novinarstvo s potpisom

Ivica Grčar
Čitam ovih dana u biltenu Reportera bez granica iz Berlina (RSF) da ”Njemačka vlada na zahtjev Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu mora odgovoriti na dvije novinarske pritužbe protiv nadzora Savezne obavještajne službe (BND)”.
Ne skrivajući ponos njemački novinari u svojem biltenu naglašuju da ”samo oko dva posto svih pritužbi uopće uspije doći do točke u kojoj sud u Strasbourgu traži izjavu od suprotne strane”.
Čestitke Reporterima bez granica.
Ne dovodeći nimalo u pitanje uspjeh njemačkih kolega novinara, pitam se ako Europska konvencija jamči pravo pojedinca na sudsku zaštitu, kako pomiriti to načelo s činjenicom da golema većina zahtjeva ”dvopostotnom” Sudu u Strasbourgu nikada ne prijeđe fazu dopuštenosti?
No, poklopilo se da mi se isto ovih dana javio čitatelj Josip Vujčić, kojemu je kao i njemačkim kolegama novinarima također uspjelo da njegovu tužbu sud u Strasbourgu prihvati i presudi u čitateljevu korist (Vujčić vs Hrvatske: 33867/06 od 25. 6. 2009).
Čitatelju je Europski sud za ljudska prava dosudio i odštetu zbog dugotrajnog suđenja.
A onda je u hrvatskom sudstvu u postupku P – 2359/00 i iz tog postupka proizašlog paralelnog postupka P – 7686/03 suđenje u ”nerazumnom roku” nastavljeno kao da presude suda u Strasbourgu uopće nema – sve do 2023., i 2024. godine.
Čitatelj Vujčić se obraćao uzalud još dva puta sudu za ljudska prava; 22830/14 i 11001/25.
A tužba 27013/25 je u sudu u Strasbourgu u doigravanju do točke u kojoj taj sud traži izjavu od suprotne strane. Čeka se odluka.
Čitatelj kaže da je imovinska vrijednost njegova (imovinskog) spora još tijekom postupka pred hrvatskim sudovima premašila osam milijuna američkih dolara. Tvrdi da je upravo zbog toga bio izložen pravosudnom reketu i postupovnim zavrzlamama, zbog kojih se više puta morao obraćati ”konačnoj instanci” u Strasbourgu.
U Tajništvu Europskog suda za ljudska prava rade i hrvatski pravnici koji sudjeluju u pripremi predmeta i nacrta odluka za suce. Većina sudaca pritom ne govori hrvatski jezik te se u znatnoj mjeri oslanja na pripremljene materijale.
Koliko pamtim, prvi puta sam objavio tekst o reketarenju u hrvatskom sudstvu u Večernjem listu 7. veljače 2000. godine: ”Pravosudni reket težak najmanje 150 milijuna DEM”.
Po mojem novinarskom mišljenju, čitatelja Josipa Vujčića bi se moglo predložiti za dodjelu povelje kao žrtvi povrede ljudskih prava u zasad 26 godina trajanja sudskih zavrzlama u imovinskom sporu, većim vremenskim dijelom i pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.
Sjetio sam se povelje jer je 2005. godine Hrvatski helsinški odbor dodijelio Povelju ”Aleksandra Zec” gospodinu Emilu Römeru, kao žrtvi povrede ljudskih prava zbogdugotrajnosti sudskog postupka (pogledati ”Preminuo je Emil Römer, žrtva hrvatskog pravosuđa”, Autograf.hr 07. 01. 2025.).
A javnost je u Hrvatskoj bila upozorena na nedostatke u praksi Suda u Strasbourgu objavljivanjem 2014. godine publikacije ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava” (u digitalnim zbirkama NSK: isbn 978-953-58467-0-3).
Ta publikacija je kasnije prevedena i na engleski jezik.
A u narednoj publikaciji objavljenoj 2016. godine pod naslovom ”Sprečavanje informacija o uskraćivanju prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu” (dostupno na mrežnim stranicama NSK: ISBN 978-953-58467-2-7) objavljeni su izvještaj o novinarskom istraživanju i dokumenti o tome kako se iz hrvatskog pravosuđa organizira kršenje ljudskih prava uskraćivanjem hrvatskim građanima prava na pristup Sudu u Strasbourgu.
Pomislio sam na trenutak i da bi trebalo provjeriti je li se od 2014 – 2016 do danas možda što poboljšalo u praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu?
A onda sam odustao.
Rad Suda za ljudska prava u Strasbourgu financira i nadzire Vijeće Europe.
Guido Raimondi, tadašnji predsjednik Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u izjavi objavljenoj 16. siječnja 2016. u francuskom listu Le Monde, praktično je priznao da su i u tom Sudu od 2010. godine kršili ljudska prava ograničavanjima prava na pristup sudu ukupno oko 162 000 europskih građana (od toga oko 9000 u Hrvatskoj).
Faksimil članka objavljenog 16. siječnja 2016. u Le Monde dostupan je u spomenutoj publikaciji ”Sprečavanje informacija o uskraćivanju prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu” (prilog 46 str; 178).
Ako je tadašnji predsjednik Suda javno priznao razmjere problema nastalog nakon reforme iz 2010. godine, ostaje pitanje koje se nameće i danas: jesu li u međuvremenu otklonjeni razlozi zbog kojih je pristup Sudu postao znatno teži, ili se problem samo prestao javno spominjati?
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































