novinarstvo s potpisom
Petog kolovoza 1995. Hrvatske oružane snage pokrenule su veliku ofanzivu pod kodnim imenom Oluja. Tom akcijom privedena je kraju četverogodišnja pobuna naoružanih elemenata srpske manjine koja je zahvatila trećinu zemlje.
Pjesnici pišu stihove, skladatelji note, a onda pjevači to napisano pjevaju. A pjesmu na kraju stvaramo mi, vi i ja, dok je slušamo. U nama se pjesma utjelovljuje, onoliko dobra koliko nas duboko dira, usreći suzom ili smijehom, učini nas dobrima.
Potresno je čuti svjedočanstva onih koji su preživjeli ovo jasenovačko mjesto užasa, kojima je glas dao predsjednik Rivlin. Dugujemo sjećanje svakom pojedincu stradalom u Holokaustu.
Zdenka Vučković je glas duboko utisnut u naše pamćenje pjesmama kao što su “Moja mala djevojčica”, “Zeko i potočić” i “Zagreb, Zagreb”. Đuka Čaić zagrmio je, pak, već na samom početku rata 1991. ratničku koračnicu “Hrvatine”. Što spaja ovo dvoje pjevača? Stih “Tisuću generacija noćas ne spava” koji su zajedno otpjevali u pjesmi “Moja domovina”.
Svijet nije savršen, a život nije bajka. Osim onda kada jest. Barem jedan tren, kao što će i ova hrvatska bajka u Rusiji, kako godine budu prolazile, čitava stati u jedan trenutak.
Knjiga izlaska donosi jednu od najuzbudljivijih priča u Starom zavjetu, a u cijelini Biblije, odnosno onoga što kršćani nazivaju i smatraju Svetim pismom, ona je protuteža i proročka najava velike sage o Isusu u Novom zavjetu.
Mađarska je ovih dana donijela zakonske promjene prema kojima je pomaganje nesretnim ljudima na putu proglašeno kriminalnim i protuzakonitim ponašanjem. Naravno, ne spominju se u mađarskim, niti zakonima bilo koje druge države, nesretni ljudi na putu. Tko bi to mogao zabraniti i proglasiti nepoželjnim i protuzakonitim pomaganje ljudima u nevolji?
Ljudima izgubljenima u noći bez zvijezda i bespuću bez orijentira treba kompas, mali predmet s drhtavom kazaljkom koja se uvijek okreće prema sjeveru. Odatle i metafora o moralnom kompasu koji nam treba u vremenima kada temeljne ljudske vrijednosti i savjest sakrije magla, kada se bilo koja vrijednost izdigne iznad osjećaja ljudskosti, empatije, suosjećanja prema drugom […]
Ispričavam se Dubravki Vrgoč i Oliveru Frljiću što sam pomogao Ani Lederer u hajci protiv njih. Branimir Pofuk *** Dan nakon imenovanja na mjesto pročelnice zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, gospođa Ana Lederer pristala je dati intervju Večernjem listu. Međutim, ispričavši se velikom zauzetošću, gospođa Lederer molila je pitanja pismenim putem, a odgovori su u […]
Jednog hladnog i maglovitog jutra u studenom 2011. godine pod mojim se prozorom odvijala jedna, danas već zaboravljena i nebitna epizoda hrvatske novije političke povijesti. HDZ, tada pod vodstvom Jadranke Kosor, simbolički je započinjao predizbornu kampanju na mjestu gdje je stranka osnovana 17. lipnja 1989., u klupskim prostorijama tada NK Borca, a danas NK Jaruna.
Pri vrhu jedne lijepe i tihe zagrebačke ulice, u sjeni vila koje su nekad naseljavala židovska i srpska gospoda, mršav kao grana, s partizanskom kapom na glavi, i licem ostarjelog Don Quijotea, korača brončani Nazor, predvodeći onu Hrvatsku koja je 9. svibnja 1945. pobijedila fašizam pobjeđujući jednu drugu Hrvatsku, onu od koje je Vladimiru Nazoru […]
Ovako je prije nekoliko dana novinarima zborio Milorad Pupovac: “Kad bih ja znao gdje naći odgovor na vaše pitanje da ne bude gore, ja bih ga našao, ali ja se bojim da toga odgovora nema i da smo prisiljeni čuvati ovo što imamo, vjerujući da gore neće doći, iako su svi pokazatelji govore da gore […]
U malom parku u središtu Bleiburga nalazi se jednostavan spomenik. Na velikoj i debeloj mramornoj ploči nalazi se željezni križ, a ispod njega uklesana figura ležećeg mrtvog vojnika u uniformi bez ikakvih oznaka. No, iz povijesnih činjenica, kao i po šljemu na njegovoj glavi, znamo kojoj je vojsci pripadao. Onoj koja je u oba u […]
U najavi je pisalo: “Prvi put u svom mandatu predsjednik Vlade Andrej Plenković odlučio je uživo odgovarati na pitanja četvero novinara vodećih medijskih kuća u Hrvatskoj”.
Jednostavnije je, i na mapama povjesničara umjetnosti, da se slikovito izrazim, pratiti veliku rijeku i njezino porječje, nego ispitiviati ponornice koje sad izbiju na povrišnu, sad iščeznu u vrtačama i kraškim jamama.
U razgovoru za Slobodnu Europu 2011., dvije godine prije svoje smrti, Mirko Kovač je rekao: “U samoj Srbiji, kroz neka kulturna zbivanja koja pratim, mnogo manje pratim političare i više ne znam ko je ko, ostalo je sve kako je bilo. Dakle, nacionalisti su ostali nacionalisti. Pridružio im se još po neko. Međutim, koliko sam […]
Verdijeva opera Don Carlo. Četvrti čin. Kralj Filip sam u svojim odajama, zdvojan zbog spoznaje da ga njegova kraljica nikada nije voljela. Pjeva o tome u velikom monologu. Taman kad završi, otvaraju se vrata, uz najavu gosta čiji posjet ni kralj ne smije odbiti: Il Grand’ Inquisitor! Veliki inkvizitor!
Već sam bio počeo pisati o Claudeu Debussyju, stogodišnjici njegove smrti i o tome kako su ovih dana tisuće đaka prošle kroz Lisinski učeći o glazbenom impresionizmu, kad se počeo događati narod na splitskoj rivi. Debussy će biti jednako sto godina mrtav i jednako velik i slavan i sljedeći tjedan, dok bi drugo po redu […]
Bilo mi je sedam ili osam godina. Najviše devet. Ne sjećam se točno dana. Ali jako dobro pamtim kako je izgledala prva haljina koju sam u toj dobi obukao. Zapravo, radilo se o kompletu koji se sastojao od do poda dugačke crne suknje i bijele čipkane tunike kao gornjeg dijela te kombinacije.
Stoljećima su Hrvati živjeli pod tuđinskim jarmom. Svakojako su nas pokušavali odnaroditi, latinizirati, germanizirati, mađarizirati, posrbiti, kolonizarati. Ugrađivalo nas se kao cigle od mesa u kršćanska predziđa. Dio hrvatskog nacionalnog bića je otrpio i stoljeća osmanlijskog zuluma.