Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu

Smrt Slavenke Drakulić otvorila je mnogo manje pitanja o njezinu životu i djelu nego o društvu koje ostaje nakon nje. O književnoj vrijednosti njezinih knjiga, njezinim političkim stavovima i društvenim analizama raspravljat će se još dugo, kao što se raspravlja o svakom autoru koji je svojim djelom obilježio jedno vrijeme i ostavio trag u javnom prostoru. Ipak, reakcije koje su uslijedile nakon vijesti o njezinoj smrti nisu bile prvenstveno izraz književne, intelektualne ili kulturne rasprave o njezinoj ostavštini. Naprotiv, ponovno su razotkrile jedan od dubljih problema hrvatskoga društva, a to je nesposobnost dijela javnosti da razlikuje legitimno neslaganje s nečijim idejama od elementarnog poštovanja prema ljudskoj osobi.

Od kritike do likovanja 

Neslaganje sa Slavenkom Drakulić samo po sebi nije ništa neobično. Tijekom desetljeća javnog djelovanja bila je jedna od onih autorica koje su svjesno ulazile u prostor društvenih i političkih prijepora, propitujući teme o kojima su drugi radije šutjeli.

Pisala je o nacionalizmu, ratu, tranziciji, položaju žena i kolektivnim mitovima, često izazivajući snažne reakcije zato što nije potvrđivala postojeća uvjerenja, nego ih je dovodila u pitanje. Zbog toga je bila izložena kritikama, od kojih su neke bile argumentirane i legitimne, dok su druge prelazile granice ozbiljne rasprave.

Međutim, između kritike i likovanja nad smrću postoji razlika koja nije samo stvar dobrog ukusa, nego elementarne ljudskosti.

Kritika pretpostavlja sučeljavanje ideja, dok likovanje nad smrću svjedoči o odustajanju od svakog argumenta. Onoga trenutka kada čovjek prestane polemizirati s nečijim mislima i počne se radovati njegovu nestanku, predmet rasprave više nije osoba o kojoj govori, nego moralno stanje onoga koji govori.

Posebno zabrinjava činjenica da među onima koji se naslađuju smrću Slavenke Drakulić nisu samo anonimni komentatori, nego i brojni ljudi koji sebe smatraju vjernicima i braniteljima kršćanskih vrijednosti. Baš zato ova pojava otvara pitanje koje nadilazi razinu javne pristojnosti.

Ona razotkriva duboku krizu identitetskog kršćanstva, u kojemu se vjera sve češće poistovjećuje s nacionalnom, kulturnom ili političkom pripadnošću. Nije isto pripadati društvu koje se smatra kršćanskim i živjeti Evanđelje. Na toj razlici počiva velik dio suvremenih hrvatskih društvenih i kulturnih sukoba.

Iz takvog shvaćanja vjere nastaje ono što je pokojni Željko Mardešić opisivao kao nacionalni katolicizam. Riječ je o obliku religioznosti u kojemu kršćanstvo prestaje biti osobni odgovor na Kristov poziv te postaje oznaka kulturne i političke pripadnosti.

U takvom obrascu važnije je biti dio ”naših” nego živjeti zahtjeve Evanđelja. Mjerilo vjere više nije sposobnost za milosrđe, praštanje i poštovanje dostojanstva drugoga čovjeka, nego pripadnost određenom svjetonazorskom krugu.

Kršćanstvo identiteta i kršćanstvo osobe 

Na tu je opasnost godinama upozoravao blagopokojni papa Franjo, a isti naglasak danas nalazimo i kod pape Lava XIV. Obojica polaze od jednostavne evanđeoske istine, da je čovjek važniji od identiteta koje nosi.

Kršćanstvo nije nastalo kao kulturni projekt ni politički program, nego iz vjere da je Bog postao čovjekom. Iz toga je uvjerenja nastala i personalistička tradicija Emmanuela Mouniera, Jacquesa Maritaina i Karola Wojtyłe, koju je kasnije, kao papa, sažeo poznatom tvrdnjom da je čovjek ”prvi i temeljni put Crkve”. Ako je tomu tako, tada nijedna ideologija, nacija ili politička pripadnost ne mogu biti važnije od ljudskog dostojanstva.

Iz te perspektive postaje razumljivo zašto je dio opusa Slavenke Drakulić moguće čitati kroz ključ personalizma. Nije pisala kao teologinja niti je svoje djelovanje temeljila na kršćanskoj vjeri, ali je uporno branila pojedinca pred kolektivom, čovjeka pred ideologijom i iskustvo konkretne osobe pred velikim političkim narativima.

Pisala je o onima koje društvo lako pretvara u statistiku: žrtvama rata, ženama, bolesnima, starima i odbačenima. U središtu njezina interesa nije bila nacija kao apstraktna kategorija, nego čovjek sa svojom konkretnom životnom pričom.

U tome se krije paradoks cijele ove rasprave. Slavenka Drakulić, koju su mnogi smatrali protivnicom svojih vrijednosti, često je pokazivala veću osjetljivost za dostojanstvo čovjeka od dijela onih koji se nakon njezine smrti javno naslađuju njezinim odlaskom.

Posebna je ironija u tome što su mnogi među njima svoje komentare, obilježene prijezirom, likovanjem i moralnim omalovažavanjem, opravdavali pozivanjem na Boga, vjeru, domoljublje i obranu tradicionalnih vrijednosti.

Ako je čovjek u središtu kršćanske poruke, tada je teško pomiriti takve reakcije s evanđeoskim zahtjevom poštovanja prema svakom ljudskom biću.

Promatrane u tom kontekstu, te reakcije ne otkrivaju samo manjak pristojnosti, nego mnogo dublji problem. Pokazuju koliko smo se udaljili od personalističkog razumijevanja čovjeka koje stoji u središtu kršćanske tradicije.

”Naši” i ”njihovi”

Kada čovjek prestane biti promatran kao osoba koja posjeduje vlastito i neotuđivo dostojanstvo, a počne ga se promatrati isključivo kroz prizmu njegovih političkih uvjerenja ili svjetonazora, tada nestaje mogućnost istinskoga dijaloga. Ne susreću se više ljudi, nego etikete; ne razgovaraju osobe, nego ideološke pozicije.

Naslađivanje smrću ideološkog protivnika pritom rijetko predstavlja znak snage ili moralne nadmoći. Štoviše, ono često proizlazi iz potrebe da se vlastiti identitet učvrsti postojanjem neprijatelja.

Čovjek koji se raduje smrti drugoga zapravo pokazuje da ga nije uspio nadvladati snagom svojih argumenata niti uvjerljivošću svojih ideja, nego je konačni ishod prepustio biologiji. Takva pobjeda u svojoj je biti poraz.

Zbog toga se na toj točki najjasnije očituje razlika između nacionalnog katolicizma i evanđeoskog kršćanstva. Nacionalni katolicizam treba neprijatelja kako bi potvrdio vlastiti identitet. Evanđeosko kršćanstvo traži bližnjega kojemu treba iskazati ljubav.

Dok prvi svijet promatra kroz podjelu na ”naše” i ”njihove”, drugi polazi od pitanja kakav je naš odnos prema čovjeku koji stoji pred nama. Dok identitetsko kršćanstvo brani granice pripadnosti, Evanđelje brani dostojanstvo osobe.

U konačnici, pitanje koje ostaje nakon smrti Slavenke Drakulić nije pitanje njezine pravovjernosti, političke ispravnosti ili ideološke pozicije. Pitanje je što reakcije na njezinu smrt govore o nama.

Ako se moralna kvaliteta jednoga društva ne mjeri načinom na koji postupa prema svojim prijateljima, nego prema onima s kojima se ne slaže, tada su dani nakon njezine smrti ostavili prilično poraznu sliku hrvatskoga javnog prostora.

A ako je točno da se autentičnost kršćanske vjere prepoznaje po sposobnosti da i u protivniku vidi čovjeka, tada su mnogi koji se ovih dana najglasnije pozivaju na vjeru pokazali koliko su se udaljili od njezine biti.

Kršćanstvo nije nastalo iz potrebe da se pobijedi protivnik, nego iz uvjerenja da nijedan čovjek nije lišen dostojanstva. Ono ne počinje podjelom na ”naše” i ”njihove”, nego prepoznavanjem bližnjega ondje gdje ga je najteže prepoznati. Zato trenutak smrti uvijek predstavlja svojevrstan moralni ispit, ne za onoga koji je otišao, nego za one koji ostaju.

Slavenka Drakulić završila je svoj život 20. lipnja 2026. godine. Rasprava koja je uslijedila nakon njezine smrti mnogo je više odredila njezine kritičare nego nju samu. Čovjek se, naime, najjasnije ne otkriva po onome što govori o svojim istomišljenicima, nego po onome što govori o onima koje smatra protivnicima.

Onaj tko se raduje smrti drugoga čovjeka, ma koliko se pozivao na Boga, naciju, tradiciju ili moralne vrijednosti, toga se trenutka udaljuje od onoga što tvrdi da brani. Ne zato što je iznevjerio određenu ideologiju, nego zato što je zaboravio ono najvažnije, da je pred licem smrti svaki čovjek ponajprije čovjek.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?

> Svi tekstovi ovog autora