Nadbiskup Zdenko Križić prkosi odredbama pape Franje

”Sve je po zakonu”, kaže nadbiskup Zdenko Križić, opravdavajući svoj postupak dodjeljivanja dviju župa Pavi Martiću, pravomoćno osuđenom svećeniku za pedofiliju, iako Smjernice Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba  (iz 2023.)

nedvosmisleno kažu: ”Iz Crkve je potrebno ukloniti i privid suučesništva i zavjereničke šutnje vezane uz spolno zlostavljanje maloljetnika.”

Kada je riječ o zaštiti maloljetnika, osobito u kontekstu seksualnog zlostavljanja, očekivanja pape Franje i cjelokupne normalne i moralne javnosti jasna su i nedvosmislena: svi, od državnih institucija do crkvenih struktura, dužni su poduzeti sve kako bi se spriječili novi slučajevi.

Pravomoćno osuđene osobe za pedofiliju ne bi smjele dobiti priliku da ponovno dođu u izravan kontakt s potencijalno ranjivim skupinama.

Ipak, informacije o svećeniku Đakovačko-osječke nadbiskupije, Pavi Martiću, osuđenom za seksualno zlostavljanje maloljetnika, koji je nakon kratke zatvorske kazne primljen na (privremenu) službu u drugu biskupiju, pokazuju da se u crkvenoj hijerarhiji razvio obrazac ponašanja koji mnogi u javnosti smatraju skandaloznim, sablažnjivim, licemjernim i bezosjećajnim.

Da apsurd bude veći Smjernice HBK za postupanje u slučajevima spolnoga zlostavljanja maloljetnika od strane klerika(iz 2013.)

jasno ističu: ”Kod svake inkardinacije, ekskardinacije te dopuštenja prelaska u drugu partikularnu Crkvu (usp. kan. 271) klerik mora dostaviti Pismo svjedočanstva prikladnosti za vršenje svećeničke službe koje izdaje ordinarij. Pismo treba potvrditi da klerik uživa dobar glas u mjestu u kojemu trenutno vrši službu, da nije nikad bio suspendiran, da mu nije izrečena crkvena kazna, da nije počinio niti bio osuđen ni za koje kažnjivo djelo, da se nije nikad ponašao na neprikladan način prema djeci, mladima i osobama s psihičkim poteškoćama i da nikad nije za takvo što optužen te da nema neriješenih problema s nekom od ovisnosti.”

Nadbiskup Zdenko Križić, koji je upravljao Gospićko-senjskom biskupijom u trenutku dolaska osuđenog svećenika Martića u tu biskupiju, nedavno je sablaznio i šokirao cjelokupnu javnost kad je pismeno poručio kako ”državni sud nije svećeniku Pavi Martiću odredio nikakve restrikcije” te da je, budući da je ”kazna odslužena, on slobodan”.

Na prvi pogled, njegova se izjava doima kao pozivanje na formalne aspekte pravnog poretka: ako država nije osuđenom svećeniku zabranila rad u javnoj službi niti izričito ograničila njegovo pastoralno djelovanje, zašto bi Crkva postupila drukčije?

Međutim, nadbiskup Križić pritom zaboravlja što piše u Zaključnoj odredbi motuproprija pape Franje Vos estis lux mundi (2023.),  koji kaže da se ”u primjeni ovih odredbi ne smiju dovoditi u pitanje prava i obveze određene na pojedinom mjestu državnim zakonima” (čl. 20). Zakon o odgoju i obrazovanju Republike Hrvatske (članak 106. stavak 3.) izričito navodi da osobe osuđene za seksualno zlostavljanje djeteta nemaju što raditi u ustanovama koje skrbe o djeci i mladima. Iako se ta odredba odnosi na škole, nije li i svaka župa mjesto gdje se okupljaju mladi, ministranti te djeca osnovnoškolske i srednjoškolske dobi? Ne bi li Crkva, ako doista želi zaštititi djecu, trebala postaviti barem iste, ako ne i strože kriterije od onih propisanih u svjetovnim zakonima?

Ne samo da nadbiskup Križić prkosi odredbama pape Franje, nego djeluje protivno i Zakonu RH, a usto govori proturječno, jer Crkva često tvrdi da se u osjetljivim moralnim pitanjima pridržava viših standarda od zakonski propisanih.

U izjavi mons. Križića, u kojoj se ističe da ”Crkva nikoga ne želi diskriminirati” te da ”državni sud nije zabranio svećeniku obavljanje javne službe”, jasno se naslućuje pokušaj prebacivanja odgovornosti. Ako je državni sustav završio svoj dio posla izrekavši presudu, ostaje pitanje moralne i pastoralne odgovornosti crkvenih vlasti: je li moralno dopustiti svećeniku, makar i privremeno, voditi župu i imati pristup zajednici kada postoji pravomoćna presuda za seksualni delikt nad maloljetnikom?

Smjernice HBK-a za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba  ponovno nedvosmisleno kažu: ”Ako u bilo kojoj etapi postupka načelo zaštite dobrobiti djece i ranjivih osoba i prava osoba osumnjičenih za zlostavljanje dođu u sukob, onda prednost treba dati načelu zaštite dobrobiti djece.”

Još jedna izjava nadbiskupa Križića dodatno pojačava dojam bešćutnosti i besramnosti: naveo je kako ”neki mediji žele stvarati afere iz ničega”. Zar je ”afera iz ničega” ako netko upozori na to da je pravomoćno osuđena osoba zbog zlostavljanja maloljetnika ponovno dobila službu u sredini gdje se kreću djeca? Nije ni ”afera iz ničega” kada se traži transparentno objašnjenje zašto se, unatoč crkvenim obećanjima o zaštiti djece, osobama s takvim presudama i dalje dodjeljuje pastoralna služba.

Nulta stopa tolerancije – samo deklarativna?

Posljednjih dvadesetak godina Katolička Crkva u različitim je dijelovima svijeta, osobito nakon razotkrivanja sustavnog prikrivanja slučajeva pedofilije, uspostavila komisije i procedure koje navodno jamče nultu stopu tolerancije prema zlostavljanju. Međutim, ovdje se čini da to ”nulto” načelo nije doprlo do svakodnevne prakse.

Licemjerje se očituje u raskoraku između riječi i djela: javno se ističe važnost zaštite djece i potreba za očuvanjem ”moralnoga zdravlja društva”, a istodobno se pravomoćno osuđenoj osobi gotovo odmah po izlasku iz zatvora nudi župa. Tek nakon medijskih upita, i to gotovo dvije godine kasnije, dolazi do reakcije i svećenik je uklonjen iz službe s teritorija Gospićko-senjske biskupije.

Crkveni dužnosnici pritom ponavljaju rečenicu: ”Nije prekršen ni jedan crkveni ni civilni zakon.” Iako to formalno može biti točno, priroda moralne odgovornosti daleko je šira od zakonskih i crkvenih propisa.

Od institucije koja se javno poziva na najviša moralna načela ipak se očekuje odgovornija praksa, ne tek ”poštovanje minimuma”, nego i jasno pokazivanje brige za najranjivije, osobito djecu.

Nadbiskup Križić je na jednom blagdanskom druženju 2018. godine kazao kako je bio na sastanku s papom Franjom, na kojem je ”Sveti Otac govorio o pojavama pedofilije među svećenicima i zahtijevao nulti stupanj tolerancije prema počiniteljima” (pogledaj ovdje).

Što se u međuvremenu dogodilo nadbiskupu Križiću, je li otkazao poslušnost Papi? Bit će zanimljivo vidjeti papinu reakciju na ono što su napravili nadbiskupi Hranić, Križić i apostolski nuncij Lingua u slučaju svećenika Pave Martića.

Uloga Vatikana i nuncija Lingue u ovom slučaju

Prema riječima mons. Križića, Đakovačko-osječkom nadbiskupu Hraniću Vatikan je poručio da on sam procijeni što učiniti sa svećenikom Martićem, pravomoćno osuđenim za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Takvo ”prepuštanje odluke” mjesnoj Crkvi mnogima izgleda kao izbjegavanje jasnih i konkretnih uputa i zabrane pastoralnog djelovanja, čak i nakon dokazane krivnje i pravomoćne osude.

U obranu mons. Križića stao je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua, koji je, želeći ga ohrabriti, rekao da dobiva pisma vjernika koji traže da se dotičnog svećenika vrati na dužnost, navodno svjedočeći o njegovoj ”popularnosti” i ”dobrim djelima”. Stječe se dojam da je Pavo Martić imenovan župnikom u Gospićko-senjskoj biskupiji također i uz znanje i dopuštenje samoga nuncija (mnogi potezi nuncija Lingue upitni su, a nadamo se da će jednom biti i objelodanjeni).

Međutim, takav je pristup u potpunoj suprotnosti s nultom tolerancijom koju zagovara papa Franjo, kao i s upozorenjima stručnjaka koji proučavaju psihologiju pedofila: zlostavljači se često najprije ”uvlače ljudima pod kožu”, stječu njihovo povjerenje i simpatije, kako bi kasnije lakše manipulirali žrtvama (o psihoprofilu svećenika pedofila pisali smo ovdje).

Ali što mišljenje stručnjaka znači za nuncija Lingvu i nadbiskupa Križića! Primjera radi, dovoljno je prisjetiti se slučaja riječkog svećenika Milana Špehara, koji je na području današnje Gospićko-senjske biskupije godinama iskorištavao i zlostavljao maloljetne dječake.

Ovaj slučaj Pave Martića ponovno otvara pitanje ima li Crkva, koja već desetljećima igra važnu ulogu u oblikovanju svjetonazora mnogih vjernika, uspostavljen sustav koji će stvarno onemogućiti ili barem maksimalno smanjiti mogućnost da netko tko je osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika dođe u kontakt s djecom.

Razočaravaju i zbunjuju poruke iz službenih izjava kako je ”problem u onima koji izvlače stare teme” ili da neki mediji ”stvaraju afere iz ničega”. Takav stav ignorira patnje žrtava i dodatno obeshrabruje one koji su, možda, u sličnoj situaciji, a još se nisu odvažili prijaviti zlostavljanje.

Ako se, umjesto iskrene i odgovorne reakcije, stvara dojam da ”sve ostaje po starom” te da u tome ni Vatikan a ni (nad)biskupi ne vide problem, dodatno se narušava povjerenje koje vjernici, ali i šira javnost, imaju u Crkvu i u papu Franju.

Slučaj osuđenog svećenika koji nakon izdržavanja kazne nastavlja pastoralnu djelatnost otvara niz ozbiljnih moralnih, pravnih i ljudskih pitanja. Najvažnije je pitanje može li se u vjerskim zajednicama, koje okupljaju brojne maloljetnike, tolerirati situacija u kojoj bi osobe osuđene za zlostavljanje mogle doći u blizinu nove, moguće žrtve.

Odgovor javnosti, i one unutar Crkve i one izvan nje, jednostavan je: ne može i ne smije.

Ako to nije jasno, onda višestruko najavljivana ”nulta tolerancija” ostaje samo prazna retorika.

Ono što najviše uznemiruje nije samo činjenica da zakon možda ne precizira sve detalje zabrane rada za takve osobe, nego i to da crkvene vlasti, uključujući mons. Križića, svojim potezima i izjavama ne pokazuju svijest o ozbiljnoj moralnoj dvojbi i opasnosti po djecu. Upravo u tome mnogi prepoznaju sablazan, licemjerje i bešćutnost: ne u nastojanju da se svakome zajamči pravo na rehabilitaciju, nego u spremnosti da se dopusti situacija koja bi mogla dovesti do novih žrtava.

Završavam ovu mučnu i sramotnu temu mislima Valentina Findrika iz odličnog članka ”Najveća sablazan u povijesti Crkve u Hrvatskoj” (članak možete pročitati ovdje).

Činjenica je da je nadbiskup Križić pravomoćno osuđenom zlostavljaču maloljetnika omogućio pristup djeci, ostavljajući njihove roditelje i širu crkvenu zajednicu bez ikakve svijesti o tome kakav je čovjek onaj kome su njihova djeca izložena. Zbog toga, duboku uznemirenost s pravom osjećaju ne samo žrtva i obitelj žrtve svećenika zlostavljača, ne samo župljani čija su maloljetna djeca proteklih godina bila u doticaju s njime, ne samo vjernici Đakovačko-osječke nadbiskupije koji više nemaju razloga vjerovati svome nadbiskupu, nego i vjernici Splitsko-makarske nadbiskupije, koji se sada moraju pitati hoće li nadbiskup Križić i u nekoj od njihovih župa napraviti isti potez.

Svećeniku koji je pravomoćno osuđen zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika nije mjesto na župi, niti na ikojem drugom položaju na kojem bi imao pristup maloljetnicima. Nadbiskupu koji takvoga po izlasku iz zatvora niti sankcionira na crkvenom polju, niti ga trajno zadrži što bliže sebi kako bi ga pratio i druge zaštitio od njega, nego ga pošalje što dalje, nije mjesto na čelu nadbiskupije.

Biskupu koji takvog primi k sebi i postavi ga nad dvije župe da neometano radi s maloljetnicima, nije mjesto na čelu biskupije, pa tako ni nadbiskupije na koju je kasnije postavljen.

Nikome u nadležnim vatikanskim dikasterijima koji su morali biti upoznati sa slučajem i svojim postupcima omogućili ili nisu spriječili ovakav epilog, uključujući Križićevo uzdignuće na titulu nadbiskupa, nije mjesto na položajima koje okupiraju. U to su uključeni i apostolski nuncij Giorgio Lingua, koji licemjerno ohrabruje nadbiskupa Križića u njegovoj prljavoj raboti, kao i nadbiskup Dražen Kutleša koji je utjecao na postavljanje Križića na sadašnju službu.

O odgovornosti ”Nacionalnog ureda Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba”, koji je pod nadzorom Stalnoga vijeća HBK, čiji su članovi nadbiskupi Križić i Hranić, a predsjednik nadbiskup Dražen Kutleša, ne treba ni govoriti.

U konačnici, riječ je o jednostavnoj, ali ključnoj moralnoj istini: zaštita djece mora biti na prvome mjestu, a svaki postupak ili odluka koji to ne poštuju, opravdano bude sumnju u vjerodostojnost moralnoga poziva Katoličke Crkve.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Milosrđe želim, a ne žrtvu
    •  Služe li politika i Crkva u Hrvatskoj samo sebi?
    •  Snaga iskrenosti: izvješće o zlostavljanjima Hvarske crkve
    •  Opasna retorika relativizacije nadbiskupa Križića
    •  Licemjerje Crkve kao modus operandi
    •  Glas biskupice protiv šutnje Crkve
    •  Opasnost vjerovanja i čitanja Biblije bez razumijevanja
    •  Inkvizicija u Dubrovačkoj biskupiji: krivi ispit savijesti
    •  Licemjerje vjere u politici
    •  ''Svećenička djeca'' i paradoks vjere koja ih (ne) priznaje

> Svi tekstovi ovog autora