Plenković je, pred Trumpom, kukavica sa zavjetom šutnje

Donald Trump pokazatelj je, nipošto jedini, nesavršenosti demokracije. Još od Platona i njegove analogije umijeća u civilizacijskom krugu kojem pripadamo pluta spoznaja o slabosti demokracije. Zabrinjavajuće je što mi ni nakon pustih stoljeća, nismo razvili zaštitne mehanizme da se demokracija ne uruši u, više ili manje prikrivenu, autokraciju, kao ni da spriječimo da se demos od naroda pretvori u puku svjetinu.

Autokrate ne bira narod, nego svjetina. Američka svjetina je izabrala Trumpa, srpska svjetina je izabrala Aleksandra Vučića, a hrvatska svjetina je izabrala Andreja Plenkovića. Viktor Orban se iz petnih žila trudi da u Mađarskoj svjetina nadvlada građane kako bi i dalje mogao vladati ovom državom.

Slabost demokracije proizlazi iz slabosti građanske svijesti. Građani ne trpe autokraciju, svjetina ne trpi demokraciju; tamo gdje prevlada svjetina, uspostavit će se autokracija, tamo gdje prevlada građanstvo, sačuvat će se demokracija.

Analogija umijeća ukratko glasi: ako se za svaku ljudsku djelatnost traže određena znanja i vještine, kao Grcima toliko drag primjer upravljanja brodom, zašto se za upravljanje državom, što je mnogo složenije, odgovornije i, da ne okolišam, opasnije i potencijalno

pogubnije od upravljanja brodom, ne traže nikakve kvalifikacije odnosno kompetencije?

Bismo li dopustili da o upravljanju brodom kojim plovimo odlučuju putnici i bismo li dopustili da brodom upravlja netko od putnika? Ako ne bismo, zašto onda dopuštamo da odluku o tome tko će upravljati državom određuje svjetina, i to bez ikakvog ograničenja? Svjetina bira sebi najsličnijeg.

U Hrvatskoj smo imali priliku, a ni nju nismo iskoristili jer smo elitizirali znanje, putem obrazovnog sustava odgojiti odgovorne građane, no mi smo, umjesto toga, obrazovanje doveli u krizu. Kriza obrazovanja prelijeva se na sve segmente društva, pa tako i na samu demokraciju. Obrazovni sustav razvija demokraciju, loš sustav je urušava.

Mi biramo najgore od najgorih – biramo sustav ogrezao u korupciji. Dakle, stvarnost koju sada živimo posljedica je krize obrazovanja.

Prepustili smo tržištu da nam određuje smisao znanja, a ono ga je svelo na iskoristivost i isplativost. Ako danas govorite nekome o vrijednosti znanja radi znanja, blijedo će vas gledati – čak i oni koji znaju ponavljati već izrečene misli velikana, ali je očito da te misli nemaju egzistencijalni značaj, nisu životne.

Priznajem, i sam se ponekad zabavim bacanjem pogleda na egzistencijalne točke koje se upiru da socijalizacijom s istima ili sličnima stvore simulakrum značaja, premda znam da od toga nema vajde. No, smatram da je, zbog odgoja moga humaniteta, a na njemu neprestano radim, prihvatljivije da nekog promatram s podsmijehom umjesto sa sažaljenjem.

Naravno da bih mogao ironijom i cinizmom, a kako to izgleda, poznato je onima koji se sa mnom druže, dekonstruirati ta nesigurna i zajedljiva bića, ali to odbijam učiniti jer vjerujem da svakome pripada dostojanstvo – ili ono autentično i neotuđivo ili ono društvenom podrškom stvoreno.

Obrazovanje kultivira našu pravu prirodu koja je divlja, ali to ne smije ostati. Svatko od nas ima zadatak da ukroti vlastitu prirodu. Dostojanstva nema bez samokontrole.

O tome hoćemo li živjeti životom slabog ili jakog dostojanstva odlučujemo mi, baš kao što odlučujemo o tome hoćemo li narušiti nečiju jedva sklepanu arhitekturu dostojanstva. Moj izbor je da jake bez morala kritiziram i da se s njima javno konfrontiram, da ugrožene zastupam, a da se na zajedljive minimalno, i to u depersonaliziranoj formi, referiram.

Zajedljivost me ne tišti, zbog zajedljivaca mi, slikovito rečeno, puca prsluk. Muče me kukavice, pogotovo kukavice u politici i institucijama. Politički i institucionalni kukavičluk pogoduje rađanju autokrata. U politici sam naišao na svega nekoliko ljudi, riječ je uglavnom o ženama, koje hrabro zastupaju stavove i vrijednosti do kojih im je stalo, dok se takvi u akademskoj zajednici broje u promilima.

Kukavice su nas preplavile, pogotovo kukavice s titulama. Degutantno mi je, kada sam provodio filozofske eksperimente u politici, bilo gledati kako se istaknuti članovi akademske zajednice, čak i pred lokalnim političarima, ponižavaju i pretvaraju u bijedne izdajice racionaliteta. Prema takvima nemam obzira, a to sam u više navrata i pokazao.

Kukavice me uistinu strašno muče, to je moja slabost s kojom nisam pokušao, a najvjerojatnije i neću, izaći na kraj. Kukavice promatram kao posebnu vrstu bolesnika – riječ je o kroničnim moralnim bolesnicima odnosno o beskarakternim bijednicima.

Da se razumije, sebe ne poimam kako hrabrog čovjeka. Dapače, neprestano ističem kako nisam hrabar, hrabar čovjek je onaj koji je svladao vlastiti strah, ja takvih iskustava preplašenosti baš i nemam.

S potpunim emocionalnim mirom, bez aritmija i oscilacija, suprotstavljam se hordama koje svijet pretvaraju od povlaštenog mjesta za život u bezočnu klaonicu i smetlište vrijednosti. Hrabri ljudi su oni koji to gledaju, prestraše se s onim što vide, svladaju strah i primjereno reagiraju – ne ustuknu, ne sakriju se, nego reagiraju.

Kukavice ili pobjegnu ili, ako se radi o bijednim kukavicama, stanu na stranu horde. Tako je uvijek bilo jer je ljudska narav u osnovi životinjska, ona se obrazovanjem, odgojem i sustavnim radom na sebi kultivira i oplemenjuje.

Ne čudi me Donald Trump, on je tvrdokorni primitivac, čude me poslušne kukavice koje mu se ne suprotstavljaju. I ne, ne mislim ništa dobro o iranskom režimu, ali taj režim se od Trumpovog režima razlikuje samo u tome što se on ponajprije iživljava nad samim iranskim narodom, dok se Trumpova neukroćena priroda divljaka iživljava nad čitavim svijetom.

Dostojanstvo ne ovisi o veličini države u kojoj smo rođeni, nego o vrijednostima s kojima smo uspostavili kontrolu nad vlastitom prirodom. Dostojanstven čovjek neće pognuti glavi ni pred iranskim režimom, ali ni pred Trumpovom patologijom autokrata koji samoga sebe globalizira.

Dostojanstvo ne proizlazi iz geografije, ono se ne rađa iz političkih odnosa, ono ne dolazi iz religije, ono ili nastaje u svijesti da smo vrijedni i posebni zbog toga što smo uspostavili kontrolu nad tamom naše naravi ili, naprotiv, dostojanstva nema jer je potonulo u tami u kojoj prebiva sadizam i  kukavičluk.

Sadisti demokraciju pretvaraju u autokraciju, uspostavljaju režime, seksualno iskorištavaju i ubijaju djecu, a kukavice šute ili, ako slučajno progovore, govore o tome kako su nekada bili hrabri. Nisu. Hrabrost nije povijesna činjenica, hrabri ljudi ne posežu za prošlošću nego se suprotstavljaju sadistima u sadašnjosti.

Plenković je, dakako, autokrat u Hrvatskoj, a pred Trumpom je kukavica s položenim zavjetom šutnje. Kukavice su, ako ste slučajno zaboravili, kronični moralni bolesnici.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pišem za ljude koji su vlasnici moralne odgovornosti
    •  Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu
    •  Ivan Hrstić je izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu
    •  Proročke riječi Željka Mardešića o dekadentnoj Crkvi
    •  Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra
    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute
    •  Bog i čovjek su ravnopravni
    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću
    •  Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti
    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova

> Svi tekstovi ovog autora