Zagreb će biti ili politička rađaonica ili još jedna prevara

Najavljeni prosvjed u Zagrebu u subotu 5. rujna otvara prostor nade da će se dogoditi promjena, a promjena se, dakako, odnosi na promjenu javnih politika koje su, bez imalo osjećaja i brige za Liku i Ličane, godinama trovale ove vladajućim politikama lojalne ljudi i, po tim ljudima, lojalni prostor.

Političke strukture provode politike nebrige za prostor i ljude, to su politike grabeži, ali one, valja priznati, imaju politički legitimitet. Taj legitimitet treba opozvati.

Birači su željeli takve politike, takve politike su birali, a ako su se protiv i pobunili, to su činili lojalno – diskretno, nevoljko i plaho.

Prosvjed u Zagrebu je najavljen kao plaha i diskretna pobuna protiv nekoga, a da taj netko nije identificiran. Stvarnost je brutalna i nimalo plaha: u Lici je sustavno odlagan nelegalni toksični otpad.

Trovanje Ličana i Like je bilo agresivno, energično i namjerno. Znamo ili smo dužni znati da je ta aktivnost politički željena i politički podržavana. Zato istinska borba za Liku i Ličane uključuje energičnu i beskompromisnu borbu protiv politika i političara koji su, opet naglašavam, s namjerom izabrali, u konkretnom slučaju, baš Liku i baš Ličane, za provođenje politika trovanja.

Dakako da Lika nije jedini lokalitet, njih ima nebrojeno mnogo. Politike trovanja naprosto moraju trovati, a one truju prostor koji te politike kontroliraju i ljude koji su tim politikama lojalni.

Ličani su izabrali biti otrovani, građani Hrvatske su izabrali biti otrovani, zato bijeg od toga da je prosvjed ujedno i politički odnosno bijeg od toga da je prvenstveno politički, daje politički legitimitet da se trovanje i dalje nastavi, ali kada ga se eto otkrije, lojalnost nalaže da se vladajuće prisili da provedu sanaciju.

Ova pozicija nije kukavička, za nju ne postoji prikladni pojam, tako da ga neću ni tražiti. Umjesto nepostojećeg pojma, posegnut ću za slikom.

To je kao da se vojnom agresoru ne suprotstavite s oružjem i vojskom nego s apelom da pokopa sve ubijene i da započne s liječenjem ranjenih. Od trovača se ne traži lijek, već se traži lijek protiv trovača.

Prosvjed ima smisla samo ako ima namjeru postati učinkoviti lijek protiv trovača, a ne odgajanje trovača da kratkim tečajem prekvalifikacije postanu brižni liječnik otrovanima. Tko u Zagreb dolazi kao zahvalni pacijent, bolje je da ne troši snagu.

Istina je da je zagrebački prosvjed građanski prosvjed protiv politika trovanja građana, a građani su ti koji stvaraju politike, opozivaju loše i sankcioniraju štetne politike. Demokracije nema bez aktivnih građana, a i građani i demokracija su politički pojmovi. Prosvjed u Zagrebu je, stoga, prvorazredni politički događaj, ali on nema, i dobro je da nema, stranački karakter – na djelu je građanska (politička) aktivnost koja ne pristaje da bude stranačka.

Sve postojeće stranke, ali baš sve, bez ijedne iznimke, nisu zaslužile podršku građana jer kalkuliraju i problem trovanja gledaju s pozicije rasta stranačkog rejtinga.

Stranačka istina i stranačko dobro ne odgovaraju istini, u epistemološkom smislu, a ni dobru, u moralnom smislu. Riječ je, i to u najboljem slučaju, o istini i dobru u pragmatičkom smislu – stranke će zastupati onu korisnu istinu i korisno dobro odnosno, da budem potpuno jasan, stranke zastupaju onu istinu i ono dobro od kojih će politički profitirati.

Izvan sumnje je da će stranke desnice koalirati s HDZ-om. One na prosvjed ne dolaze s namjerom da svrgnu HDZ, nego da potjeraju HDZ-ove koalicijske partnere kako bi one došle na njihovo mjesto.

Politička desnica nema odgovor na problem politika trovanja.

Stranke ljevice na prosvjed dolaze nevoljko, zato što moraju, a ne zato što žele. Njima je prosvjed gnjavaža koja ih podsjeća na stvarni svijet i stvarne probleme, a oni se time, već tradicionalno, ne žele baviti. Vrhunac ljevičarskog stranačkog političkog angažmana je da deklarativno, na razini refleksa, ustane protiv vladajućih i to je uglavnom to.

Ljevica je u Hrvatskoj svedena na puki refleks. Da je zanima prosvjed, prosvjede bi do sada organizirala. Čak i kada joj se to omakne, pa prosvjed organizira, kao pred prošle nacionalne izbore na Trgu. sv. Marka, prepadnu se uspjeha i daljnjih koraka, pa se svim silama potrudi da poništi snagu otpora i brzopotezno se povuče u dobro plaćenu, oporbenu institucijsku zavjetrinu znanu kao Hrvatski sabor.

U Saboru su uloge podijeljene, tamo je stvarnost defnirana i dobro poznata. U Saboru se zarađuje, tamo se ne traži promjena.

Svjestan sam, dakle, ograničenja i sistemske greške onoga što se naziva duhom našeg vremena, zato smatram da na ovaj prosvjed treba ići, ne kako bismo legitimirali političku plahost, nego kako bismo susreli stvarnost – stvarnost politike, stvarnost građana, stvarnost alternative, ali i, što je iznimno značajno, stvarnost nas samih.

Na prosvjed protiv trovanja Like i Ličana možemo otići s namjerom da trovanje u Hrvatskoj, a ne samo u Lici, prestane ili, pak, s namjerom da se ono dislocira.

U prvom slučaju, riječ je o političkom prosvjedu protiv politika trovanja, a u drugom slučaju riječ je o podršci politikama trovanja.

Ovaj prosvjed je, ma što organizatori prosvjeda govorili, ili politički prosvjed protiv Vlade ili, pak, skup podrške Vladi. Ako organizatori prosvjeda ovoga nisu svjesni, krajnje im je vrijeme da spoznaju istinu o sebe i da se počnu doživljavati kao paradoksalni ekološki aktivisti vladajućih politika trovanja.

Ne držim nešto do nade, ona uvijek izigra čovjeka, izigrat će ga i sada, ali to ne znači da u neke bitke ne treba ulaziti – treba. Postoje bitke u koje ulazimo iako je velika vjerojatnost da će one biti izgubljene. Sva je prilika da će se to dogoditi i s građanskim impulsom koji je započeo s Gospićem, a završit će u Zagrebu.

No, nada je rođena, a kada je već rođena, red je da sebe doživimo kao roditelje nade koji su dužni skrbiti o njoj i odgojiti je u političku snagu.

Ako u Zagreb dođemo kao građani i roditelji, a ne podržavatelji plahosti i lojalnosti, dogodit će se prevrat, a ako, naprotiv, dolazimo kao bića koja će otupjeti političku oštricu, naš dolazak je uzaludan i do krajnjih granica licemjeran.

Nada je istovremeno prokletstvo i mogućnost spasa. Prokletstvo je ako se odbija odrediti, tada je u funkciji podržavanja postojećeg, a spas je kada od impulsa nemirenja s postojećim stanjem evoluira u energiju koja kažnjava postojeće, kada postojeće dokida i stvara nešto novo.

Građanska novost nije arheološka aktivnost, ona ne nastaje otkopavanjem dosadašnjih slojeva, nego u otvaranju prostora da na pozornici našeg svijeta ugledamo neokaljanu i do sada neviđenu snagu.

Ja, stoga, na prosvjed ne dolazim kao plahi arheolog i licemjerni adorant stranačkih politka, nego kao roditelj koji ulazi u društvenu rađaonicu kako bi ugledao dijete neopterećeno našim zabludama i slabostima.

Te zablude i slabosti su nas otrovale, zato ih s prijezirom i gnušanjem odbacujem. Zagreb će biti ili politička rađaonica ili još jedna prevara, trećeg nema.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska Vedrane Rudan: nježna ruka, a ne Država strvinara
    •  Plenković i HDZ su neprijatelji Hrvatske
    •  Danas orgijate na Šubićevcu, sutra će vam djeca na Ovčari?
    •  Zašto građani pristaju da im država bude muzej sramote?
    •  Most je monogamna politička prostitutka
    •  Sutkinja koja je oslobodila Marka Skeju osudila je Sabor
    •  Piće i kekse je Dalija Orešković dala, pjenu luda nije uzela
    •  Plenković želi Hrvatsku vojsku pretvoriti u stranačku vojsku
    •  Slavenka Drakulić je zahtijevala da budemo vođeni dobrotom
    •  Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod

> Svi tekstovi ovog autora