Odgovornost za seksualno zlostavljanje u Crkvi

Nijedna velika institucija ne propada onoga dana kada se u njoj dogodi prvi zločin. Ljudi su nesavršeni i svaka zajednica nosi mogućnost grijeha, zloporabe moći i moralnog pada. Institucije počinju propadati onda kada povjeruju da će ih od istine spasiti šutnja, kada ugled postane važniji od čovjeka, a očuvanje vlastite slike važnije od suočavanja sa svojim slabostima.

Najnoviji slučaj navodnog seksualnog zlostavljanja, koji se odnosi na događaje iz 2000. godine u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati, odgojnoj ustanovi u kojoj žive i odgajaju se svećenički kandidati srednjoškolskog uzrasta, nadilazi granice jedne kaznene ili kanonske istrage.

Sud, ako nije nastupila zastara kaznenog progona, može utvrditi kaznenu odgovornost, a kanonski postupak odgovornost prema crkvenom pravu, jer za ovakva zlodjela više ne postoji zastara.

No još je ozbiljnije pitanje kako su moguće sumnje koje godinama nisu dovele do odlučne institucionalne reakcije, dok je osoba o kojoj je riječ nastavila napredovati u crkvenoj službi i čini se bila predložena čak i za biskupsku službu, koja na kraju nije ostvarena nakon protivljenja kardinala Christopha Schönborna.

Ako je to doista točno, tada se odgovornost još manje može svesti na jednoga čovjeka. Ona zahvaća i sustav koji je takvo napredovanje omogućio ili ga nije na vrijeme propitao. Tim više što je osoba na koju se odnose ove optužbe godinama bila, a i danas je, na čelu jednoga povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije.

Zato ovo nisu pitanja protiv Crkve, kako se vrlo često brane pojedini crkveni ljudi i oni koji ih podupiru. Naprotiv, ona proizlaze iz njezina vlastitog poslanja. Crkva tvrdi da odgaja savjest, oblikuje buduće svećenike i naviješta Evanđelje u kojem je zaštita najslabijih temelj njezine vjerodostojnosti. Upravo zato od nje se s pravom očekuje više nego od bilo koje druge institucije.

Iskustva Irske, Francuske, Njemačke, Australije, Belgije i Sjedinjenih Američkih Država pokazala su da najveće krize nisu nastale zbog broja počinitelja, nego zbog sustava koji nije znao ili nije želio prepoznati rizike, zaštititi ranjive i ozbiljno istražiti upozorenja. Od toga trenutka pitanje više nije bilo što je učinio pojedinac, nego kako je funkcionirala institucija.

Crkva u Hrvatskoj danas se nalazi pred istim izazovom. Sjemeništa i bogoslovije nisu anonimne ustanove. Imaju rektore, odgojitelje, duhovnike, profesore i biskupe koji sudjeluju u formaciji budućih svećenika.

Kada se pojave ozbiljne optužbe, odgovornost se ne može zaustaviti na posljednjoj karici lanca, počinitelju. Ozbiljna institucija ne istražuje samo pojedinca, nego preispituje i vlastiti sustav: način na koji je djelovao, odluke koje su donosili odgovorni te razloge zbog kojih upozorenja, ako su postojala, nisu proizvela pravodobnu reakciju.

Smisao takvog propitivanja nije traženje novih krivaca, nego razumijevanje vlastitih propusta kako se oni više nikada ne bi ponovili.

Suvremena organizacijska psihologija takvo stanje nereagiranja ili zataškavanja naziva organizacijskom šutnjom. To nije tek zbroj šutnji pojedinaca, nego kultura u kojoj ljudi postupno zaključuju da je sigurnije šutjeti nego govoriti, jer vjeruju da ih nitko neće saslušati ili strahuju od posljedica.

U takvom ozračju šutnja prestaje biti osobni izbor i postaje način funkcioniranja ustanove. A kada institucija izgubi sposobnost čuti upozorenja iz vlastitih redova i glas onih koji su ranjeni, ne gubi samo istinu o sebi. Prije ili kasnije izgubi i ono što nijednim priopćenjem ne može vratiti, povjerenje ljudi.

Istina ili ugled

Hannah Arendt upozoravala je da velike moralne katastrofe rijetko nastaju zato što većinu čine zli ljudi. Nastaju kada poslušnost potisne savjest, a odgovornost se rasprši kroz hijerarhiju tako da se na kraju više nitko ne osjeća odgovornim. To je opasnost svake velike organizacije, pa tako i Crkve.

Zato danas nije dovoljno govoriti samo o mogućem počinitelju. Potrebno je govoriti i o odgovornosti onih koji su vodili sustav.

Odgovornost nije isto što i krivnja. Krivnja se dokazuje pred sudom, dok odgovornost proizlazi iz službe koju je netko prihvatio. Ona obvezuje na odgovore, transparentnost i spremnost na preispitivanje vlastitih odluka.

Paul Ricoeur podsjećao je da zajednica može ozdraviti samo ako njeguje istinito sjećanje, a Emmanuel Levinas da etika počinje susretom s licem ranjenoga čovjeka, a ne brigom za ugled institucije. Tek kada se žrtva stavi ispred reputacije, zajednica pokazuje da je razumjela vlastito poslanje.

Papa Franjo u motupropriju Vos estis lux mundi nije slučajno proširio odgovornost i na one koji su dužni djelovati kada postoje vjerodostojne informacije o mogućem zlostavljanju. Time je kanonsko pravo prihvatilo načelo koje suvremeno upravljanje odavno poznaje: odgovornost vodstva počinje mnogo prije nego što izbije kriza.

Počinje stvaranjem kulture u kojoj se istina može izreći bez straha.

U istom je smjeru posljednjih mjeseci govorio i papa Lav XIV., poručivši da je ”hitno ukorijeniti u cijeloj Crkvi kulturu prevencije koja ne tolerira nijedan oblik zlostavljanja, ni zloporabu moći ili autoriteta, ni zlostavljanje savjesti ili duhovno zlostavljanje, ni seksualno zlostavljanje”. Dodao je da takva kultura može biti vjerodostojna samo ako počiva na aktivnoj budnosti, transparentnim postupcima i iskrenom slušanju onih koji su ranjeni, jer prevencija i skrb nisu tek pastoralna strategija, nego samo srce Evanđelja.

Povjerenje se zato neće obnoviti priopćenjima ni pozivanjem na ugled institucije. Obnovit će se tek kada Crkva bude jednako odlučno istraživala vlastite propuste kao što od drugih traži moralnu odgovornost.

Svetost Crkve nikada nije počivala na bezgrešnosti njezinih članova, nego na trajnoj sposobnosti obraćenja. Institucije rijetko propadaju zbog jednoga čovjeka. Propadaju kada prestanu postavljati pitanja o sebi, kada hijerarhija počne štititi vlastiti autoritet revnije od ljudi koji su joj povjereni i kada šutnja postane prihvatljivija od istine.

Budućnost ”hrvatske Crkve” neće se mjeriti brojem povjerenstava ni novih pravilnika. Mjerit će se spremnošću da, onda kada je istina najteža, stane uz čovjeka, a ne uz samu sebe. Jer jedino istina može obnoviti povjerenje. Sve drugo samo odgađa njegov gubitak.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jesu li odluke biskupa iznad Ustava Republike Hrvatske?
    •  Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila
    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma

> Svi tekstovi ovog autora