Izraelsko-palestinska organizacija “Borci za mir”

U iščekivanju hrvatske premijere filma “Naza”, imao sam priliku pogledati dokumentarni film srodne tematike “Postoji drugi put” iz 2025., koji prati aktere dvonacionalnog pokreta “Borci za mir”.

“Postoji drugi put” prikazan je četvrtog festivalskog dana na 27. MFF-u u Širokom Brijegu. Mediteran Film Festival koji traje, dakle, dvadeset i sedam godina kao takav je najstariji od danas postojeća tri filmska festivala koja jesu mediteranska i nose Mediteran u svom imenu.

Nakon 27 godina misionarskog injektiranja kvalitetnih dokumentarnih filmova u jednu manju sredinu kao što je to zapadno-hercegovački gradić nije začudan ni manji broj posjetitelja u popodnevnom terminu zadnjeg festivalskog dana. Koliko je posjetitelja bilo u dvorani na projekciji filma “Postoji drugi put”, neka zasad ostane tajna, organizatori to svakako imaju u vidu i sigurno nisu zaprepašteni.

Uzgred budi rečeno, film je bio u službenoj konkurenciji i nije ovaj put pokupio nagrade, ja ga nalazim fascinantnim; ipak vjerujem službenom žiriju da su pobjednički filmovi zacijelo zaslužili svoje nagrade na ovom festivalu.

Redatelj filma Stephen Apkon, uoči prikazivanja, dao je intervju u suradnji MFF-a sa Večernjim listom, gdje je izjavio između ostalog kako prikazujući i izraelsku i palestinsku perspektivu sukoba nije pokušao stvoriti lažnu izjednačenost, jer postoji (mora postojati) temeljna asimetrija na relaciji okupatora i okupiranoga. Uočio sam i zanimljivim podatak koji je spomenut u tom intervjuu da je veliki broj Izraelaca napustio zemlju nakon Hamasovog napada 7. listopada i otišao u Njemačku (!) i to po prvi put nakon Holokausta.

Naime, oba gore spomenuta filma se na neki način bave temom najnovije eskalacije izraelsko-palestinskih sukoba, ovim pojačanim intenzitetom rata u Gazi od 7. listopada 2023. kada je Hamas izvršio brutalni teroristički napad na Izrael, na koji je okupatorski faktor, na čelu s premijerom Netanjahuom, odgovorio nesrazmjernom vojnom silom i odmazdom koja je dovela do ogromnog broja civilnih žrtava.

Povijesne začkoljice i filmska pravda

1967. u Šestodnevnom ratu Izrael je okupirao današnja “sporna područja” poglavito pojas Gaze, ali i Zapadne obale, Istočnog Jeruzalema i Golanske visoravni (sinajski poluotok je vraćen Egiptu). Premotavanje povijesti uzročno-posljedično unazad, učinit će nas upućenijim u logiku ovog kompliciranog sukoba, međutim odgovore na današnje mirotvorno i pravično rješenje nije moguće pronaći ni u 1947. niti u 1917. gdje bismo rado tek paušalno optužili Ujedinjene narode ili britanski kolonijalni imperijalizam, a zapravo bismo (kao što sam o tome već i pisao) vrlo lako mogli pronaći same sebe kao fantomskog uzročnika ovih sukoba i to u vječnom i tinjajućem europskom antisemitizmu, koji uostalom i dovodi do potrebe stvaranja nakaradne izraelske države.

Uzroke bismo mogli tražiti i u katastrofalno nepravednom Versajskom ugovoru kojim pobjednici Velikog rata ekonomskom osvetom na neki način guraju i dovode naciste na vlast u Njemačkoj; Hitler provodi rasne zakone i zatvara se krug ovakvog i beskorisnog razmišljanja. Kako nam ta povijest može pomoći u rješavanju ovog aktualnog sukoba?

Ja kažem nikako, ne mogu se složiti s pravednicima koji bi najradije cijeli židovski narod gurnuli u more ili s pravednicima koji bi u pojasu Gaze gradili luksuzna turistička odmarališta. Realnost sadašnjeg trenutka ne nalazi rješenja u prošlosti, točnije nalazi beskorisna i kriva rješenja.

Volim i što sam imao priliku prvo pogledati objektivan i festivalski nagrađivan dokumentarac “Postoji drugi put” prije nego što pogledam “Nazu” jer imam neutemeljenu predrasudu da “Naza”, kao što je to čest problem s ratnim dokumentarcima, ostavlja dojam jasne i izričite opredijeljenosti u sukobu, bez nepotrebnog slušanja “druge strane”. Naročito ako je ta druga strana stvarnosno i filmski epizodno negativna.

Može li film kao takav učiniti prevagu, hoće li se poricatelji genocida uopće naći u kino stolicama i odgledati “Nazu”, da li ima neodlučnih građana ili političara kojima će takva agenda filma učiniti prevagu, još imamo vidjeti. Utjecaj filma na svijet rijetko ima instant učinak, ako ga uopće ima, svjetonazorska i propagandna utrka je maratonskog karaktera i traži vremena za konkretan efekt i političko djelovanje.

Nitko normalan ne podržava okupaciju palestinskih teritorija, ali pravično rješenje se ne može postići samim brojanjem civilnih žrtava, ti brojevi se hitno moraju zaustaviti primirjem i diplomacijom kada za to budu povoljni uvjeti. A što svijet čeka, svijet čeka da se riješe mnoga nakupljena i privatna ekonomska pitanja, da se poslože silnice svima na korist pa da im na red dođe sramna situacija u Ukrajini i pojasu Gaze na primjer. Afrika će se izgleda morati pobrinuti sama za sebe.

Tko će spriječiti nove ratove koje u nekom zamračenom kutku snuju velike sile ili ih kolateralno uzrokuju svojim preventivnim i sebičnim ekonomskim potezima? Ispravnije bi bilo pitati kako spriječiti aktualne ratove, živimo u godini s najvećim brojem ratnih sukoba još od kraja Drugog svjetskog rata.

U Sudanu bogatom rudama, ne vode se etnički ratovi, drukčijeg su karaktera, u pozadini osim za zlato, zainteresirane su razne države za osiguranje većeg utjecaja na afričkom kontinentu, svi pomalo dolijevaju ulje na vatru; ali nas to nekako previše ne dira, mi smo emocionalno europocentrični i izraelsko-palestinski sukob nas jednostavno intrigira na više kulturoloških i političkih razina.

Combatants for Peace/Borci za mir

Izraelsko-palestinska nevladina organizacija “Borci za mir” protivi se izraelskoj okupaciji i svim oblicima nasilja na području države Izrael i na palestinskim teritorijima. Dosad su dva puta bili nominirani za Nobelovu nagradu za mir, utemeljitelji-članovi pokreta su bivši borci sa obje sukobljene strane koji su odrasli i odgojeni da ubijaju svoje neprijatelja, ali su nekako uspjeli nadići te zadane obrasce i okrenuti se nenasilju i ljudskosti. Danas u svojim redovima imaju i mnoge članove koji nisu izravno sudjelovali u nasilnim sukobima.

Redatelj filma, Stephen Apkon, prati ovaj pokret još od 2012. godine i dokumentira njihovu hrabrost da usred ratnih zbivanja ustraju na suosjećanju i ljubavi, te organiziraju nenasilne akcije i prosvjede, da otvore dijalog i potraže zajedničko rješenje za izlaz iz naizgled bezizlazne situacije.

Grafičkog nasilja sam se nagledao kao dijete putem hrvatskih medija devedesetih i s time je bila ispunjana slika ionako devastirajuće ratne svakodnevice i psihičkog terora novonastalih transformacija društva. Vješto sam izbjegavao video priloge s aktualnih ratišta u Ukrajini, Gazi, kao i još nevjerovatnije snimke koje su kružile internetom – uključujući i sukobe na afričkom kontinentu. Dokumentarni filmovi ponekad pružaju kompletniju sliku u nara(ti)v ratnih zbivanja, zbog toga ovaj put svjesno nisam zatvarao oči pred teškim i eksplicitnim scenama nasilja.

U filmu “Postoji drugi put” sekvence terora i ratnog užasa u drugačijoj su i opravdanoj funkciji, izmjenjuju se kadrovi snimki koji su zapravo snimali pripadnici Hamasa (s kamerama na glavama i tijelu) za svoje zastrašujuće propagandne svrhe, sa snimkama poginulih civila u pojasu Gaze.

Sve to je prikazano naizmjenično sa snimkama djelovanja aktivista i emotivnog učinka pojedinih događaja koji su stavljali na kušnju i test ustrajnost ovih boraca za mir.

Od kada je 7. listopada 2023. Hamas bagerom probio zaštitnu ogradu i uveo svoje izvježbane pripadnike na izraelsko tlo, akciju pratimo snimkama u maniri popularnih video igrica u prvom licu, ubijali su nevine mladiće i djevojke koji su tog dana bili na otvorenome prateći glazbeni festival, otimali su djevojke i mladiće koji će ubrzo doživjeti silovanja, mučenja i ponižavanja. Snimljeni su i upadi u privatne kuće i egzekucija zatečenih nenaoružanih ukućana.

Palestinski pripadnici pokreta “Borci za mir” su odjednom suočeni s upitnošću njihove pozicije žrtve, kako sada reagirati na ovakav zločin pripadnika vlastitog naroda? Isto tako izraelski vojnik, sada mirotvorac, koji se godinama borio u službi izraelske vlade bio je naviknut na snimke masovnih trupala civila palestinskog naroda, sada je prvi puta vidio snimke nabacanih tijela Izraelaca koja su izgledala istovjetno, međutim osjećaji koji su ga preplavili kada je postao svjestan da gleda pripadnike svog naroda podigli su u njemu iznova staru mržnju i suspregnuti bijes.

Nakon brutalne odmazde Izraela, u kojoj su bez odgađanja porušeni cijeli kvartovi, za dan dva su uslijedili novi snimci ranjenih i poginulih palestinskih civila.

U filmu je prikazan i prvi zoom sastanak članova “Borci za mir”, u danima nakon Hamasovog napada i izraelske opsežne vojno-opsadne krvave kampanje. Na njihovim licima se mogla prepoznati mržnja, bijes i očaj.

Međutim podijelili su između sebe svoje osjećaje i jednostavno odlučili da se mora nastaviti s djelovanjem, da baš treba inzistirati na ljudskosti onda kad je najteže. Na svojim kanalima, ispričali su svoje priče; pokazali su i izgovorili da ne traže osvetu za izgubljene živote svojih najmilijih.

Pokazali su zabrinutost za one koji su ostali u najugroženijim dijelovima zemlje. Izraelska vlada je na sve načine pokušavala zaustavljati njihove najavljene prosvjede – od naguravanja, zastrašivanja do noćnih hapšenja organizatora okupljanja.

U ovom dokumentarnom filmu dobio sam neke odgovore na misao koja me nedavno okupirala i koju sam neuspješno htio pretočiti u tekst. Učinilo mi se da neprijateljski vojnici imaju razumijevanja jedni za druge – tijekom borbi i nakon borbi i to obrnuto proporcionalno od njihove civilne rodbine.

Možda razlog leži u tome što vojnici jedni druge gledaju preko nišana i lakše se prepoznaju u drugome koji se nalazi u sličnoj situaciji, dok majke na jednoj strani oplakuju svoje bližnje ranjene i poginule, na većoj ili manjoj udaljenosti od sličnih takvih majki na drugoj strani. Ali se te dvije civilne strane tijekom rata u pravilu ne susreću fizički ni medijski, niti je priroda osigurala u ljudima kapacitet za razumijevanje i prihvaćanje tuđe žrtve u trenucima kada se svi nalazimo u posebnom stanju ratnih psihoza i djelujemo refleksivno i zaštitnički, ispunjeni strahom i nerazumijevanjem.

Genocid još uvijek traje, brojevi sami po sebi znaju oduzeti od empatije nama koji smo u ulozi promatrača, bez imena žrtve su dehumanizirane.

Ponavljajući snimci na televiziji nekad nam otupljuju čula, pripadnici Hamasa s kojima se ne uspijevamo poistovjetiti – izgledaju nam animalno i zvjerski, isti refleks mogu izazvati polugoli i razulareni mladi Židovi, poznati i kao “mladež s brda”, to su ekstremni doseljenici dugih zalisaka koji ometaju Palestincima pristup vodi; cere se i pljuju u kamere aktivista i promatrača.

To nisu potpune slike, postoje i one drugačije slike koje nam neće dopustiti da olako prosuđujemo cijele narode, na osnovi tv priloga ili plasiranih medijskih sadržaja.

Članovi organizacije “Borci za mir” pokazuju drugačiji put kojim bismo mogli i trebali krenuti, nadam se da ne predstavljaju tek onaj izuzetak koji potvrđuje pravilo o slabosti ljudske prirode.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zapitno obojan klavirski akord Matea Martinovića
    •  Anti-bilješke o Trumpu, Izraelu i Palestini
    •  Naš mali otac
    •  Međugorje Ivice Đikića
    •  Tomáš Halík i potraga za Bogom u srcu Srednje Europe
    •  Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

> Svi tekstovi ovog autora