Vatikanska pravda ili režirana presuda?

U ovim danima Velikoga tjedna Katolička Crkva ponovno se vraća otajstvu muke, osude i smrti Isusa Krista. Vraća se pred prizor nepravedna procesa, pred šutnju istine suočene s interesom, pred sud koji nije tražio pravdu, nego potvrdu već donesene odluke. Upravo zato slučaj kardinala Giovannija Angela Becciua, koji je ovih dana ponovno ušao u fokus javnosti, nije samo pravni ili institucionalni problem, nego postaje bolno crkveno pitanje.

Jer Crkva koja u Velikom tjednu gleda Krista nepravedno optužena, izvedena pred sud i osuđena pod pritiskom interesa, ne može ostati nijema pred pitanjem vlastite pravde.

Slučaj kardinala Becciua odavno više nije samo kazneni postupak protiv jednoga čovjeka. Postao je optužnica protiv načina upravljanja koji je obilježio dobar dio pontifikata pape Franje. Jer kad žalbeni sud Vatikana utvri da je taj postupak zahvaćen ozbiljnim procesnim manama, https://thecatholicherald.com/article/vatican-prosecutor-moves-to-challenge-appeal-ruling-in-cardinal-becciu-case da obrana nije dobila cjelovit spis, da su dokumenti bili djelomično zacrnjeni i da je time narušeno pravo na pošten postupak, tada više ne govorimo o tehničkoj omašci. Tada govorimo o sustavu koji je bio spreman žrtvovati pravo kako bi proizveo željeni ishod.

U tome i jest srž skandala. Ovdje nije ključno samo pitanje je li Becciu kriv ili nije. Ključno je pitanje je li mu se uopće sudilo po pravu. A pravo Crkve u tome nije ni nejasno ni sentimentalno.

Zakonik kanonskoga prava, u kanonu 221, izričito priznaje vjernicima pravo da brane svoja prava u Crkvi, da im se sudi prema zakonu i da ne budu kažnjeni osim po normi prava. Kad se to pogazi, ne ruši se samo jedan optuženik. Ruši se vjerodostojnost same institucije koja tvrdi da djeluje u ime pravde i istine.

Upravo zato slučaj Becciu pogađa ravno u srce Franjina stila upravljanja. Za vrijeme njegova pontifikata neprestano se govorilo o reformi, transparentnosti, čišćenju, novim standardima i obračunu s korupcijom. Ali što vrijedi retorika reforme ako se pravila mijenjaju onda kada postanu smetnja?

Što vrijedi zazivanje milosrđa i pravednosti ako se u najvažnijem procesu desetljeća obrani uskraćuju ključni dokumenti? Što vrijedi stalno pozivanje na ”sinodalnost” i ”slušanje” ako u stvarnom pravnom postupku optuženi ne dobije punu mogućnost obrane?

Žalbeni sud nije samo otkrio proceduralni propust, nego je razotkrio da je cijeli postupak bio vođen logikom izvanrednih prečaca, pravilima koja su se zaobilazila, procedurama koje su se rastezale i intervencijama kojima je ishod postajao važniji od zakonitosti.

Posebno je ozbiljno to što je sam žalbeni sud razmatrao papinske reskripte izdane tijekom istrage. Ti su akti, kako je i Vatican News pisao u izvještavanju o žalbi, davali tužiteljstvu izvanredne ovlasti i omogućavali odstupanja od redovitoga postupka. Sud je pritom zaključio da je jedan dekret od 2. srpnja 2019. uveo novu procesnu logiku, a da nije bio javno promulgiran, te da je upravo to pogodilo legitimnost pojedinih istražnih mjera.

To je razorna činjenica.

Ne zato što dovodi u pitanje papinsku vlast kao takvu, nego zato što pokazuje da se ta vlast u kaznenom predmetu koristila na način koji je pravno zamaglio teren pod nogama obrane.

Drugim riječima, problem nije samo u tužiteljima. Problem je u modelu vlasti. U modelu u kojem se pravila ne doživljavaju kao granica moći, nego kao alat moći. U modelu u kojem papa intervenira, mijenja procedure, širi ovlasti tužiteljstva i pritom ostavlja dojam da je cilj važniji od forme.

Ali u pravu forma nije ukras. Forma je jamstvo protiv samovolje. Onoga trenutka kada vrhovna vlast može u hodu preoblikovati procesni okvir predmeta koji već ima svoje lice, ime i političku težinu, više nismo na terenu prava. Tada ulazimo na teren upravljanja ishodom.

I nije slučajno da je Associated Press žalbenu odluku vatikanskog suda sažeo kao težak udarac pravosudnoj ostavštini Franjina razdoblja. Neki će reći da je Papa samo uklonio privilegije kardinalima i biskupima.

Istina je da je Franjo 2021. izmijenio pravila tako da se kardinalima i biskupima može suditi pred redovitim vatikanskim tribunalom. Formalno se to predstavljalo kao ukidanje povlastica i uspostava jednakosti pred zakonom. Ali upravo slučaj Becciu pokazuje koliko je opasno kada ista vlast koja govori o jednakosti istodobno zadržava mogućnost posebnih intervencija u osjetljivom procesu. Jednakost pred zakonom ne postoji ondje gdje se zakon prilagođava potrebama trenutka.

Još je gori dojam koji ostavlja ponašanje tužiteljstva nakon žalbene odluke. Umjesto da se nakon tako teškoga procesnog udara povuče, preispita i prizna da je obrana bila zakinuta u svojim temeljnim pravima, vatikanski promicatelj pravde odlučio je osporavati odluku kojom mu je sud naložio da preda i pokaže potpuni, necenzurirani spis.

To znači da se i nakon sudskoga utvrđenja o narušenoj pravičnosti procesa nastavlja logika otpora, zatajenja i kontrole pristupa materijalima.

Takvo ponašanje nije samo pravni problem. To je mentalitet sustava koji i dalje smatra da upravo on odlučuje koliko obrana smije znati. U tom se kontekstu vrijedi prisjetiti upozorenja Hannah Arendt: ”Najveće zločine ne čine demoni, nego obični ljudi koji su prihvatili poredak stvari u kojem zločin više ne izgleda kao zločin.”

Čini se da je upravo takav mentalitet za Franjina pontifikata pustio duboko korijenje: prema van centralizirana moralna retorika, a prema unutra fleksibilna pravila, osobne intervencije, izvanredni mehanizmi i krugovi povjerenja.

Ne treba tvrditi da je svaka odluka vatikanskih sudova ili dikasterija iz toga razdoblja bila korumpirana da bi se moglo postaviti mnogo ozbiljnije pitanje: koliko je tih odluka nastalo u ozračju u kojem su veze, povjerenje, neformalni kanali i blizina središtu moći vrijedili više od jasne i pravedne kanonske procedure? Nakon Becciua to pitanje više nije zlonamjerno. Ono je nužno.

I tu se otvara još neugodnije pitanje, ono koje nadilazi vatikanske zidine. Ako je takav način postupanja bio moguć u samom srcu Vatikana, u predmetu koji je pratio cijeli svijet, pod reflektorima javnosti, uz svu simboličku težinu ”suđenja stoljeća”, onda se s pravom mora postaviti pitanje kako se tek radilo ondje gdje nije bilo ni medijske pozornosti ni međunarodnog pritiska.

Ako je u središtu crkvene vlasti bilo moguće rastezati proceduru, skrivati dijelove spisa i braniti logiku selektivne objave, onda možemo samo zamisliti kako se u nekim nadbiskupijama i biskupijama sudilo, presuđivalo, premještalo, kažnjavalo ili štitilo.

To nije dokaz za svaki pojedinačni slučaj, ali jest ozbiljna i razumna sumnja koju je upravo vatikanski slučaj Becciu učinio legitimnom. Jer ono što je moguće na vrhu gotovo nikada ne ostaje samo na vrhu.

Kad procedura postane oružje moći 

Svaki sustav ima svoj potpis. Potpis zdravoga pravnog poretka jest predvidivost, zna se tko odlučuje, po kojem zakonu, po kojem postupku, s kojim jamstvima i uz koje granice. Potpis bolesnoga sustava jest improvizacija, danas vrijedi jedno, sutra drugo; danas se poziva na pravilo, sutra na iznimku; danas se govori o pravu, sutra o ”višem interesu”.

U slučaju Becciu žalbeni sud kao da je podigao zastor i razotkrio neugodan prizor, vatikanska pravda nije bila dovoljno neovisna o političko-crkvenom središtu moći koje ju je istodobno predstavljalo kao dokaz reforme.

I tu dolazimo do najneugodnije točke. Pontifikat pape Franje često je bio prikazivan kao pontifikat borbe protiv karijerizma, dvorskih logika i zatvorenih mreža. No Becciu otkriva nešto posve suprotno, da se i pod zastavom reforme može izgraditi novi krug moći. Krug u kojem možda više ne sjede isti ljudi kao nekoć, ali u kojem logika ostaje ista.

Presudna je blizina središtu moći, presudno je tko ima pristup, tko može intervenirati, tko može ishoditi reskript i tko odlučuje što će biti objavljeno, a što prešućeno.

To više nije reforma Crkve, nego tek preraspodjela utjecaja unutar iste kulture. Zato slučaj Becciu ima posljedice daleko šire od samoga procesa. Ako je u ”suđenju stoljeća” bilo moguće narušiti ključne procesne standarde, papinskim aktima mijenjati okvir istrage i uskratiti obrani ono što joj po zakonu pripada, tada je legitimno sumnjati i u širi način rada tadašnjih vatikanskih tijela.

A posredno i u način rada nadbiskupijskih i biskupijskih struktura koje su učile iz rimskih obrazaca i dobivale naputke od vatikanskih struktura.

To ne znači da je svaka presuda nevaljana, niti da je svaka odluka vatikanskih dikasterija bila plod korupcije. Ali znači da je narušena osnovna pretpostavka povjerenja.

A kad nestane povjerenja u pravni poredak, svaka odluka počinje izgledati kao rezultat odnosa, a ne norme.

Upravo zato nije nevažno što se u prvim mjesecima pontifikata Lava XIV. vide drukčiji naglasci. U govoru pravosudnim tijelima Vatikana 14. ožujka 2026. izričito je naglasio da vjerodostojnost ustanova traži poštovanje procesnih jamstava, sudsku nepristranost i pravo na obranu.

Nekoliko dana poslije, 25. ožujka, na čelo Dikasterija za zakonske tekstove postavio je biskupa Anthonyja Randazza iz Australije, kanonista koji sada preuzima jednu od najvažnijih službi u tumačenju i zaštiti crkvenoga pravnog poretka. Na toj je dužnosti naslijedio Filippa Iannonea, koji je već ranije premješten na važno mjesto prefekta Dikasterija za biskupe. Javna je tajna da je Iannone tijekom pontifikata pape Franje bio znatno potisnut na rub. Iz tih poteza ne treba izvlačiti prebrze zaključke, ali je razumno prepoznati smjer, kanonsko pravo se više ne želi tretirati kao dekor reforme, nego kao njezin uvjet.

I to je važna poruka, da veze, improvizacija i koruptivna kultura pogodovanja ne mogu biti prihvatljiv način upravljanja Crkvom.

Crkva može preživjeti skandal jednoga čovjeka. Teže preživljava skandal sustava. A najteže preživljava trenutak kad vjernici i javnost zaključe da se u njezinim vrhovima nije sudilo po pravu, nego po interesu, po vezi, po rasporedu lojalnosti i po volji onih koji su imali pristup polugama moći.

U tom smislu Becciu nije samo kardinal na optuženičkoj klupi. Becciu je ogledalo i simbol jednoga razdoblja. I zato pravo pitanje danas više nije samo što je učinio Becciu? Pravo pitanje glasi, što je s pravnim poretkom učinio sustav koji je pod svaku cijenu htio pokazati da provodi reforme, a pritom je počeo razarati upravo ono bez čega nema ni reforme ni pravde — zakon.

U Velikom tjednu Crkva se prisjeća onoga što nikada ne bi smjela zaboraviti, njezin Gospodin nije bio žrtva pravednoga postupka, nego nepravde zaodjenute u formu suda. Krist nije osuđen zato što je istina bila pobijeđena argumentima, nego zato što je interes bio jači od prava, a strah jači od savjesti.

Zato Veliki tjedan nije samo vrijeme pobožnoga spomena, nego i vrijeme ozbiljna ispita savjesti za Crkvu, ne samo za pojedince, nego i za njezine ustanove, sudove, dikasterije te nadbiskupijske i biskupijske strukture.

Crkva koja promatra Krista pred Pilatom mora imati snage pitati samu sebe, gdje smo i jesmo li i mi dopustili da interes nadvlada pravo, da moć zamijeni pravednost i da ishod postane važniji od istine?

Ali Veliki petak nije posljednja riječ. Posljednju riječ nemaju ni nepravda, ni laž, ni manipulacija, ni režirani procesi. Posljednju riječ ima Uskrs, pobjeda istine nad laži, pravde nad samovoljom, svjetla nad tamom i života nad smrću.

Neka zato svima ovaj Uskrs bude sretan i blagoslovljen, u nadi da će pobjeda Uskrsloga Krista biti i pobjeda istine, prava i pravde, i u Crkvi i u svijetu.

***

Dodatak: Slučaj Becciu

Giovanni Angelo Becciu (Pattada, 2. lipnja 1948.) talijanski je katolički prelat koji je služio kao prefekt Dikasterija za kauze svetaca od 2018. do svoje ostavke 2020. godine. Prije je bio diplomat. U diplomatsku službu Svete Stolice stupio je 1. svibnja 1984. godine. Radio je u misijama u Srednjoafričkoj Republici, Sudanu, Novom Zelandu, Liberiji, UK, Francuskoj i SAD-u. Becciu govori francuski, engleski, španjolski, sardinski, portugalski i talijanski jezik.

Papa Franjo ga je proglasio kardinalom 2018. godine (uveden je u kardinalski zbor 28. lipnja 2018.). Dana 24. rujna 2020. podnio je ostavku na prava povezana s kardinalstvom (prema mu je dozvoljeno da zadrži titulu kardinala) zbog izbijanja korupcijske afere u kojoj ga se teretilo da je zloupotrebio svoju moć i sudjelovao u teškim financijskim malverzacijama u Londonu (iznevjereno je preko 230 milijuna US$). Becciu je tvrdio da je žrtva zavjere i komplota. Prije posljednih konklava se vodila žustra rasprava smije li sudjelovati u izboru novoga pape, ali je odustao od ulaska u Sikstinsku kapelu ”zbog dobra Crkve”.

Dana 27. srpnja 2021. pokrenut je postupak protiv njega pred vatikanskim sudom. Becciu se osobno pojavio pred sudom i porekao bilo kakvu krivnju. Zatražio je od suda da ne naredi njegovo uhićenje, a suđenje je odgođeno. Becciu, koji je postao prvi katolički kardinal koji je svjedočio pred vatikanskim kaznenim sudom, ponovno je porekao bilo kakvu krivnju kada je svjedočio 17. ožujka 2022.

Dana 9. ožujka 2023. vatikanski tužitelj Alessandro Diddi uveo je prepisku između pape Franje i Becciua kao dio dokaza protiv njega. U pismima je Franjo porekao da je ovlastio Becciua da angažira ženu kako bi pomogla u oslobađanju časne sestre otete u Maliju ili da uloži vatikanski novac u posao u Londonu.

Dana 16. prosinca 2023. osuđen je na pet godina i šest mjeseci zatvora, kao i na zabranu obnašanja javne dužnosti, nakon suđenja koje je trajalo dvije i pol godine, postavši prvi kardinal kojeg je osudio građanski sud u državi Vatikanski Grad. Naznačio je da će se žaliti na presudu sa svojim odvjetnicima.

Dana 22. rujna 2025. u Vatikanu je započelo žalbeno suđenje. Papa Lav XIV. rekao je novinarima da se ne namjerava miješati u pravni postupak.

Dana 17. ožujka 2026. vatikanski žalbeni sud proglasio je Becciuovo suđenje ništavnim zbog proceduralnih pogrešaka suda, tužitelja i pape Franje. Naložio je početak novog suđenja 22. lipnja 2026. Među presudama je i proglašenje papinskog reskripta nevažećim jer nije objavljen, što je prvi put u povijesti da je vatikanski sud proglasio formalni akt Pape ništavnim.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha

> Svi tekstovi ovog autora