Zlostavljanje se prijavljuje, korupcija se proziva – a biskupi šute

Postoje trenuci kada se više događaja, naizgled međusobno nepovezanih, spoje u jednu sliku. Katolička Crkva u Hrvatskoj prolazi kroz takav trenutak. U samo nekoliko dana javnost je doznala za navode o dugogodišnjem seksualnom zlostavljanju maloljetnika povezanom sa sjemeništem na zagrebačkoj Šalati, za nove prijave mogućih žrtava, za slučaj s. Miljenke Grgić koja je nakon upozoravanja na nepravilnosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu dobila izvanredni otkaz, a zatim i za vrlo ozbiljan javni istup prof. dr. Ivana Tadića, objavljen u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije 1. kolovoza 2026. godine.

Tadić ne govori tek o neodređenim ”problemima” na fakultetu. Govori o plagijatima, spornim zapošljavanjima, mogućim nezakonitostima i korupciji te pritom navodi konkretna imena ljudi i institucija koje je, kako tvrdi i dokumentira, o svemu tome godinama obavještavao.

Te tvrdnje same po sebi nisu dokaz nečije krivnje niti mogu zamijeniti neovisnu istragu. Ali upravo je u tome problem, ozbiljne i dokumentirane sumnje moraju se istražiti, a ne prešutjeti.

Crkva ne može čekati pravomoćnu presudu da bi se zapitala što se događa u njezinim ustanovama i kako su odgovorni reagirali na upozorenja koja su primali.

Kada se godinama ponavljaju navodi o zlostavljanju, mogućem zataškavanju, nepotizmu, plagijatima i korupciji, dok oni koji na njih upozoravaju bivaju kažnjeni, uklonjeni ili marginalizirani, više ne govorimo samo o nekoliko nepovezanih slučajeva. Govorimo o mogućem obrascu upravljanja u kojem zaštita institucije i njezinih moćnika postaje važnija od utvrđivanja istine. A tada pitanje nije samo tko je što učinio, nego kakva je kultura upravljanja zavladala Crkvom u Hrvatskoj.

Priča sa Šalate posebno je porazna, a njezine razmjere nije moguće svesti samo na unutarnji problem ”hrvatske Crkve”. O slučaju ovih dana piše i ugledni njemački katolički portal katholisch.de. U tekstu znakovita naslova ”Slučaj zlostavljanja potresa Katoličku crkvu u Hrvatskoj”, objavljenom 1. kolovoza, novinar Mario Trifunović rekonstruira višegodišnje optužbe i šutnju koja ih je pratila te izrijekom postavlja pitanje odgovornosti crkvenih poglavara.

Prema dosad objavljenim dokumentima i svjedočenjima, zlostavljanje je navodno počelo početkom 2000-ih, dok je žrtva još bila maloljetna, u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, a prema njezinu iskazu nastavilo se godinama. Posebno je teško objasniti ono što se događalo nakon što su optužbe postale poznate crkvenim vlastima. Trifunović navodi da se žrtva još 2012. povjerila kolegi koji je potom obavijestio tadašnjega požeškog biskupa Antuna Škvorčevića. Prema objavljenim informacijama pokrenuta je unutarnja crkvena istraga, ali optuženi svećenik ostao je u pastoralnoj službi.

Slučaj je potom prerastao granice Hrvatske. Tadašnji bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn o optužbama je obavijestio hrvatske biskupe i Vatikan, a njegov je glasnogovornik sada za katholisch.de izjavio da kardinal očekuje da nadležni dijecezanski biskup i Hrvatska biskupska konferencija slučaj riješe u skladu s dokumentom Vos estis lux mundi, kojemu je u središtu zaštita žrtava. Unatoč svemu tome, optuženi svećenik nastavio je djelovati kao župnik, a prema pisanju katholisch.de bio je čak i kandidat za biskupa.

Zato se danas ne može govoriti samo o bezimenim ”crkvenim strukturama”. U javno dostupnoj kronologiji pojavljuju se konkretna imena, biskupi, službe i institucije koje su u različitim trenucima raspolagale informacijama o ovom slučaju ili su bile uključene u njegovo rješavanje. To samo po sebi ne znači njihovu krivnju, ali znači nešto drugo: odgovornost se ne može sakriti iza institucije kao apstraktnog pojma.

Ako je Crkva znala, mora se utvrditi tko je znao, kada je znao, što je poduzeo i zašto čovjek protiv kojega su postojale tako ozbiljne optužbe nije preventivno udaljen iz pastoralnog kontakta s djecom i mladima.

Najteža činjenica ostaje ona koju sada prenosi i njemačka katolička javnost, svećenik je iz župe uklonjen neposredno nakon upita Dnevnik.hr-a o njegovu statusu. Požeška biskupija i HBK, piše katholisch.de, na novinarska pitanja nisu odgovorile, a nedugo potom požeški biskup Ivo Martinović razriješio je svećenika župničke službe i udaljio ga iz župe (maknut je i iz impressuma ustanove HBK u kojoj služi).

Zbog toga pitanje nije što je navodno učinio jedan svećenik. Pitanje je što su tijekom svih tih godina činili oni koji su za slučaj znali. I zašto je, nakon godina crkvenih saznanja, upozorenja i postupaka, tek jedno novinarsko pitanje proizvelo posljedicu koju zaštita mogućih žrtava nalaže mnogo ranije.

Jer kanonsko pravo u ovakvim slučajevima nije bespomoćno. Kanon 1717 predviđa prethodnu istragu nakon primitka barem vjerodostojne vijesti o mogućem kažnjivom djelu, dok kanon 1722 omogućuje preventivne mjere radi zaštite postupka i zajednice.

Udaljavanje iz pastoralne službe nije proglašenje krivnje. Baš suprotno, ono može istodobno štititi presumpciju nevinosti optuženoga i sigurnost mogućih žrtava. Još je ozbiljnije spomenuti dokument Vos estis lux mundi, koji ne govori samo o seksualnom zlostavljanju nego uređuje i odgovornost crkvenih poglavara za određene radnje ili propuste povezane s ometanjem ili izbjegavanjem civilnih ili kanonskih istraga.

Zato slučaj ”Šalata” ne može završiti na jednom svećeniku. Ako su crkveni poglavari godinama raspolagali vjerodostojnim informacijama, javnost ima pravo znati što je svaki od njih poduzeo. 

Korupcija pred kojom se zatvaraju oči

Tu se Šalata susreće sa Splitom. Ne zato što su seksualno zlostavljanje i moguća korupcija ista stvar, nego zato što se iza oba slučaja pojavljuje isto pitanje: što institucija radi kada netko iznutra progovori?

S. Miljenka Grgić, prva Hrvatica s doktoratom biblijskih znanosti s Papinskoga biblijskog instituta, upozoravala je na način zapošljavanja i upravljanja KBF-om u Splitu.

Nakon njezinih upozorenja splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić oduzeo joj je kanonsko poslanje za predavanje, pa je ostala i bez fakultetskoga radnog mjesta. A sada je javno progovorio i prof. dr. Ivan Tadić. Njegov iskaz neugodan je zato što nije općenit. Tadić imenuje ljude. Govori o prof. Ivanu Bodrožiću, sadašnjem dekanu, ali i o bivšim dekanima, bivšim velikim kancelarima fakulteta nadbiskupima Marinu Barišiću, Draženu Kutleši, Želimiru Puljiću, sadašnjem nadbiskupu Zdenku Križiću, bivšem rektoru Draganu Ljutiću, ministru Radovanu Fuchsu i drugim osobama i institucijama kojima se, kako tvrdi i potkrepljuje dokumentima, obraćao.

Navodi datume dopisa, natječaja, odluka i postupaka. Tvrdi da je još od kraja 2018. i početka 2019. upozoravao na nepravilnosti povezane sa zapošljavanjem prof. Ivana Bodrožića te da je o slučaju izvijestio crkvene, sveučilišne i državne razine. Tvrdi i da je zbog svojih javnih istupa 2023. bio crkveno kažnjen.

Korupcija ne prestaje biti korupcija kada prijeđe prag crkvene ustanove, niti crkvena autonomija može biti zaklon od odgovornosti.

Još je ozbiljnije ako se pokaže da se na upozorenja o mogućim nepravilnostima godinama odgovaralo šutnjom, dok je sustav prema onima koji su tu šutnju prekidali znao reagirati brzo i učinkovito.

Ako je Tadićeva kronologija točna, taj je nesrazmjer porazan: za provjeru ozbiljnih navoda nedostaju odlučnost, vrijeme i institucionalna volja, ali se za discipliniranje kritičara mehanizmi pronalaze gotovo trenutačno.

Problem, dakle, nije samo u nepravilnostima nego i u sustavu koji počinje braniti sebe umjesto vrijednosti zbog kojih postoji. Upravo zato hrvatsko pravo štiti prijavitelje nepravilnosti od odmazde, ne zato što je svaka prijava nužno istinita, nego zato što se vjerodostojnost institucije mjeri spremnošću da ispita ono što je prijavljeno, a ne poslušnošću onoga tko je imao hrabrosti progovoriti.

Organizacijska psihologija, na koju smo se i ranije pozivali, takvo stanje prepoznaje kao institucionalnu izdaju, jedan od najpogubnijih procesa koji može zahvatiti instituciju, a za Crkvu posebno razoran.

Nastaje onda kada institucija od koje se očekuju zaštita, pravednost i odgovornost počne prije svega štititi samu sebe: vlastiti ugled, hijerarhiju i nositelje moći. Tada se težište neprimjetno, ali opasno pomiče s problema na onoga tko je problem razotkrio.

Ne istražuje se dovoljno ono o čemu čovjek govori, nego se problematizira čovjeka koji je progovorio. Iz takve kulture rađa se organizacijska šutnja, a njezinu poruku svi vrlo brzo razumiju: šutnja čuva položaj, govor ga ugrožava; poslušnost se nagrađuje, savjest postaje rizik.

Za Crkvu je to mnogo više od organizacijskog poremećaja, to je duhovni i moralni poraz. Jer kršćanska poslušnost nikada nije značila šutnju pred nepravdom, autoritet nikada nije značio pravo na samovolju, a biskupska služba nije ustanovljena da bi biskupi štitili sebe i jedni druge, nego da bi čuvali ljude koji su im povjereni.

Katoličko sveučilište prema dokumentu Ex corde Ecclesiae mora biti zajednica obilježena poštovanjem prava svojih članova, dok kanonsko pravo od crkvenih nastavnika zahtijeva znanstvenu i moralnu vjerodostojnost. Ako postoje ozbiljne i dokumentirane sumnje u plagijate, namještena zapošljavanja, diskriminaciju ili korupciju, crkveni odgovor ne može biti: tko je to rekao? Prvo pitanje mora biti: je li to istina?

Papa Lav XIV. u svojoj enciklici Magnifica humanitas snažno upozorava na koncentraciju moći, nedostatak odgovornosti i strukture koje ljudsku osobu podređuju interesima moćnih.

U središte društvenoga nauka ponovno stavlja dostojanstvo osobe, istinu, pravdu i zajedničko dobro. Zato bi bilo teško zamisliti nešto suprotnije tom načelu od Crkve koja zahtijeva transparentnost od države, politike i gospodarstva, a nije je spremna zahtijevati od same sebe.

I tu se tri priče: Šalata, s. Miljenka i prof. Tadić, ovih dana spajaju u jednu. Na Šalati imamo pitanje što se događalo kada su ljudi govorili o zlostavljanju. U Splitu imamo redovnicu koja je govorila o nepravilnostima i ostala bez mjesta na fakultetu. Imamo profesora koji tvrdi da je godinama slao dokumentaciju crkvenim, sveučilišnim i državnim institucijama, javno govori o mogućoj korupciji i navodi imena onih koji su o svemu bili obaviješteni.

Zajednički nazivnik nisu samo mogući prijestupi pojedinaca. Pravi problem počinje ondje gdje istina postane prijetnja moći, a institucije umjesto istine počnu štititi one koji moć imaju.

U ovoj priči postoji još jedna odgovornost o kojoj se zasad gotovo ne govori, odgovornost Apostolske nuncijature. Novi nuncij Leopoldo Girelli nije u Hrvatsku poslan samo kao diplomatski predstavnik Svete Stolice, nego i kao Papine oči i uši u mjesnoj Crkvi. Hoće li zato Rim objektivno i cjelovito izvijestiti o onome što se ovih dana otvara, od slučaja Šalata do ozbiljnih optužbi za nepravilnosti i korupciju, ili će i dalje do Vatikana stizati ublažena slika hrvatske crkvene stvarnosti?  

To pitanje ne zaobilazi ni njegova prethodnika Giorgia Linguu, koji je u Hrvatskoj proveo više od šest godina. Ako su se ozbiljna upozorenja i prijave gomilali tijekom njegova mandata, legitimno je pitati što je o njima znao, što je provjerio i što je prenio Svetoj Stolici.  

Nuncij ne smije biti talac dobrih odnosa s biskupima. Njegova lojalnost nije prema biskupima koji ga okružuju, nego prema Papi, istini i dobru Crkve. Girelli će na tome pokazati je li u Hrvatsku došao samo održavati odnose ili Svetoj Stolici govoriti i ono što hrvatski biskupi možda ne žele da Rim čuje.

Zbog, svega rečenoga, najveća opasnost za Crkvu u Hrvatskoj danas nisu novinari, zviždači, redovnice koje progovaraju, profesori koji upozoravaju i šalju dokumentaciju ili svećenici koji postavljaju neugodna pitanja.

Opasnost nastaje kada se njih počne smatrati problemom, a problemom se prestanu smatrati zlostavljanje, prikrivanje, nepotizam, plagijati i korupcija.

Crkva neće izgubiti vjerodostojnost zato što se otkrilo da u njoj postoje grijesi i zlouporabe. Evanđelje nikada nije obećalo Crkvu bez grešnika. Izgubit će vjerodostojnost kad se pokaže da su njezini pastiri za grijehe i zlouporabe znali, a da su više energije ulagali u kontroliranje onih koji govore nego u ispravljanje onoga o čemu govore.

I zato je možda najporaznija slika ovih dana ona najjednostavnija, godine prijava nisu bile dovoljne da bi se reagiralo, ali jedno novinarsko pitanje jest. Ako je za buđenje biskupske savjesti potreban novinarski upit, tada ne govorimo o lošoj komunikaciji. Govorimo o zloporabi i krizi pastirske odgovornosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Odgovornost za seksualno zlostavljanje u Crkvi
    •  Jesu li odluke biskupa iznad Ustava Republike Hrvatske?
    •  Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila
    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije

> Svi tekstovi ovog autora