Crkva između misije i moći, slučaj ”neposlušnih” redovnica

Postoje riječi koje u Crkvi zvuče pobožno, ali u sebi nose opasnost kada izgube svoje izvorno značenje. Jedna od njih je poslušnost. Ona može biti put svetosti, ali i sredstvo manipulacije; može biti izraz povjerenja u Boga, ali i alibi za ljudsku samovolju.

Upravo zato je homilija pape Lava XIV na Veliki četvrtak ove godine važna i teološki iznimno precizna. Papa podsjeća na samu srž kršćanske vjere: Bog ne posvećuje da bi netko posjedovao, nego da bi bio poslan.

Poslanje je dinamika izlaska, darivanja, služenja. Ono nikada nije prostor upravljanja ljudima, nego susreta s njima. Kada se ta logika izokrene, kada poslanje postane sredstvo kontrole, tada nastaje ono što Papa bez zadrške naziva izopačenjem.

U istoj homiliji Papa upozorava na još jednu ključnu dimenziju: nema navještaja siromasima ako im dolazimo s obilježjima moći, niti ima istinske slobode ako sami nismo oslobođeni od posjedovanja.

Misija počinje unutarnjim oslobađanjem, onim istim koje Krist živi kada ”sam sebe oplijeni”. Bez toga, Crkva riskira postati ono na što su već upozoravali veliki teolozi dvadesetog stoljeća.

Karl Rahner govorio je o trajnoj napasti da se milost pretvori u strukturu, a karizma u funkciju. Kada se to dogodi, Crkva prestaje biti prostor Duha i postaje sustav. A sustavi, po svojoj naravi, ne razlučuju savjest – oni upravljaju.

Joseph Ratzinger tu dijagnozu dodatno produbljuje govoreći o opasnosti ”samodostatnog aparata”, trenutka kada Crkva više ne upućuje na Boga, nego počinje djelovati kao da Njime raspolaže. U tom času, paradoksalno, Bog se gubi upravo ondje gdje bi trebao biti najprisutniji. Crkva tada ostaje s formom, ali bez sadržaja; sa strukturom, ali bez Duha.

Kad poslušnost postane nasilje

U tom svjetlu treba promatrati i konkretne događaje koji su posljednjih mjeseci u fokusu svjetske javnosti, a koji razotkrivaju duboku napetost između misije i moći u samoj Crkvi. Slućaj triju starijih redovnica 

iz Austrije, Bernadette (88), Regine (86) i Rite (82), koje su iz svojega samostana, bez vlastitog pristanka, u prosincu 2023. premještene u civilni dom za starije i nemoćne, nije tek izolirani incident niti marginalna priča s ruba crkvenih struktura. Riječ je o slučaju koji je izazvao pozornost međunarodnih medija zato što otvara temeljno pitanje: tko u Crkvi odlučuje o čovjeku i na temelju čega?

Te su redovnice desetljećima živjele u svom samostanu, u prostoru koji nije bio samo fizičko mjesto boravka, nego duhovni dom, mjesto zavjeta, identiteta i poslanja. Odluka da ih se iz tog prostora ukloni donesena je bez njihova pristanka, u ime ”njihova dobra”, što je formulacija koja često skriva paternalizam moći.

U pozadini te odluke, prema dostupnim informacijama, stoje i interesi upravljanja njihovom imovinom i budućnošću samostana, što otvara temeljno pitanje: gdje prestaje briga za čovjeka, a gdje počinje upravljanje njime?

Ono što ovom slučaju daje posebnu zanimljivost jest to što su se te tri žene, unatoč dobi i krhkosti, vratile u svoj samostan i odlučile javno progovoriti. Njihov čin nije bio pobuna protiv Crkve, nego protiv nepravde unutar Crkve.

I upravo tu dobiva duboku teološku i crkvenu dimenziju, one su pokazale da poslušnost ne može biti izgovor za poniženje, niti šutnja može biti vrlina kada se gazi dostojanstvo osobe. Zato ovaj slučaj nadilazi individualnu sudbinu triju redovnica. On postaje paradigmatski.

Pokazuje kako se, pod krinkom reda i discipline, može provoditi nepravda; kako se, pod izlikom poslušnosti, može gušiti sloboda; i kako se, pod jezikom brige, može skrivati logika kontrole i nepravde.

Baš zato je izazvao reakcije ne samo unutar Crkve, nego i u široj javnosti, jer dira u univerzalno pitanje ljudskog dostojanstva i granica autoriteta. U svjetlu riječi pape Lava XIV. o misiji koja ne smije postati prostor dominacije, ovaj slučaj postaje ogledalo u kojem Crkva može vidjeti ne samo pojedinačnu pogrešku, nego strukturalnu napast koja je prati kroz povijest, da od služenja napravi upravljanje, a od poslanja posjed.

Zbog toga treba jasno reći, nije svaka odluka crkvenog poglavara Božja volja i nije svaki otpor neposluh. Povijest Crkve ne bi bila povijest svetosti da su svi šutjeli. Ona je rasla upravo ondje gdje su pojedinci imali hrabrosti postaviti pitanje, suprotstaviti se i svjedočiti istinu, često protiv struktura koje su ih željele ušutkati.

Kritičko mišljenje nije prijetnja Crkvi; ono je uvjet njezine istinitosti. U tom kontekstu snažno odzvanjaju i papine riječi izgovorene na Veliki petak, tijekom križnog puta u Koloseumu: ”svaka osoba na vlasti odgovarat će Bogu za način na koji je koristila svoju moć”.

Ta se poruka ne odnosi samo na političke sustave, nego se, možda još snažnije, tiče same Crkve. Jer moć u Crkvi nikada nije vlasništvo, nego služenje; a onoga trenutka kada prestane biti služenje, ona gubi svoj legitimitet i razotkriva se kao suprotnost Evanđelju.

Upravo tu nastaje jedna od najopasnijih deformacija crkvenog života: uvjerenje pojedinih poglavara da između njihove odluke i Božje volje nema razlike, kao da je njihov sud neposredni produžetak Duha Svetoga, a njihova riječ konačna instanca istine.

A to nije autoritet, to je njegovo ”izopačenje”. Ondje gdje nema prostora za pitanje, za razlučivanje i za savjest, nema ni prostora za Boga, jer on ne djeluje kroz apsolutnu kontrolu, nego kroz slobodu; ne kroz strah, nego kroz savjest; ne kroz poniženje, nego kroz dostojanstvo.

Treba, stoga, istaknuti da suprotstaviti se nepravdi nije izdaja poslušnosti, nego njezino najdublje ispunjenje. Poslušnost Bogu uvijek prethodi i nadilazi svaku ljudsku poslušnost. Ako neka odluka ponižava, guši ili negira dostojanstvo osobe, ona nije u skladu s Evanđeljem i tada više nije riječ o izboru, nego o moralnoj obvezi reći: ne.

Sestre Bernadette, Regina i Rita to su učinile, bez moći, bez položaja i bez zaštite, ali s vjerom i nepovredivim dostojanstvom. Zbog toga njihova riječ i njihova gesta danas imaju veću težinu od mnogih formalnih odluka i službenih izjava.

Jer Crkva se ne obnavlja poslušnošću bez savjesti, nego savješću koja ima hrabrosti biti poslušna Bogu. A ta hrabrost često započinje jednostavnom, ali presudnom riječju ”ne” – upućenom onima koji su zaboravili da nisu Bog.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve

> Svi tekstovi ovog autora