Čovjek – sluga svih stvorenja

Ekoteološka mudrost biblijskog izvještaja o potopu 

Na podu netom otkrivene ranokršćanske bazilike ili sinagoge iz 4. ili 5. stoljeća u antičkoj Mopsuestiji, nedaleko od turskog grada Adane, njemačkog arheologa L. Buddea 1955. dočekao je nesvakidašnji prizor – mozaik s prikazom Noine/Nuhove arke.

Njegova najveća posebnost nije bio ni sam oblik arke – četvrtasta drvena škrinja koja aludira na Kovčeg saveza – ni više od 40 vrsta životinja prikazanih u dva koncentrična niza oko nje: u unutarnjem ptice, a u vanjskom kopnene životinje, uključujući i divlje zvijeri, i to bez uzajamnog straha i neprijateljstva.

Mozaik je pozornost promatrača plijenio prije svega izostankom ljudskih figura, pa čak i samog Noe.

U dobu globalne krize bioraznolikosti, koja je dovela do šestog izumiranja vrsta skrivljenog ljudskim djelovanjem – u posljednjih 50 godina populacija divljih životinja smanjila se za više od 70 posto, baš kao i biomasa kukaca u posljednjih 30 godina – vrijedilo bi se latiti arheologije svetih tekstova u potrazi za teološkom mudrošću koja je nepoznatog umjetnika nagnala na taj neobičan potez.

Uostalom, upravo je bioraznolikost, kao sveukupna raznolikost živih bića, gena i ekosustava, temelj opstanka svekolikog, pa i ljudskog života na Zemlji.

Arka bioraznolikosti  

Baš kao što je čovjekovo grabežljivo djelovanje dovelo do globalne krize bioraznolikosti u naše vrijeme, tako je i u Noino doba ljudska pokvarenost dovela do nasilne izopačenosti čitave zemlje, nagnavši Boga da sudom vode s njezinog lica istrijebi sva živa bića.

No, Bogu je toliko bilo stalo do raskošne tapiserije života na Zemlji da je uz pomoć arke pokrenuo božanski program zaštite i spašavanja vrsta.

Drugim riječima, u Bogu je prevladao žal za vlastitim umjetničkim djelom – knjigom stvaranja čija su čudesna i jedinstvena slova stvorenja. Tek i samo u tom kontekstu Bogu je bilo stalo i do zaštite i spašavanja čovjeka kao jednog od kamenčića ugroženog mozaika života na Zemlji premda je bio glavni krivac za potop, i to uz pomoć jedinog preostalog pravednika Noe.

Dakle, Božja preokupacija nije bilo isključivo spašavanje ljudske vrste, nego spašavanje sveopćeg bratstva i sestrinstva svih stvorenja usidrenog u samom činu stvaranja.

Na to aludira već i sama asimetrija spašenih u arci: četiri ljudska bračna para naspram najmanje jednog para svake životinjske vrste, baš kao i njihov odabir – ne samo čiste nego i nečiste životinje – jer se radilo o njihovu preživljavanju, a ne o njihovoj korisnosti za ljude.

U to se uklapa i paradoks da Noa u biblijskom izvješću o potopu ni jedan jedini put –  premda pravednik – ne dolazi do riječi. Možda je upravo taj detalj nepoznatog umjetnika iz Mopsuestije nagnao da u svojoj meditaciji utkanoj u kamen izostavi Noinu figuru.

Kao prapovijesna paradigma bogosličnog čovjeka, Noa nas poučava što znači biti stvoren kao slika Božja. Naš je poziv, baš kao i njegov poziv, da suradnjom s Bogom budemo njegovi zastupnici na Zemlji, ali to poslanje nipošto nije antropocentrično. Središte te misije nije čovjek, tj. njegov opstanak ili potrebe, kojima bi se sve drugo moralo podvrći, nego spašavanje, zaštita i razvoj izvorne edenske raznolikosti stvorenja, koja u biti predstavlja stalnu Božju objavu. 

Savez sa svim živim stvorenjima

Sve rečeno svoju snažnu potvrdu, ali i vrhunac doseže u savezu što ga Bog sklapa nakon potopa, a koji je temelj svih potonjih saveza. Iznova, taj je savez lišen bilo kakve natruhe antropocentrizma, jer ga Bog ne sklapa samo s ljudima, nego sa svim živim stvorenjima, štoviše i sa samom Zemljom (Post 9,8-17).

Začudno, biblijski tekst čak pet puta ponavlja uključivanje životinja u savez kao da želi nedvosmisleno istaknuti da su životinje ravnopravan i neopoziv partner u savezu. To će poslije postati važno vrelo biblijski utemeljenog kritičkog otpora stoičko-grčkom filozofskom antropocentrizmu, tj. stavu da čovjek životinje može koristiti za svoje potrebe bez ikakve pravne odgovornosti ili moralne krivnje.

Osim toga, baš ta dijametralno suprotna biblijska pozicija, očitovana i u savezu nakon potopa, bila je temelj brojnih potonjih biblijskih propisa usmjerenih zaštiti prava životinja u znaku pravednosti i milosrđa, pa je ponašanje prema životinjama čak postalo ključni pokazatelj je li netko uopće pravedan i milosrdan: ”Pravednik pazi i na život svog živinčeta, dok je opakomu srce okrutno.” (Izr 12,10)

Dakako, ključni aspekt toga saveza predstavlja obveza koju Bog nameće samome sebi – Zemlju nikad više neće strovaliti u propast zbog čovjeka. A kao njegov znak, Bog u oblak postavlja dugu, no važno je naglasiti da hebrejska riječ korištena u izvorniku označava ratnički luk.

Vješanje ratničkog luka u oblake mogli bismo protumačiti kao čin Božjeg sklapanja kozmičkog primirja sa stvorenim svijetom, ali i kao spremnost Boga da iznova posegne za njim – ovaj put ne da bi uništio Zemlju, nego da bi je obranio od uništenja.

Nažalost, nakon potopa svijet se nije vratio u edensko stanje miroljubive kozmičke harmonije svih stvorenja, ali sklopljeni savez predstavlja zalog nove sveopće nade u njezinu obnovu.

U svijetu koji je i dalje uvjetovan nasiljem zbog čovjekove opakosti, privremeno se iz nužde odustaje od prvobitne biljne prehrane čovjeka (Post 1,29) te mu se dopušta mesna prehrana (Post 9,3), ali i to prate ograničenja uperena protiv čovjekova apsolutnog raspolaganja životinjama: čovjek ne smije jesti životinjsko meso, u kojem je još krv kao sjedište duše, što će u okrilju židovstva i islama osigurati propisano obredno klanje.

No, to ne umanjuje činjenicu da bi se čovjek, po izvornome a time i istinskom božanskom naumu, trebao prehranjivati vegetarijanski.

Uzimajući u obzir razorne socijalno-ekološke posljedice suvremenih sustava za masovni te nerijetko nasilni uzgoj i klanje životinja, pa i uništavanje bioraznolikosti, povratak vegetarijanskoj prehrani tako se nameće kao jedna od ključnih proročkih gesta vjerničke odgovornosti, naročito na bogatom Sjeveru, uglavnom pošteđenome prirodnih katastrofa i ratnog nasilja.

Da je tomu tako, snažno svjedoči i eshatološka vizija mesijanskog kraljevstva mira proroka Izaije (Iz 11,1-9), kao konačnog božanskog cilja svekolike povijesti.

Ta vizija ne uključuje samo socijalnu nadu – uspostavu prava i pravde – nego i s njom nerastavljivo povezanu ekološku nadu – obnovu kozmičkog mira sa životinjama: ”vuk će prebivati ​​s janjetom”, ”lav će jesti slamu k’o govedo”, ”nad rupom gujinom igrat će se dojenče”.

Naročito je znakovita slika djetešca koje će voditi tele i lavića koji zajedno pasu, jer aludira na obnovu prvobitnog čovjekova odnosa prema životinjama koji obilježava nježnost i bezazlenost, a ne dominacija, eksploatacija i nasilje.

Uostalom, jedino je na pozadini te vizije i moguće razumjeti zagonetnu te veoma kratku, ali teološki dalekosežnu opasku o Isusovu boravku u pustinji kao pripravi za njegovo javno djelovanje u Evanđelju po Marku – ”bijaše sa zvijerima” (1,13).

Upravo uspostava miroljubivog odnosa Isusa sa zvijerima u pustinji, što je prva faza ostvarenja njegove mesijanske misije, označava da se vizija proroka Izaije počela ostvarivati.

Nažalost, pritom se iznova ponavlja ljudska tragika: zvijeri prepoznaju i prihvaćaju Mesiju – Božju ruku pomirenja i mira pruženu po njemu – ali ne i ljudi koji će Isusa, prema evanđeoskim izvješćima, prezreti i likvidirati.

Dakako, u tom se svjetlu treba razumjeti i fenomen prijateljevanja brojnih svetaca i svetica sa životinjama, poput sv. Franje Asiškoga, i to ne samo u kršćanskoj tradiciji. Naprosto, životinje osjećaju da je vizija proroka Izaije u takvim svetačkim likovima već pustila dubok korijen. Sve nas to na koncu podsjeća da je nastojanje oko obnove sveopćeg bratstva i sestrinstva svih stvorenja neporeciva sastavnica Isusova nasljedovanja.

Tko su Noina/Nuhova djeca danas?  

Kao dekonstrukcija antropocentrizma koji je u kršćanstvu, baš kao i u židovstvu, prevladao u razdoblju helenizma pod snažnim utjecajem stoičko-grčke filozofije, sve do sada rečeno pred nama raskriva ključni uvid – čovjek nipošto nije ”kruna stvaranja” (J. G. Herder), premda je to još uvijek uvriježeno stanovište.

Naprotiv, istinska kruna stvaranja je sedmi dan stvaranja –  šabat – kad Bog s oduševljenjem uživa u edenskoj cjelini stvorenog svijeta, u različitosti stvorenja, u njihovoj miroljubivoj harmoniji koja nije ništa drugo nego neprestano kozmičko bogoslužje.

Drugim riječima, kruna stvaranja je samo edensko sveopće bratstvo i sestrinstvo svih stvorenja lišeno dominacije, nasilja i eksploatacije, te stoga jedino ono i zaslužuje od Boga pridjev ”veoma dobro”.

Pogledamo li pak sada iznova na Nou kao paradigmu bogosličnog čovjeka, te Isusa kao Božju Riječ, nameće se zaključak da biti stvoren kao slika Božja – baš kao i kur’anska koncepcija Božjeg namjesnika na Zemlji (halife)  – znači zalagati se neustrašivo za obnovu edenskog sveopćeg bratstva i sestrinstva svih stvorenja.

Više je nego jasno da to izravno uključuje i zalaganje za zaštitu i očuvanje bioraznolikosti, čijim se uništavanjem razara temelj svekolikog, pa i ljudskog života na Zemlji, te istodobno čini u nebo vapijući grijeh protiv samog Tvorca.

Dakle, Noina/Nuhova djeca danas su svi koji se zauzimaju za druga stvorenja i osiguravaju njihovo preživljavanje; svi koji poštuju raznolikost stvorenog svijeta kao odraz i mjesto objave samog Tvorca; svi koji se s divljenjem i strahopoštovanjem priključuju kozmičkoj liturgiji u kojoj sudjeluje kor svih stvorenja; svi koji su krunu dominacije zamijenili krunom služenja u dosluhu s Isusovom poukom da je najveći onaj tko je sluga i poslužitelj svima.

Samo bi se njihove figure čudesno mogle ukazati na mozaiku u Mopsuestiji kao božanska ovjera da će njihovo zalaganje biti utkano u budući svijet obnovljenog edenskog višeglasnog sklada.

(Preuzeto iz: Preporod, broj 15. septembar 2026, str 53.).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vodna pravda: krik žednih – krik Kristov
    •  Crkva i gej osobe: S Isusom ili s gomilom koja mrmlja?
    •  San o ekološkom obraćenju vjerskih zajednica u BiH
    •  Vjerske zajednice kao zaštitnice stvorenog svijeta
    •  Jutarnja molitva – Laude
    •  Romi – narod bez države
    •  Ekoteološki pabirci I.
    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda

> Svi tekstovi ovog autora