”Ajmo, ajmo, ustaše!” NDH i pitanje hrvatske ”krivnje”

Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je skoro nezamislivo i gotovo nemoguće. Ili nije? U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat. Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća.

Hrvati su se za trajanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), čija se 75. obljetnica proglašenja dogodila jučer na način koji ne priliči zemlji koja je svjesna da su ovdje, među nama, počinjeni Holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv romskoga i srpskoga naroda), podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću – nema.

I zato sam temeljito razočaran ponašanjem hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja druge optužuje za ”politizaciju”, osobito Jasenovca, a sama politizira. Politizirala je lanjskim nakaradnim privatnim posjetom Jasenovcu, politizirala je i izbjegavanjem da prozove ustaše i njihovu strahovladu (u čemu kao ”dobra katolkinja” slijedi primjer kardinala Josipa Bozanića i većine članova hijerarhije i svećenstva Katoličke crkve u RH) i pokazala da niti poštuje žrtve, niti razumije što je opće dobro.

Možemo li biti zadovoljni što ”s nogu”, odjevena kao da ide na piknik s mužem i djecom, tijekom posjeta toga cirkusa gdje navodno siromašni Hrvati kupuju skupe automobile, ipak ”progovara” o karakteru NDH? Tko želi biti zadovoljan i spokojan, neka izvoli. Ja i dalje žalim što je gospođa uopće zinula. Grubo zujanje moje pokvarene veš mašine ima više logike nego Predsjedničino trabunjanje.

Kolinda Grabar-Kitarović govorila je jučer o komemoraciji u Jasenovcu čije je bojkotiranje najavila Koordinacija židovskih općina, ali i Srpsko narodno vijeće.

Možemo li biti zadovoljni što ”s nogu”, odjevena kao da ide na piknik s mužem i djecom, tijekom posjeta toga cirkusa gdje navodno siromašni Hrvati kupuju skupe automobile, ipak ”progovara” o karakteru NDH? Tko želi biti zadovoljan i spokojan, neka izvoli. Ja i dalje žalim što je gospođa uopće zinula. Grubo zujanje moje pokvarene veš mašine ima više logike nego Predsjedničino trabunjanje

”Te podjele nisu dobre i ovih dana ću započeti sa svima razgovarati da vidimo što možemo učiniti. U svakom slučaju Jasenovac je bio veliko stratište ustaškog režima. Hrvatska je izrasla na korijenima Domovinskog rata i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu. Moramo se prestati dijeliti oko prošlosti i usredotočiti na egzistencijalna, a ne ideološka pitanja i okrenuti se budućnosti. Naravno, moramo poštivati povijest i sagledavati je u povijesnim okvirima bez ikakvog revizionizma, ali i bez politikantstva. Trebamo respektirati i poštivati žrtve, pokloniti im se i jednostavno se osvrnuti na to kao lekciju. Treba prestati politizirati Jasenovac”, kazala je Grabar-Kitarović.

Predsjednica je napomenula kako postoje oni koji umanjuju jasenovačke žrtve isto kao i oni koji ih preuveličavaju, ali je naglasila da je većina Hrvata u Drugom svjetskom ratu bila na pravoj strani, protiv Hitlera i njegovih saveznika:

”Postoje pojedinci koji umanjuju te žrtve, ali i postoje oni koji ih uvelike preuveličavaju i pokušavaju iskoristiti kako bi se nanijela kolektivna krivnja hrvatskome narodu što apsolutno odbacujem.

U Drugom svjetskom ratu je većina hrvatskog naroda pokazala da je na strani protuhitlerovske koalicije. Međutim to treba prepustiti povjesničarima, sagledati objektivno istinu i priznati da je Jasenovac bio stratište ustaškog režima koji nije u temeljima moderne hrvatske države, ali i treba prestati time manipulirati u političke svrhe.

Danas imamo puno egzistencijalnih problema. Trebamo brinuti o standardu građana, kad pitate ljude što im je bitno reći će posao, plaća… Idemo se usredotočiti na ono što muči hrvatske građane danas, a povijest sagledati objektivno”, zaključila je.

Konačno je to izustila: osudu ustaškog režima. Ali rekla je nekoliko stvari koje ne mogu biti prihvaćene. Uostalom i ta njena osuda je s figom u džepu, jer ni ove godine ona ne ide u Jasenovac na službenu komemoraciju, već tamo šalje izaslanika, Židova koji je preživio Holokaust (i horore nacističkih logora smrti) Branka Lustiga.

Za mene je današnja neovisna i demokratska Hrvatska utemeljena na referendumskoj volji hrvatskog naroda i građana, obrambenom Domovinskom ratu (u kojemu sam i sam sudjelovao kao dragovoljac ’91.) te na tekovinama antifašizma iz Drugog svjetskog rata

Trebala je smoći hrabrosti i ne pristati na nove manipulacije, pa otići u Jasenovac i progovoriti kratko i jasno, barem onako kako je to jučer učinio predsjednik HSLS-a, član vladajuće koalicije, Darinko Kosor koji je rekao:

”I na današnji dan treba jasno i nedvosmisleno dati do znanja da moderna hrvatska država nema ništa sa zločinačkim i marionetskim režimom NDH.

NDH je bila tvorevina, koja se mimo volje hrvatskog naroda, odrekla dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara te Baranje i Međimurja.

NDH je bila zločinački režim koji je progonio i masovno likvidirao Židove, Rome i Srbe te sve Hrvate koji nisu podržavali ustaški pokret.

Za mene je današnja neovisna i demokratska Hrvatska utemeljena na referendumskoj volji hrvatskog naroda i građana, obrambenom Domovinskom ratu (u kojemu sam i sam sudjelovao kao dragovoljac ’91.) te tekovinama antifašizma iz Drugog svjetskog rata.

Zato poručujem salonskim povijesnim revizionistima (od kojih većina nije niti aktivno sudjelovala u borbi za modernu Hrvatsku): nemojte nas sramotiti već skrušeno svi kleknimo pred svakom, ali baš svakom nevinom žrtvom naše napaćene povijesti!”

Boje Vlade će tamo braniti ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je kazao ”da su ustaški zločini opterećeni hipotekom poraza (što onda, ministre, da nije bilo poraza?!), odnosno da predstavljaju najveće posrnuće hrvatskog naroda čiji zloduh i sjena još i danas stoje nad hrvatskim narodom (slažemo se!)”.

Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da Kolinda Grabar-Kitarović nije u pravu, jer držim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata (ovo svakako moramo precizirati!) i jer mislim da ako je savjest mirna ministru Hasanbegoviću, moja to ne smije biti.

Naime, moram kazati, nipošto da se pravim važan, da je ta tema u mom životu postala opet važna zbog objave ”Argentinskog romana”, ali što mislite – da li bih početkom devedesetih mogao funkcionirati kao jedan od utemeljitelja HHO-a da se nisam tada već bio dobrano odmaknuo od ustaštva?

Moj otac Adolf Pilsel približio se Anti Paveliću u drugoj polovini pedesetih kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba što se dogodilo 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu. Odmalena ja nisam znao ni za što drugo nego za ono što sam upijao u redovima ustaške emigracije odrastajući među ljudima kakvi su bili Ivo Rojnica, Dinko Šakić, Danijel Crljen i drugi.

Meni je Poglavnik bio simbol hrvatske države koju ”smo izgubili”, pa sam, nabrijan slično kao Hasanbegović prije dvadesetak godina, odlučio čak neko vrijeme ne spavati pod raspelom već pod Pavelićevom fotografijom. Netko je tada imao Freddieja Mercuryja iz grupe ”Queen”. Netko pak Marija Kempesa, čiji su nam golovi donijeli pobjedu na nogometnom prvenstvu svijeta. Ja sam te 1978. godine imao Pavelića.

Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands). Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam si svakim danom kojim sam se budio svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno:

“Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da ministru Hasanbegoviću poručim kako je, eto, malo zakasnio s ogradom od ustašovanja.

Naime, moram kazati, nipošto da se pravim važan, da je ta tema u mom životu postala opet važna zbog objave ”Argentinskog romana”, ali što mislite – da li bih početkom devedesetih mogao funkcionirati kao jedan od utemeljitelja HHO-a da se nisam tada već bio dobrano odmaknuo od ustaštva?

Ali tu moja nastojanja ne staju. Naprotiv, tek počinju.

Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji. Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Odbacio bih svaku vrstu rodovske odgovornosti. Naime, skloni smo, jer smo iste krvi, jer smo srali u isti šekret i jeli iz iste ranjgle, osjećati se pogođenima ako netko iz naše obitelji čini nepravdu. A stoga bismo trebali biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni.

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata (dakle, precizirajmo, postoji krivnja u smislu tereta odgovornosti, a tko želi više o kolektivnoj krivnji neka pročita relativno malo ali važno djelo ”Pitanje krivnje” Karla Jaspersa), dakle, zagovaram supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, političku povijest i koji postaje svjestan ne dohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Ja moram preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na strani ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala, jer moj je otac, nakon mene prvi, i to u 79. godini života, konačno sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što o tome kaže jedan Slavko Goldstein

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom (a toga ima, baš onako kako se ružno ponašao Ivan Zvonimir Čičak u jučerašnjem Dnevniku HTV-a, usporedivši ustaše i sirijske izbjeglice, za što i ja snosim odgovornost, ma koliko mala bila, jer sam ga devedesetih podržao i pomogao mu, ma koliko ta pomoć mala bila, da dogura do čovjeka koji stoji spuštenih hlača pred Predsjednicom, ali i dalje pred vladajućima), već i u kontekstu datuma koji se obilježava: 75. godišnjice uspostave tzv. NDH.

Ja moram preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala, jer moj je otac, nakon mene prvi, i to u 79. godini života, konačno sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što o tome kaže jedan Slavko Goldstein.

Moramo biti u stanju osjetiti kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije iz uzroka – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.

Ne, ne smijemo kao Kolinda Grabar-Kitarović ili kao Zlatko Hasanbegović okončati stvar pranjem ruku i osloboditi se pritiska pod kojim nastavljamo koračati našim životnim putem i kroz koji treba sazreti ono najvrednije, vječito biće naše duše oslobođene mržnje, oslobođene razumijevanja prema zločincima, oslobođene straha od nužnosti da se kaže istina, oslobođene od kukavičluka da se ne traži oproštenje.

Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Sram me je, jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sram me je što Predsjednica i premijer Republike Hrvatske nastavljaju ”uživati” u nogometnom spektaklu iako se oko njih ori ”Za dom – spremni!”, sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!

Svaki Hrvat, pa i oni koji danas urlaju ”Ajmo, ajmo ustaše” ili polažu vijence spomeniku ustaškoj postrojbi IX. bojne HOS-a Rafael Boban, ili vrijeđaju Židove kako to radi predsjednik Sabora Željko Reiner, ili psuju mater Goldsteinima ili izmišljaju genocidne radnje partizana sa željom da se umanji genocid ustaša u Jasenovcu i drugdje… Svatko, dakle, svatko bez iznimke sudjeluje u političkoj i moralnoj odgovornosti i dužan je ispravljati nepravdu.

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma.

Svaki Hrvat (svaki Srbin, ne samo za onodobne stvari, već ako zna za Srebrenicu ili za Ovčaru, svaki Bošnjak, svaki Crnogorac ili Makedonac, ili Albanac, ili Slovenac…), zacijelo svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Svaki Hrvat (svaki Srbin, ne samo za onodobne stvari, već ako zna za Srebrenicu ili za Ovčaru, svaki Bošnjak, svaki Crnogorac ili Makedonac, ili Albanac, ili Slovenac…), zacijelo svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti

Moja savjest mi ne dopušta da se ponašam kao Kolinda Grabar-Kitarović. Ja želim biti odgovoran građanin. Želim živjeti i obaveze koje prihvaćam i kao kršćanin.

U krajnjoj liniji, dozvoljavam da se svatko želi i smije negdje osloboditi vezanosti uz državu, narod ili bilo koju skupinu, ali samo ako se želi probiti u nevidljivu solidarnost ljudi kao ljudi dobre volje i kao ljudi u zajedničkoj krivnji bivanja čovjekom koji drugim ljudima posvuda donose zlo.

Ali povijesno ostajemo vezani uz bliže i uže zajednice. Tko dakle može odrediti duh jednog naroda? Svi mi i svatko od nas to može. Ako Kolinda Grabar-Kitarović pere ruke od ustaštva ili ako Ivan Fumić pere ruke od zločine poraća, pak se i dalje ponaša kao politički komesar najgore vrste, ja to neću slijediti.

Tko ne poznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: i ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.

Neka se osuši desnica moja, Gospodine, ako izdam pravdu. U tebe se, Gospodine, uzdam: ne daj da ikada zaniječem nevine. Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora