Nadbiskup Kutleša i ”Omnia Deo”: tko ovdje uopće odgovara?

Eskalacija slučaja zajednice ”Omnia Deo” otvara ključno pitanje: tko u Katoličkoj Crkvi preuzima odgovornost kad crkvene strukture javno diskreditiraju osobu koja prijavljuje nasilje? Priopćenje Javnog vjerničkog društva (JVD), Omnia Deo, u kojemu se 23-godišnjakinju opisuje kao ”ovisnu o seksu” i upućuje na ”terapiju molitve i rada”, nije samo neukusno i skandalozno, to je obrazac sekundarne viktimizacije, dodatnog ranjavanja žrtve kroz javno etiketiranje i prebacivanje krivnje.

U psihologiji taj je obrazac dobro poznat i dokumentiran, nerijetko ide ruku pod ruku s taktikom DARVO (deny, attack, reverse victim & offender), poricanje, napad i zamjena uloga žrtve i počinitelja, što razara povjerenje i odvraća druge od prijave zloporaba.

Sekundarna viktimizacija nije, dakle, retorički problem, nego šteta po mentalno zdravlje, koja znači dodatnu anksioznost, retraumatizaciju i izolaciju.

Ako Crkva želi obnoviti vjerodostojnost, mora napustiti defenzivnu matricu i uspostaviti praksu nulte tolerancije prema svakoj zloporabi autoriteta. Standard ”nulte tolerancije” nije parola, nego skup mjerljivih postupaka, odmah vidljivih žrtvi i javnosti. To uključuje obveznu prijavu sumnji, suspenziju odgovornih do završetka postupaka, strogu zaštitu privatnosti i nedvosmislenu, proaktivnu suradnju s civilnim institucijama. U protivnom, svaka nova izjava koja ”medicinski” dijagnosticira penitenticu, a ”pastoralno” relativizira njenu patnju, nije samo skandal, to je eklatantan sukob s evanđeoskom istinom o čovjekovu dostojanstvu.

Retorika ”radujemo se civilnoj istrazi” zvuči kao hrabra otvorenost, ali u sjeni ostaje činjenica da je istovremeno javno izrečena serija tvrdnji o osobnom životu mlade žene.

Ako je priča ”lažirana” neka to pokažu institucije. No, dok istraga traje, pastoralno i ljudski ispravno je suzdržati se od bilo kakvih etiketa koje dodatno viktimiziraju bilo koga. Crkva bi ovdje trebala biti prva koja štiti dostojanstvo svake osobe, a ne ona koja nesmotreno izlazi s dijagnozama i interpretacijama.

U različitim kontekstima, iznova se pojavljuje isti obrazac zlostavljanja (s. Rebeka Anić): https://polis.ba/jadranka-s-rebeka-anic-za-polis-ba-zlostavljanja-u-crkvi-od-kojih-trnu-zubi/karizmatska figura ili zajednica, unutarnja kontrola narativa, duhovni autoritet kao zaštitni omotač, te odgađanje ili relativiziranje odgovornosti dok šteta raste.

Koliko je još potrebno slučajeva da naučimo elementarnu lekciju: transparentnost i neovisna istraga nisu opcija, nego obveza. Kad god se u ime duhovnog autoriteta preuzima ulogu psihoterapeuta, učitelja, pa i ”suca” nad tuđom savješću, rizik zloporabe eksplodira.

Duhovno vodstvo nije psihoterapija. Prvo se bavi savješću i vjerom, drugo kliničkim simptomima i liječenjem. Miješanje uloga rađa asimetriju moći bez profesionalnih mehanizama zaštite, upravo tada rizik zloporabe najbrže raste.

Usporedba ovog slučaja sa slučajem Rupnik https://www.tockazarez.hr/mozaici-i-pukotine-slucaj-rupnik-kriza-crkve/nije senzacionalistička, nego dijagnostička. Tamo smo vidjeli kombinaciju karizme, zatvorenih krugova odlučivanja, odgoda i fragmentiranih komunikacija i obrazac u kojemu se duhovni autoritet preklapa s nestručnim psihološkim ”vodstvima”.

Što dulje institucije oklijevaju, to je veća šteta za žrtve, zajednice i vjerodostojnost Crkve. Lekcija je jednostavna: nulta tolerancija na zlostavljanje znači i nulta tolerancija na diskurse koji žrtvu javno sramote i ”psihijatriziraju”.

Dodatno zabrinjava retorika kojom se na račun navodne žrtve insinuira ”promjena priče”, navodna ”manipulacija iz crkvenih krugova” i čak ”krivokletstvo”.

Takvo prebacivanje tereta sumnje sa struktura moći na pojedinu mladu ženu stari je obrazac diskreditacije: žrtvu se prvo psihologizira, zatim moralizira, na kraju i kriminalizira.

Istraživanja pokazuju da takav diskurs povećava samookrivljavanje žrtava i smanjuje spremnost drugih da prijave nasilje. Tu nije riječ o ”obrani reputacije”, nego o potencijalnom odvraćanju od pravde. Ako je ”kandidatkinja” doista izrekla osobne podatke u kontekstu ispovijedi ili duhovnog vodstva, javno razotkrivanje njezina intimnog života predstavlja mučan moment koji prelazi granice elementarne pastirske i ljudske delikatnosti.

Ne treba posebno isticati da je odavanje ispovjedne tajne strogo kažnjivo prema crkvenim zakonima. Crkva, baš zato što je Crkva, ne smije govoriti jezikom tabloida.

Institucionalna odgovornost

Kanonska adresa odgovornosti ovdje je jasna. Od 23. ožujka 2024. sjedište JVD Omnia Deo preneseno je pod Zagrebačku nadbiskupiju, čime je kanonska uprava i nadzor prešao na nadbiskupa Dražena Kutlešu, usto je 25. kolovoza 2025. vlč. Đuliano Trdić imenovan povjerenikom društva. To nije birokratska fusnota, nego čvor odlučivanja i nadzora.

Ako je JVD, koje je pod takvim nadzorom, moglo objaviti priopćenje s povjerljivim i stigmatizirajućim tvrdnjama o svojoj kandidatkinji, postavljaju se dva teška pitanja: je li nadležni ordinarij dao pristanak ili je propustio spriječiti javnu štetu?

Ako je pristanak dan, riječ je o institucionalnoj kompromitaciji, ako nije, zašto povjerenik nije odmah smijenjen i zašto nisu aktivirane jasne mjere zaštite žrtve i povjerljivosti?

Odgovornost nadbiskupa Kutleše kao ordinarija uključuje i odgovornost za način javne komunikacije JVD-a pod njegovim nadzorom. Ako JVD istupa bez nadzora to je propust upravljanja, ako istupa uz znanje, to je institucionalna suodgovornost.

U oba slučaja reakcija mora biti brza, dokumentirana i javno objašnjena.

Priopćenje ”Omnia Deo”, koje je prenio Dnevnik Nove TV https://dnevnik.hr/vijesti/crna-kronika/detalji-slucaja-silovanja-mlade-djevojke-u-katolickom-drustvu-omnia-deo—943645.html

i drugi mediji, sugerira da je zajednica ”slala” mladu ženu na ”terapiju molitve i rada” te implicira ”ovisnost o seksu”. Time se otvara treći sloj odgovornosti: tko je u toj zajednici kvalificiran postavljati dijagnoze, voditi ”terapije” i barata li se osjetljivim podacima iz sakramentalnog ili duhovnog konteksta?

U uređenu sustavu, liječenje ovisnosti i psihoterapijski rad provode stručnjaci s licencama, protokolima, supervizijom i zaštitom privatnosti. Sve mimo toga stvara privid duhovno-terapijske prakse bez profesionalnih standarda, a javno razotkrivanje intimnih podataka, čak i ako su netočno interpretirani, dodatno traumatizira žrtvu.

Sve intervencije koje se nazivaju ”terapijom” moraju imati zakonsko uporište, stručnu licencu, informirani pristanak i nadzor tijela struke.

Sve drugo je pseudoterapija s realnim rizikom štete, a javno pozivanje na takve prakse dodatno stigmatizira i zastrašuje žrtve.

Izjava Riječke nadbiskupije, https://ika.hkm.hr/novosti/izjava-rijecke-nadbiskupije-povodom-uhicenja-i-kaznenih-prijava-vezanih-uz-javno-vjernicko-drustvo-omnia-deo/ koja je žrtvi pružila podršku i uputila je civilnim i crkvenim tijelima, minimalni je standard, ali on ne oslobađa Zagrebačku nadbiskupiju od obveze da, kao nadležna, jasno komunicira svoje korake prema JVD i žrtvi.

Do trenutka pisanja ove kolumne, dostupne su javne reakcije riječke strane i medijsko priopćenje JVD Omnia Deo, dok jasna javna reakcija nadležnog ordinarija na sporno priopćenje nije vidljiva. Time pitanje odgovornosti ostaje otvoreno.

Crkva je vjerodostojna samo dosljednim radom za istinu i dobro najranjivijih, sve ostalo je farsa i laž. Zato, ako je istina na strani JVD-a, to može pokazati samo istraga, ne javno razotkrivanje tuđih intimnih podataka. Ako nije, tada je već današnja šutnja sutrašnji skandal. U oba slučaja, ključ je isti: zaštititi žrtvu, zaustaviti štetu, preuzeti odgovornost.

Očekuje se jasna reakcija nadležnih, upravo zato što je, kanonski gledano, adresa odgovornosti poznata, mons. Dražen Kutleša, nadbiskup zagrebački.

Mjerljivost je jedini lijek protiv skandala: definirani rokovi, objavljeni protokoli i provjerljive odluke. Sve ostalo, pa i najpobožnije priopćenje, ostaje samo dim zavaravanja javnosti na koji smo nažalost navikli kad se radi o crkvenim priopćenjima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim

> Svi tekstovi ovog autora