autograf.hr

Odgoj je ono što čovjeka izdvaja iz divljaštva kroz utiskivanje moralnih zakona u njegov duh, kroz spoznavanje kako jedino svijest o općem dobru može čovjeka usredotočiti na kolektivnu, ljudsku svrhu. Tako je pisao i govorio Kant prije nešto manje od tristo godina postavljajući odgoj ispred obrazovanja. Ne samo u nizanju postupaka, nego i redom važnosti.

Kolektivno, novodobno, civilizacijski volimo se hvastati pravednošću, potpunom netolerancijom prema nepravdi. Istodobno duboko ukorijenjeno, gotovo refleksno skloni smo pokazati sućut prema zločincu/zlostavljaču te sumnju prema žrtvi koju uvijek propitujemo. Zlostavljaču uvijek tražimo pozadinske porive, mehanizme koji su doveli do malformacija u njegovu ponašanju. Jer: sve se može racionalno objasniti i svaka pojava ima svoje podrijetlo […]

Ukopali smo se, ušančili u borbeno suprotstavljene ideološke tabore. Kao vojske (meso za topove) dviju proždrljivosti kolonijalističkih težnji za preoblikovanjem zemljovida svijeta. Kao budale se identitetski definiramo strogim ideološkim naputcima preko ničije zemlje koja bi zapravo trebala biti prostor pretakanja, iskustvenog obogaćivanja, spoznavanja sebe kroz druge, razumijevanja prema drugima koji uvijek u nečemu i kroz […]

Druge doživljavamo u fraktalima. Ne u fragmentima, nego baš u fraktalima, u nekakvom ocrtu jednog stratusa onog što jesmo. Prema sklonostima ili animozitetima. Dohvatimo se nekog, iritantnog ili zadivljujućeg, detalja, pa živom biću, osobi, čovjeku koji misli, osjeća i pokušava ostati i opstati na životu dodijelimo neki status, opću karakternu ili ideološku odliku, strpamo ga […]

Čudni su ljudi. Hvastaju se evolucijskim uzdignućem iznad svega živog, a istodobno animalno, životinjski, većinski i dalje strah kauzalno povezuju s poštovanjem. Smatraju kako poštovati trebaju samo one kojih se boje, koji im zbog svoga položaja mogu nanijeti zlo, bol i patnju. Jednako tako mnogi, čim se u hranidbenom lancu društva pozicioniraju iznad nekih, posežu […]

Dok je bitka za Britaniju bila u punom jeku, u trenutku kad je trebalo obraniti gole živote, jedan je ministar u britanskoj vladi Churchillu predložio neka se sredstva namijenjena kulturi preusmjere na obranu. Churchillov jezgrovit odgovor u sebi sadrži sve: ”A što ćemo onda braniti?” Doista: Što je narod bez kulture? Što?

Volim tetovaže. Volim proučavati religije, pronalaziti im zajedničke nazivnike, istovjetna stremljenja, podudarnosti, ishodišta, ciljeve i svrhu. Svoje sam dvije ljubavi utjelovila na rukama. Na lijevom naličju dlana imam tetovažu El Hakk, na arapskome. El Hakk znači: Istina. Istina je u islamu jedno od devedeset devet čovjeku obznanjenih Allahovih imena. Na desnom mi dlanu piše Emet, […]

Marko je čistio pištolj. Tako je rekao. Marko je dobar dečko, rekli su neki. Sažaljivim su glasom ti isti rekli da mu je život upropašten ”samo” zbog ”glupog metka u cijevi”. Nije kriv Marko, kriv je glupi metak. I obarač. I Mihaela koja se našla na putanji metka.

Premda smo svi rođeni s jedinstvenim osobinama koje čine naš identitet, premda smo samim time posebni, jedinstveni, mnogi posežu za kolektivnim, za identitetom koji će im pružiti sigurnost mase, determiniranost jednog obora jednog uvjerenja, stava ili pozicije. Premda smo rođeni s mozgom i intelektom koji bi nam trebao omogućiti samostalno donošenje odluka, sposobnost rasuđivanja, onog […]

Ljudi vole jednostavnost. Vele si: čemu kompliciranje? Zašto si razbijati glavu cijelim vidljivim spektrom, kad se sve može svesti na dvije ne-boje: crno i bijelo? Jednostavnost u pristupu primjenjuje se i kod prebacivanja krivice na drugog ili na opće, kolektivno. U svim situacijama i okolnostima.

Nije lako pisati zakone. Koliko god to bila suštinski i temeljno pravna rabota, porod nekog zakona ab ovo ili preinaka već postojećeg zakona iziskuje ne samo gotovo vidovnjačke sposobnosti predviđanja situacija u kojima bi se za tim nekim zakonom moglo posegnuti, pravničku spretnost, nego i stručnost izraslu iz iskustva na području koje se zakonom uređuje […]

Prije 250 smo spaljivali vještice. Bilo je društveno posve prihvatljivo prethodno ih zvjerski mučiti, ponižavati, uskraćivati im sve ljudske odlike, sva ljudska prava. U međuvremenu smo napredovali. Sad u kategoriju mrskih vještica ne spadaju samo žene i poneki muškarac koje je netko iz neke opskurne pobude prokazao kao trovačicu/trovača ili sotonsku priležnicu, nego smo kategoriju […]

Čupamo se na mitologiju, iz dreka u kojem jesmo se čupamo utjehama, pričom o Pandori, kutijici na čijem je dnu ostala hantrava, vjerojatno ekstremno introvertna i iskompleksirana nada ili Nada. Nadamo se da će sve na kraju dobro završiti, da ćemo karmički naposljetku srećom biti nagrađeni za dobrotu. Jer, svi smo, naravno dobri. Sami sebi. […]

Civilizacije su živa bića koja niču na prostoru u danom trenutku najpogodnijem za život. One rastu, šire se, apsorbiraju okolna bića i pojave, hrane se svojim podanicima, žeđaju za prostorom, s jedne strane gaze i pokoravaju, s druge uzdižu razinu spoznaje – svaka nova do nekih vlastitih, njoj dokučivih razina.

”Nešto se grdo događa”, sve češće pomišljam. Padamo. To se događa. Civilizacijski se obrušavamo u ambis. Taj pad zapažamo zahvaljujući vertikalnim miljokazima sitnih, ali i bitnih gnjusnih pojava koje naše zgražanje nikako ne može zaustaviti, obustaviti. I nije toliko problem u nama koji se zgražamo, koliko u pomami moralnih nakaza da postanu moralne vertikale, u […]

Put u pakao popločan je najboljim namjerama… Imali smo najbolje namjere. Nismo ih htjeli gledati ponižene, zaleđene u pognutom stavu, glupava izraza lica ispred ploče, školske ploče na koju nisu znali napisati formulu vode, riješiti kvadratnu jednadžbu, nacrtati elipsu ili odgonetnuti koje je godine, potpisivanjem kapitulacije (čije?!) okončan Prvi svjetski rat. Bilo nam je možda […]

Povijest je materijalni trag što ga iza sebe ostavljaju najružnije ljudske odlike. Ona je slinavi trag puža golaća vođenog pohlepom, egomanijom, željom i voljom za moć. Na prste jedne (i pol) ruke možemo nabrojati prosvijetljene vladare, one koji su gradili zbog opstanka civilizacije, a ne iz straha od smrti, one koji nisu rušili i klali […]

Možemo li se nadati nečemu drukčijem u svjetonazorskim okvirima okruženja u kojem živimo? Teško. Odavno su se monstruoznosti zacementirale kao predlošci stavova o svijetu i drugima. Romi su tako već stoljećima Cigani koji su iskovali čavle kojima je Krist pribijen na križ. Čak i ako se malo nas još sjeća te čudovišne priče o čavlima. […]

Na pamet mi je danas pao Momo Kapor. Zapravo, više jedna njegova rečenica koju sam sjećanjem iščupala iz nekog njegovog romana i ne znam je više locirati, smjestiti u romanesknu cjelinu, koju ne znam točno citirati, nego samo parafrazirati: ”Ja sam samome sebi, sopstvenim rukama iskopao put do dna.”

Smrt dođe, unakazi nas, nastavi dalje, ode. Krajolik se oporavi, život nadjača. Ljudi pamte, nose u sebi u tuzi učahurenu traumu. Kao paralelna stvarnost, usprkos životu koji se kad-tad vrati, užas ostaje lebdjeti ponad prostora kojeg zadesila je mnogostruka smrt.