbinu njihovih nestalih, o čemu može svjedočiti više kolegica i kolega, među njima i Anita Malenica, ne imati ništa u notesu već samo u glavi, potrčati do prve javne govornice, izdiktirati izvještaj iz glave i u hipu daktilografkinji Novog lista, izdiktirati nakon kratke šutnje u tom razgovoru i naslov: ”Ako se Šarinić ne boji četnika, zašto se boji nas, vukovarskih majki” i zatim dobiti godišnju nagradu ceha (prvu, dakle).

I novinarstvo služi, u mom slučaju je to tako zamišljeno: ne samo za puko skupljanje i prenošenje podataka, nego u prvome redu, za kritičko propitkivanje stvarnosti. Zašto?

Jer držim da je prioritetno, kako sam napisao kada smo pokretali Autograf: boriti se za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavimo privilegijima, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremimo oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje nezavisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva (što nekako odgovara testamentu Josepha Pulitzera).

Valja ovih dana obnoviti gradivo i zapitati se, moramo to učiniti mi, novinarke i novinari koji promatramo nasrtaj i prijetnje na novinara Borisa Dežulovića, zašto se uopće bavimo ovim poslom. Čemu ono služi, to jest čemu bi trebao služiti?

Sjetih se ovih dana kako je bivši glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić svojedobno okolo širio priču da sam ja nikakav novinar, da ne znam pisati i slično. Tada se, nakon te njegove ”ocjene” moje malenkosti dogodilo da sam dvije godine za redom dobio godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva u kategoriji vijest/izvještaj

Boris Dežulović zna, cijeli svoj profesionalni put zna i u tom znanju biva sve uvjereniji, da kulturi laži i kojekakvim mitologijama i parazitiranjima na žrtvi ljudi, osobito kada se radi o siromašnima i obespravljenima, zakinutima i zgaženima, treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puka točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome.

Ja sam svjestan da Miklenić, ili Josip Bozanić koji kažnjava moje novinarstvo tako što se ponaša kao da sam koncem 1999. (kada sam ga prozvao jer je uzeo ”prljave novce” od umirujućeg Tuđmana za gradnju samostana u Mariji Bistrici) umro i ja, pa me sustavno ignorira i drži me na svim svojim crnim listama (Zdravo đaci! – Crkvene crne liste su opakije i trajnije od onih na HTV-u ili HDZ-u ili drugih kakti ”institucija”), ili Zoki ili Plenki ili Pindžo mesar mogu misliti da nisam novinar ili da je Boris Dežulović netko tko je zaslužio strogu kaznu jer psuje u ime Vukovara, ali stvari stoje drugačije.

Situacija je sljedeća: Dežulović je novinarska gromada i nije jedina: hvala Bogu da u našem društvu i regiji ima jako dobrih novinarki i novinara.

A što se moje malenkosti tiče, well, pogledajte malo dokle smo dogurali s Autografom: tko je sve kod nas objavljivao od pokretanja portala u listopadu 2013. i tko je sve tu. Pa se zapitajmo kako to da je portal koji rade sve sami autori dobrovoljci, i u potpunosti je neprofitan projekt, postao najuglednije komentatorsko okupljalište na Balkanu i kontinuirano raste (eto, danas tijekom dana uvodimo dvije nove kolumne i pripremamo nove, uskoro).

Je, da, bit će da ga vodi neka protuha, neki bezveznjak, netko tko, kako reče Ivan Miklenić s pozicije prvog kaptolskog pera, ”ne zna pisati”.

Što je to meni? Zašto mi je udrilo u glavu pa se, čini se, hvalim i veličam?

Ništa, ljudi, ništa osobito. Samo što, eto, 30 godina pišem za dobro ove naše zajednice i za mir i promociju dijaloga na prostoru bivše Jugoslavije (zbog čega sam i došao mitropolitu Porfiriju s idejom da okupimo intelektualce voljne razgovarati i da napravimo jedan kružok).

Novinarstvo služi, u mom slučaju je to tako zamišljeno: ne samo za puko skupljanje i prenošenje podataka, nego u prvome redu, za kritičko propitkivanje stvarnosti

Sitnica zapravo.

Pravim se važan time što cijeli moj angažman nazivam ”sitnicom”? Ne! Vrlo brzo nakon moje smrti malo će se ljudi sjećati mene. Kroz neko vrijeme će se dogoditi da će i moje grobno mjesto ostati nezapaženo. Tako valjda moraju stvari biti na ovom terenu.

Ali bit našeg posla je u ovomu: da tim ”sitnicama” popravljamo što se popraviti da. Tako da svatko koliko može i svatko od nas na svoj način gura stvar prema boljemu.

Bilo bi lijepo kada bi svaki novinar imao neki svoj san, kada bismo se odvažili na snove koji donose mir i dobro. Znate da je Martin Luther King tijekom marša na Washington 28. kolovoza 1963. izrekao onaj čuveni I have a dream. Ja ću iznijeti moj san, zbog čega sam se, na neki način, pripremao proteklih trideset godina.

Ja bih volio širiti mogućnosti i prilike za dijalog među crkvama i vjerskim zajednicama, ali i dijalog među svjetonazorima; ja bih želio da se izgradi do sada nepostojeća mreža komunikacije svih onih posvećenih dijalogu. Volio bih ostati još neko vrijeme relativno zdravim kako bih se posvetio tim ciljevima. Dat ću sve od sebe da Autograf ostane kvalitetan i da bude još bolji, makar se i ne dogodila potrebna podrška naših čitatelja (hvala onima koji nam pak daju priloge da održimo portal).

Ali trebamo jedan novi alat.

Mislim da smo blizu dana kada ćemo ga moći početi koristiti, pak će i to biti proces rasta i učenja, rada na tim spomenutim ”sitnicama” koje mijenjaju svijet na bolje.

Volio bih da mi vjerujete da sam prema vama iskren, da volim ovaj posao kojim se bavim, i da ga radim zbog vas.

Hvala.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora