Zapitno obojan klavirski akord Matea Martinovića

Krajem prošle godine Samuel Sacher (poznatiji kao Srđan Sacher) objavljuje dvostruki, točnije maratonski ili dvosatni, studijski album  blago autoironičnog naziva “Stara slava” koji sadrži brojem impozantnih 27 pjesama. Srđan svira gromoglasni bas u ovoj glazbenoj postavi ili, kako se to nekad banaliziralo i govorilo, “grupi”, kojoj je opet dao ime Sacher, zašto jednostavno kad može komplicirano – sada Sacher svira i sklada za grupu Sacher.

Znači, ime su dobili po Srđanovom prezimenu a ne prema bečkoj čokoladnoj torti zaherici koja mi je sad na pameti, pa se iz ovih uvjetovanih homonima pokušavam izvući prstiju ljepljivih od imaginarne marmelade.

Samuel Srđan Sacher sasvim dragovoljnim izborom ima srednju stručnu spremu, kako sam kaže, zbog glazbene karijere je odustao od završetka studija arheologije i etnologije. Nije diplomirao, ali je supstancu interesa s faksa prenio u svoju poetiku. Proputovao je svijet svirajući u različitim glazbenim sastavima, a za one koji to slučajno ne znaju ponovit ćemo da je osnivač na ovim prostorima poznatih Haustora i Vještica.

U harmoničnim imaginarijima putovao je kontinentima u stilu Corta Maltesea. Autor je mnogih lijepih ljubavno-vragolastih pjesama, ali je u nekim periodima znao biti nepravedno izostavljen iz kolektivne memorije – dijelom i zbog jasne upečatljivosti vižljastog harlekina Darka Rundeka, frontmena Haustora, još jedne snažne autorske ličnosti koja će vremenom preuzeti kormilo i ulogu kapetana.

Sacher se u nekoj europskoj luci lagano i potiho iskrcao s broda i ostao “totalno drukčiji od drugih” tjerajući neke svoje kreativne principe. Nama koji smo obožavali lik i djelo mističnog Sachera, to naravno nije promaknulo, ali nam je svejedno u neizvjesnoj boljoj budućnosti bilo pomalo opskurno i teško pratiti njegov daljnji rad i autorski izričaj onako na daljinu.

Kada je Zagreb Gorio 1996. ukazao se na bini kao dobri zagrebački duh iz autorske sjene i nastupio je uz tadašnje Vještice, uz Maxa Jurčića na gitari, Borisa Leinera na bubnjevima, eh moram posebno spomenuti, i milog mi Dubrovčanina za klavijaturama Matea Martinovića. Ne živi Sacher samo na staroj slavi, ali će moj fokus biti skoro pa nemoguće zadržati samo na njegovoj personi, jer se za memorijski prostor neustrašivo “borio” na sceni s likovima kao što su spomenuti Darko Rundek ili Branimir Štulić.

Sacher na albumu “Stara slava” podebljava iznova ne samo bas linije već i svoju cjelokupnu ostavštinu i podcrtava autorski pečat na hitovima koje je baštinio od staroga sebe iz godina sviranja i skladanja u Haustorima i Vješticama: “60-65”, “Ne-običan dan”, “Treći svijet”, “Radnička klasa odlazi u raj”, “Zlato” i tako dalje.

Na albumu gostuje velik broj glazbenika, u nukleusu novog benda u stalnoj postavi su dvije gitare, bubanj i vokal Filipa Ridičkog koji ne samo da evocira Srđanov mladalački krik i polet, već dokazano savršeno razumije stihove i svi skupa kao vrsni muzičari evoluiraju supstancu ovih pjesama, ne reproduciraju ih tek tako i reda radi.

Istražuju se nove mogućnosti, improvizacijski ambisi, produkcijska igra, minucioznost i strast, maratonski aranžmani – pjesme traju koliko ih god vulkanska lava odnese. Ova postava je izrazito gitaristička, u opticaju su razne i neobične gitare (bariton gitare, dvanaestožičane, charango s deset, električni bas sa osam i quatro s četiri žice), kao i elektronska sinteza zvuka.

U vremenu prije ovog najnovijeg Sacher-benda, Srđan je izbjegavao medijske istupe, naprosto nije bio motiviran jer u eteru nije bilo njegovih novih glazbenih uradaka, iako ni u jednom trenutku nije prestao pisati pjesme, one su se strpljivo kao lišće nakupljale u ladicama i folderima. Kada je bend Sacher krenuo s prvim autorskim albumom i živim svirkama repertoar su popunjavali pjesmama Haustora i Vještica u nešto izmijenjenom ruhu. Odatle se i pojavila ideja o snimanju dvostrukog albuma “Stara slava”.

Album otvara dosad studijski neobjavljena pjesma “Sve je to za nas (Ahoj)”, još preciznije otvara ga u predtaktu samostalan i zapitno obojan klavirski akord Matea Martinovića. Iako je abecedni popis gostiju na 27 studijskih pjesama podugačak i raznovrstan, ne mogu ne primijetiti na većini pjesama klavirsko-aranžerski potpis samozatajnog Tea Martinovića. Njegove harmonije su čarobno uklopljene, pristup je inovativan i udaraljkaški u službi pjesme, mislim da je i Filip Ridički bio apsolutno iznenađen sa lucidnošću Teovog klavirskog prstometa.

Mateo je dubrovački underground producentski guru i glazbeni mag i umjetnik, otud moja želja malo da ga pohvalim i navlačim tekst navijajući za “svoje”. Radosno mogu ustvrditi da sve su to “moji” ljudi, slava muzičarima.

Muzičari su isto osjetljiva čeljad, kao što su to i glumci ponekad, autorski potpisi ispod glazbenih uradaka čista su droga. Sve treba biti zabilježeno – ali konekcija sa kolektivnim poljem ideja i mužnja umjetničkih muza, za koju isto treba biti talentiran i vješt, ne znači nužno da se zasluženo uvijek nakuplja (stara) slava, ali se zasigurno skupljaju, ako ništa drugo, tantijemi. Čist račun duga ljubav, a pjesnik odgovara, ljubav se ne trži niti se kupuje.

Dvadeset i druga pjesma po redu, na albumu “Stara slava”, mami me opsesivno i astrološki, pa se osjećam prozvan i koristim priliku da se asocijativno uguram u kontekst s zajedničkom tematikom.

Naime i ja sam se autorskom pjesmom “Bijela Bajka” djelomično očešao o temu naprasnog ulaska Hrvatske u NATO savez stihovima: NATO je prišel / Bez birokracije / What the fuck is / demokratie?, što ovdje eksplicitno čini i Sacher u numeri “Poljubi me NATO”: Nikaj nema bez ankl Sema / Samo tuga jad i nevolja / Ajmo zato svi u zboru // Nama NATO / Nama ga.

Samo toliko. Srđan piše i objavljuje poeziju, onako neuglazbljenu, da i to spomenem prije no što se osvrnem na riječi još jedne pjesme sa ovog albuma. A to će biti deveta po redu, naslova “Prečesto (mislim na nas)”, evo par stihova: Kao dijete kad se boji mora / Samo stojiš u plićaku, mokrih nogu /Ali ipak prečesto / Mislim na nas / Kao na poraz u ratu / Prečesto.

Jesam li već spomenuo Branimira Štulića (i on je pjevao ove Sacherove stihove) – može li on ovdje utiho biti onaj podupirući sporedni lik? Ma, može.

Samuel Srđan Sacher je bio fasciniran energijom koju je isporučivala Azra na svojim nastupima, visokim prohtjevima koje je Džoni nametao članovima benda kao što bi takav režim tjerao nogometni trener nad svojim igračima. A tek način na koji je živio za poziv muzičara, predanost i dosljednost.

Džoni je ronin, lutajući ratnik zagrebačke scene, ulični akustičar s vizijom, rock and roll električni egzekutor. Sacher je bio onako samosvjesno uvijek prisutan sada i tu, slušao, gledao i upijao, učio kako se radi posao. Obojica su strastveni beatlemani, njihova suradnja bi mogla dati sličan rezultatski vatromet, samo kad bi prilike bile drugačije kao što zacijelo jesu u nekom drugom kutku balkanskog multiverzuma, a kojem nažalost nećemo svjedočiti jer smo zarobljeni u ovoj prostor-vremenskoj liniji.

Jest da se ove dvije autorske veličine u nekim trenucima i nisu mogle podnositi, pa se u jednom trenutku dogodilo sljedeće: na nekoj od Azrinih jugoslovenskih turneja gdje je Srđan imao ulogu audio tehničara, na proputovanju je naprasito izbačen iz kombija uz prašnjavu cestu, tako nekako ide anegdota iz dostupnih biografija. No vratimo se ipak malo u 1978.

Sindikat ili nomen est omen

Kada je Džoni razbio onu prvu Azru sa Stublićem (kao što se u zanosu razbija električna gitara na kraju koncerta), osnovao je imenom distancirajući sastav Sindikat s Borisom Leinerom i dvojicom Srđana: Sacherom na basu i Jugom na vokalu, ni to nije potrajalo dulje od maratonskih proba i jednog nastupa. Nakratko je Džoni odlutao u Parni valjak, ali je redovno dolazio na probe novonastalog Haustora e kako bi opet povukao za sobom bubnjara Leinera i stvorio onu najpoznatiju postavu Azre gdje je Džoni konačno poslije Stublića i Juga, postao vodeći vokal i frontman.

No, s druge strane možemo zaključiti da i Štulić zasigurno cijeni Sacherov autorski poetski rad, što pokazuje činjenica da je dosad obradio dvije Srđanove pjesme na “Balkanskoj Rapsodiji” iz 1989., a to su pjesme ‘Sačekivanje’ i ‘Ti znaš da putujem s tim’ i još jednu mnogo godina kasnije na albumu “Gozba”, pjesmu naziva ‘Biser, ambra, jantar’.

Ima tamo na jednom mjestu cjelovita “Balkanska rapsodija” dostupna za slušanje na internetu online, ali neću napisati gdje se točno nalazi, u strahu da to Džoni revno ne poskida sve kao što je posmicao većinu studijskih pjesama sa popularnih platformi.

Ove događaje je vrlo teško poredati smisleno i kronološki, što ne polazi za rukom ni sudionicima samih događaja – Leiner je govorio da su bas u Azri svirali mnogi i da je s basistima uvijek bio neki problem, tko bi to sve zapamtio. U trenutku kad nisu imali definiranu poziciju basiste Leiner i Džoni su se domišljato fotografirali sa psom, inzistirajući na savršenom formatu sviračke trojke.

Tisuću dobošara 

I sam sam imao priliku nekada svirati u jednoj postavi (u trojci) cijeli onaj dvostruki album “Ravno do dna”, vjerujem da smo prvi tribute band koji se to odvažio napraviti, poslije su to radili i još neki tributaši pa mi se činilo da ipak nije imalo više ni smisla tuđim dalje gloginje mlatiti, prestali smo svirati Azru. Pjesnici Sacher ili Štulić, imali su itekakav utjecaj na moju poeziju i kantautorski rad.

Sada bih mogao i imam potrebu nabrojati par kultnih live-albuma tuzemnih sastava objavljenih u domaćim diskografskim kućama, koji su visoko kotirali među sviračima i strastvenim slušateljima s kojima sam se u svom životu susretao i družio, gdje smo u neslužbenim raspravama i gradili izvjesnu hijerarhiju.

Pa da i to isporučimo kad je prilika, to bi vrlo lako, subjektivno ili čak objektivno, mogli biti: “Live In München” Dina Dvornika uz pratnju Songkillersa iz 1992., Azrin “Ravno do dna” odsviran u Kulušiću 1981., “Jednom u životu” Atomskog Skloništa sa beogradskog Tašmajdana 1984., pa na kraju da se opet vratimo Haustoru – njihov fanatični album “Ulje je na vodi”, opet legendarni Kulušić i godina 1982.

Ima toga još naravno, to zavređuje poseban tekst po svim republikama bivše države i pripadajućim kriterijima, ali ovi nabrojani, ovi su svi luđački precizno odsvirani albumi, još i danas zvuče uzbudljivo i monumentalno.

Dovoljno sam riječi ovaj put posvetio mom idolu Srđanu Sacheru, pročitao sam nekoliko rock biografija, odslušao pristojan broj intervjua i porazgovarao na kraju sa svojim prijateljem glazbenikom Mateom Martinovićem o njegovoj suradnji s Vješticama i bendom Sacher, tako da uspješno privedem tekst njegovom smislenom kraju, izbjegavajući preuopćene činjenice i tražeći pravu mjeru. Nemoguće je bilo izostaviti likove kao što su Rundek, Leiner, Štulić i ostali.

Naprosto čini mi se da svi su svirali sa svima, tako nekako bi se to moglo objasniti. Max Juričić na primjer, pa taj je stvarno svirao sa svima. Samouki muzičari, karizmatični pjevači, talentirani tekstopisci sa školovanim muzičarima i sve ostale nadopunjujuće verzije i kombinacije potrebne za uspješnu rock ili pop pjesmu.

Još jedna univerzalna stvar, bendove je često spajao nedovoljan broj kvalitetnih bubnjara, manjak sviračke opreme, pogotovo manjak prostora za vježbanje. Otud tolika silna interakcija, a ne ona prividna u kojoj se novi val događao poziranjem ispred zajedničkih kafića. Ne, ovakvi dupli albumi i navježbane svirke nastajale su u znojem okupanim vježbaonicama gdje su uspijevali samo oni najposvećeniji i najuporniji.

Teo

I još nekoliko crtica o mom prijatelju s kojim sam i sam surađivao kroz video poeziju, konceptualne nastupe i muziku. Tko je Teo Martinović, možda će se zapitati neki od vas? Autor divnih pjesama kao što su “Veliki gradovi”, “Galebovi stoje na kiši” ili “A zašto med ne bi curio niz teglu?” koje ste mogli čuti u izvedbi neobičnog sastava Folkestra. Virtuoz je na klavijaturama, majstor aranžmana i produkcijske efikasnosti.

Ostavio je velik trag na hrvatskoj etno sceni od suradnje s Dunjom Knebl, obradama tradicionalnih pjesma do priključenja sastavu Vještice 1996. Godinama je već ogromna podrška dubrovačkim izvođačima, jazz pjevačicama, hip-hop sceni, avangardnim klasičarima i slobodnomislećim umjetnicima. Još malo pa će Teo slaviti rođendan, e pa evo unaprijed čestitka – dragi naš Teo, sretan ti rođendan!

Teo je logičan nadimak od punog imena Mateo, riječi koja dolazi iz hebrejskog uz značenje “božji dar”. Teo je oduvijek bio darovit, mada su mu na audiciji za glazbenu školu rekli da “nema sluha”. Introvertna je osoba kao i Samuel Srđan Sacher, obojica su u trenucima kada nastupaju koncentrirani isključivo na vlastitu muziku, Sacher se nešto mudrije pozicionira iza pjevača a ispred bubnjara te se tako lakše nosi s eventualnom nelagodom od javnog nastupa.

Samuel je također ime iz hebrejskog jezika, značenjem se opet povezuje s riječi Bog, “od Boga uslišen”. Mnogo je imena u takvoj sličnoj korelaciji, to su zapravo imena koja su praroditelji, poznavači izvornih značenja, davali potomstvu iskazujući zahvalnost “svome” Bogu. Srđan je uzeo u jednom trenutku majčino prezime Sacher, u drugom si je dodao ime Samuel, mogao je roditi se kao Sergej, a nije isključeno da će se uskoro odazivati na ime Santiago. Vjerovali ili ne to ga strašno zabavlja.

Mateo Martinović je pokušao sa umjetničkim imenom MatMar, Branimir Štulić je sam sebi dao nadimak Džoni. Htio je Azru preimenovati u Sindikat, pa je ubrzo odustao i vratio se Azri. To je onaj momenat kada se kantautori žele distancirati od prošlog zvuka i identiteta, uvijek kao roditelji projekta osmišljavaju novo ime, ali ponekad je to ime (znam i iz vlastitog iskustva) teško promijeniti, neki to naprave teška srca, drugi to naprave nepromišljeno.

Duše u zagrobnom životu pamte svoja stvarna imena, nekima će biti suđeno na vratima raja, neke duše će morati zaboraviti na svoja stara imena, neke će dobiti nova ispravna imena za život vječni. Kako je s imenima bendova, što kaže sveti Petar – gdje će duša Azre, Haustora ili Partibrejkersa?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Anti-bilješke o Trumpu, Izraelu i Palestini
    •  Naš mali otac
    •  Međugorje Ivice Đikića
    •  Tomáš Halík i potraga za Bogom u srcu Srednje Europe
    •  Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

> Svi tekstovi ovog autora